Maksova maksimala

nedjelja, 25.01.2009.

POREZ I PRIREZ NA LJUDSKU GLUPOST

Da je u Hrvatskoj i dno šuplje dokazuje televizijska emisija Trenutak istine. Zbog te emisije i šupljega dna mi smo se u kulturnom i civilizacijskom pogledu našli ispod dna u kojem stalno nešto zagori. Kada je kult novca u pitanju, radi lake zarade u stanju smo potrti sve skrupule, tj. sve osjećaje dobrog ukusa, dobrih običaja i morala. Sljedeće primjedbe ovde kao da su izvučene iz te emisije.
Pred desetak godina, recimo, čitao sam u sarajevskom Dnevnom avazu jednu bezazlenu crticu o vojniku UN-a koji je velikodušno čuvao, na Daytonskom sporazumu, novostvorenu Republiku Bosnu i Hercegovinu s dva čvrsta oslonca njene suverenosti; Republiku Srpsku i Federaciju BiH. Vojnik je već nekoliko godina vršio svoju svetu dužnost i upoznao se s mnogim bosancima, posebno s Bošnjacima. Jednoga dana u razgovoru s Hasom pripomene: „Haso, bolan, svladao sam tvoj jezik gotovo savršeno, no nikako da shvatim riječ „merak“. Možeš li mi ju objasniti? „Hm, vako Joe. Reci ti meni jesi li ti u Ameriki jebo kozu?“ „Nisam“. „A jesi li ovdje u Bosni jebo kozu, ili ovcu, barem?“, upita Haso. „Nisam, bolan, a i kako bi?“ „E vidiš, onda ti ja ne mogu objasniti što je to merak“.
Jednoga dana vozio sam se vlakom, hej vlakom, do Zagreba preko Karlovca. Nasuprot jedne dame u kupeu (to nije bio „nagibni“) sjedio je postariji striček koji je imao neke tikove s usnama praveći dojmljive grimase. „Nije li to neka specijalna bolest što ju vučete od rođenja?“, priupitat će dama. „Ne, to mi je posljedica iz ovoga posljednjeg rata“, odgovori suputnik.
Kada je u Karlovcu izišao iz vlaka, jer mu je to bilo odredište (destinacija, rekao bi ministar Bajs) ušla je nova garnitura. Vis a vis dame sjeo je tip koji je imao neke tikove s glavom. „Nije li Vam možda košulja tijesna pa Vas žulja?“, ljubopitna je suputnica. „Ne, to mi je iz rata“ kratko odgovori novak.
Dami je već bilo neugodno pa se sama odluči otići u drugi kupe. No, u tom kupeu jedan je putnik kao nešto rolao između palca, s jedne strane, te kažiprsta i srednjaka, s druge. „Nije li i Vama to iz rata“, opet će polovnjača, a putnik mirno reče: „Ne to mi je iz nosa“.
I upravo je ta kuglica iz nosa bila na meniju u jednoj od emisija Trenutak istine: „Jeste li ikada u životu pojeli kuglicu iz nosa?“, bilo je pitanje na TV-u kojega gledaju i mladi i stari. „Jesam“, odgovara vegetarijanac. „A kakvoga je okusa?“, dalje će voditeljica. „Probajte“, neda se potencijalni dobitnik novčane nagrade za glupost i neukus.
Bez obzira što smo, vjerojatno svi mi probali tu nosnu deliciju, nikada nećemo priznati ni za deset tisuća, kao što je priznao ovaj primitivac i na koncu ostao bez love, jer je poligraf programiran upravo tako da nakon izvjesnog vremena kada sudionik ugrozi nagradni fond, odluči reagirati na – „laž“.
U međuvremenu u gledalištu i doma pred ekranima majka plače, žena vlaži, dijete skače i čekaju nesuđenog nositelja nagrade da mu u brakorazvodnoj parnici odnesu svu nekretninu i pokretninu, osim kreditnih kartica. Jer otkrio je pred milijunskim gledalištem da umjesto Mozartovih kuglica jede vlastite, da vara ženu s najboljim prijateljem, da u braku ima dvoje djece, a neplodan je još od preboljele žutice u šesnaestoj godini.
Ništa manji krimen ne odvija se na RTL-u s onim Kunolovcem gdje postoji, 'aj'mo reć, pitanje; koji bi to mogao biti grad u Hrvatskoj sa samo dva slovna znaka; R i K? Nakon dva sata natezanja nađe se pametan odgovor da je to grad KRK! Kako je termin emisije zadan to je jasno da znalci ovkvih pitanja uporno zovu zadani telebroj koji uredno kazuje da ste potrošili oko 3 kune plus PDV, ali da morate nazvati ponovno jer je linija prebukirana. Tako mi naivni još jednom pljačkašima naše ušteđevine ili crkavice, svejedno, guramo u bezdani džep dva sata po tri-četiri kune, premda je odgovor stigao u prvoj minuti. U međuvremenu se i mi i ona obrijana voditeljica čudimo kako to nitko ne može pogoditi KRK, a u kasu T-coma kojega su nam uzeli strani kapitalisti, upalo je oko četiri do pet miljuna kuna!!! E moj Big Brotheru!

nedjelja, 18.01.2009.

IMA VIŠE VRSTA DEFLORACIJA

Prema kršćanskom nauku ovo čovječanstvo stvarano je na incestu pa nije nikakvo čudo da se to isto čovječenstvo odreklo trgovanja nedjeljom i da se početkom 21. stoljeća, tj. vijeka, kako bi rekao moj prijatelj, konačno dosjetio uvesti kapitalizam na mala vrata i u Hrvatsku. Moj je prijatelj zajedno sa mnom pred nekih dvadesetak godina prisustvovao proslavi „Dva veka Vuka“. Radi se, naravno, o Vuku Karadžiću čiji smo pravopis u dobrom dijelu s pravom preuzeli i mi u čistom hrvatskom jeziku. To je zapravo jedan od indoeuropskih jezika proizišao nakon što je Jahve srušio Babilonsku kulu, rastjerao narod koji ju je gradio i udijelio svakoj omanjoj grupi poseban jezik kako se više nikada ne bi mogli sporazumijevati i pokušati napraviti novu kulu put neba, odnosno Jahve.
Narod kojemu je Jahve udijelio hrvatski jezik kasnije se nazvao Hrvatima; što većima, što manjima, a smatra se da je hrvatski jezik teži i od srpskoga. Zbog toga je i Hrvata vrlo malo u usporedbi s Kinezima i Indijcima, svega oko 4,5 milijuna, koji se uglavnom pasivno služe hrvatskim jezikom. Hrvatski jedino dobro govori Mladen Švarc, Milan Bandić, obraćenik Zdravko Tomac i negdašnji čuvar državnog pečata Ivan Milas čiji „mozak u Evropi vredi dve marke kilo“, a u domovini nešto manje.
Kada je prije dvije godine naš znanstvenik Miroslav Radman u emisiji „Nedjeljom u dva“ obznanio da je prilikom prvog većeg znanstvenoga uspjeha na području genetike imao osjećaj da je doživio intelektualnu defloraciju dugo sam vremena razmišljao što je time htIo reći i kako se to manifestiralo. Donekle svjestan što je stvarna defloracija (premda nisam sudjelovao ni u jednoj) poimao sam da poslije toga čina ništa više nije kao prije i, što je najznačajnije – povratka nema. Nakon defloracije stvari ostaju otvorene, lakše se napreduje na određenom području kako nakon fizičke, tako i nakon intelektualne.
Spoznavši tako ove dvije defloracije koje imaju izvjesnu težinu i razliku ovisno o tomu koju smo doživjeli, nedavno je profesor Tomac ponudio još jednu kategoriju. On je naime svoj mentalni sklop doveo do povećanog stanja svijesti i preporučio ga; komu drugom do - Bogu. Taj tren kada je postao otvoren prema Bogu slobodno se, u odnosu na prethodne defloracije, to može nazvati mentalnom defloracijom.
Fizička se defloracija, prema rječniku stranih riječi, može dogoditi samo nevinoj djevojci, praksa, međutim, upućuje da se u zadnje vrijeme priznavanjem raziličitosti u seksualnoj orijentaciji spoznalo da i muškarci konkretno mogu to doživjeti, istina na jednom drugom, susjednom, mjestu, ali za razliku od djevojaka nitko im ne može dokazati da im se to desilo. Sjećam se tako jednog mladog zatvorenika kada je upao u ćeliju i cimeru, koji već leži desetak godina, tumači da je osuđen bez pravih dokaza i uporno ponavlja da je nevin, cimer ga je utješio: „Ne plači sinko, i ja sam bio nevin kada sam došao ovamo!“
Prateći tako objašnjenje za fizičku defloraciju i probleme s himenom možemo zaključiti, zapravo i piše tako, da je defloracija razdjevičenje. Pa ako djevojka (pa i muškarci) to doživljavaju kao razdjevičenje, znanstvenik Radman je otkrićem nekog gena doživio intelektualno razotkrivanje, onda su Milas, spoznajom da mu mozak ima cijenu po težini, a Tomac osjećajem da se otvorio Bogu, doživjeli svakako raspamećenje.
Sagledavajući posljedice ovih triju defloracija svakako zavidim djevojkama koje su ju doživjele na način svojstven zreloj fizičkoj dobi, inelektualnoj i mentalnoj zrelosti i popraćen stvaranju novoga života. Za intelektualce znanstvenike mogu reći da oni neće uživati u svojoj defloraciji i da će ona svakako služiti općem dobru, a za treću kategoriju ljudske vrste koji su doživjeli mentalnu defloraciju slobodno kažem da ne služe ničemu i nikomu. Oni su potratili i svoju mladost i starost. Tih milasa i tomaca imamo i u svom dvorištu, oni služe da ih mediji reklamiraju, kada već znanstvenici nisu toliko zanimljivi nama mediokritetima.
Iz ljubavi razdjevičenoj ženi odajem dužno poštovanje i želim joj ovozemaljsku sreću.

nedjelja, 11.01.2009.

SVI HDZ-ovi ŠAMANI

Dana 25. lipnja 2004. godine u Motovunu je organiziran međunarodni skup eminentnih stručnjaka iz područja šamanizma kao jednog od ljudskih fenomena. Međunarodni se nazvao stoga što su skupu aktivno sudjelovali i stručnjaci iz Slovenije. Za vjerovati je da su od tada politički odnosi naših dviju prijateljskih dražava krenuli današnjim tokom, jer su skupu sigurno bili prisutni Janša i Pahor s jedne strane, pošto su već tada znali da će u njihovoj vlasti doći do promjene. S naše strane na tom su skupu mogli biti jedino vječni premijer i njegova potpredsjednica, pošto oporbenih predstavnika nije moglo biti kada oporbu ni nemamo. Sanader se, kažu, u transu s promijenjenim stanjem svijesi pojavio u obliku vuka (promijenio dlaku), a Jadranka u obliku zmije (promijenila kožu). U trans se, prema stručnim spoznajama, upada s grupom koja je u pokretu (govor tijela) i galamom (političkim bubnjevima), a nakon izlaska iz transa tijelo i mentalni sklop zahvaćen je amnezijom.
Na zadnjim državnim zastupničkim izborima upravo se to dogodilo pa je bivši i sadašnji premijer zaboravio što je i kada obaćavao, a glasači su to dokazali sa svojim izlaznim informacijama kada je sve do ponoći bila pobjeda na strani erudita Milanovića dok se nisu prebrojili stvarni glasovi. Izlazne podatke davali su birači prema savjesti, a upisivali su ih iz straha i u transu.
HDZ je vrlo ineligentno shvatio što je šamanizam pa je iz tih razloga instalirao u jedinice lokalne samouprave svoje šamane, a na vidjelo je za sada izišao samo načelnik općine Saborsko, što ne znači da ih u drugim sredinama nema. Zalud sada potpredjednica Vlade i HDZ-a izjavljuje da ne mogu pratiti sve svoje kadrove i simpatizere kada ih ima gotovo koliko i umirovljenika ili branitelja, recimo, pa ih je tobože i sam Luka Hodak iznenadio.
Luka Hodak nije nepismen i ruralni izdanak Saborskog, on je vrlo inteligentan čovjek koji je pročitao i HDZ i svoje mještane, koji je na vrijeme Bibliju i evanđelja zamijenio Bhagavad Gitom i mantrama Hare Krišne, a danas prešao u šamana (indijskog ili indijanskog, svejedno je). On s HDZ-om zatupljuje svoj narod kako bi lakše njime manipulirao, kao što i kršćanska Crkva manipulira sa svojim vjernicima čitava dva milenija. Nekada ih je zbog naprednih ideja palila na lomači, a danas se bori za njihovu neradnu nedjelju kako bi još siromašniji tijelom i duhom bili lakši za odlazak u nebo, u obećano Kraljevstvo nebesko.
Zašto se sve ovo najprije dogodilo baš u Saborskom? Saborsko je doživjelo tragediju studenoga 1991. godine od kada su tragedije u tom malom naselju postale konstanta.
Četničke horde pomognute „Narodnom armijom“ 1991. godine to naselje sravnile su sa zemljom u doslovnom smislu te riječi. Prema podacima iz Ureda za katastar 1989. godine u Saborskom je bilo 320 obiteljskih kuća i nakon akcije četnika nije ostala ni jedna jedina. Sljedeću katastrofu prouzočila je Vlada Republike Hrvatske kada je nakon ulaska na spaljenu zemlju Saborsko postalo sjedište općine kojoj još pripadaju Blata, Begovac i Lička Jesenica; dakle bez sredstava za život, bez prihoda i proračuna. Konstanta se nastavlja izborom načelnika takve općine, mada on ima velike zasluge kao branitelj naselja koje se nije moglo obraniti. Zakon o obnovi Saborskog, nadalje, dozvolio je Ministarstvu za obnovu na čelu sa šamanom Jurom Radićem projektiranje i izgradnju 450 kuća koje služe za vikendice. Cinizmom Vlade i ovoga šamana te su kuće nekadašnjih poljoprivrednika i stočara izgrađene bez podruma, drvarnice i štale, čime su uništene sve mogućnosti normalnog življenja. Na kraju hoda iz katastrofe u katastrofu na Staru godinu dogodila se tragedija da je jedan mještanin u transu otputovao u vječna lovišta praćen bubnjevima i štapom svoga ošamućenoga šamana, otišao je spržen misleći da je kompot od bunike sredstvo koje će ga vratiti u maternicu iz koje će ponovno izaći obogaćen HDZ-ovim idejom o dvjesta bogatih ljudi u Hrvatskoj koji nikako neće biti Hrvati.

nedjelja, 04.01.2009.

ČOVJEK JE ČOVJEKU ČOVJEK

Neka mi bude dopušteno da ovu novu godinu na svom blogu započnem bez teme mada s naslovom; Čovjek je čovjeku čovjek, jer je to poraznije od one; Čovjek je čovjeku vuk. Životinje navodno nemaju svijesti pa ne mogu činiti zlo ni svojoj, a kamo li drugoj vrsti. Čovjek to može i većina ih to i čine. Životinje mogu oduzeti život drugom samo radi pukog preživljavanja, a čovjek radi iživljavanja. Mediji dokazuju da na svijetu ima puno više zlih nego dobrih ljudi, ili su zli izraženiji, dojmljiviji.
Kao agnostik uvijek si postavljam pitanje koje pravi vjernici zanemaruju. Ako je Bog svemoguć, pravedan, volitelj svega što je stvorio i ako je napravio čovjeka na svoju sliku i priliku - zašto na svijetu ima toliko zla!? Zašto se od pamtivijeka vode ratovi i ubija kako bi jači živio na račun slabijega. Zašto Kerum kupuje Ferari, kada i u Škodi ima klima uređaj, dovoljno mjesta i motor koji razvija brzinu veću od dopuštene na svakoj autocesti? Zašto Sanader kupuje kolekciju satova razorne vrijednosti, a svi pokazuju isto vrijeme koje neumitno teče i njemu i meni istom brzinom? Zašto kler mora kupovati stanove, auta, seksualne usluge, kada stanuje u župnom uredu, voze ga vjernici, a svojevoljno je prihvato celibat?
Zašto imamo samo jednog don Grubišića koji, eto, kandidira na Radiju 101 za osobu godine u Hrvata, zašto samo jednog dominikanca dr. Marijana Jurčevića, profesora teologije, filozofa i antropologa, koji svake nedjelje u Rijeci drži misu u crkvi Sv. Jeronima, a na propovijed dolaze mladi, i to većinom intelektualci! Jurčević priča o snovima budućnosti, ali ovozemaljskoj, a ne posmrtnoj budućnosti. Priča o mudrim i ludim djevicama te o ljudskim talentima koji se moraju razvijati. Čovjek mora misliti i postati čovjek. Čovjek sebe mora naći, jer danas je vrijeme velike produkcije, a male sreće.
Takvim razmišljanjem na tragu je egzistencijalizma Jean-Paula Sartrea koji kao ateist uči da ljudska egzistencija prethodi esenciji! Da slučajno rođeno biće mora sam u sebi pronaći čovjeka, a to upravo propovijeda i dr. Jurčević, premda kršćanka dogma govori da je Bog stvorio gotovog čovjeka koji treba samo egzistirati. No, i kršćanstvo i egzistencijalizam, kao i svaka druga religija, uče da čovjek mora pomoći čovjeku.
Martin Luther King je svojevremeno pred jedan Božić naglasio: Ecce homo! Svjetlo je došlo na svijet. Svatko se mora odlučiti hoće li hodati u svjetlu ljubavi prema bližnjemu ili u mraku sebičnosti. Po tomu ćemo biti suđeni. Najbitnije pitanje stoga glasi: Što si učinio za drugoga?
Mi smo zbog toga izgubili dobar broj ogulinskih zaslužnih građana koji su se borili ne za sebe, već za svoje građane, kako bi im omogućili „svega obilja“, pa smo tako na onaj svijet otpremili svojevremenog predsjednika Županijske skupštine kojega je udes zadesio u susjednoj Italiji, izgubili smo političara koji je lutao od stranke do stranke tražeći najbolji položaj s kojega bi mogao najviše pomoći sugrađanima, morali smo se odreći ovozemaljskog djelovanja lokalnog ratnog vođe. Zato im svake godine odajemo počast u znak naše poniznosti i naše zahvalnosti.
S druge, pak, strane olako smo zaboravili jednog Đuku Ivoševića koji je svojim entuzijazmom (bez lažnih poriva) odgajao generacije i generacije mladih ljudi u duhu etičkih i moralnih vrijednosti otimajući ih ulici i uličnim porocima, ostavili smo zaboravu i jednog Iliju Čikaru koji je svoju krv dao više od stotinu puta i spasio možda isto toliko života. Istinabog, njihova krvna zrnca danas i nisu na nekoj visokoj cijeni, ali zaboravismo mi i Josu Franjkovića, Dragu Salopeka, Branka Vučemila. No, svi oni više su se borili za narod nego za novac i, tu je vjerojatno glavni razlog zaborava.
Za kraj sam ostavio jednu aktualniju; na konferenciji za tisak 3. prosinca 2008. Vladimir Faber je kazao: »Parola „STEGNITE VI REMEN, BANDO LOPOVSKA“ prema kaznenom zakonu je vrijednosni sud koji nije kažnjiv« (sic). Možda Faber i nije svjestan da je ovim „vrijednosnim sudom“ dao elegantnu pljusku bandi lopovskoj. S obzirom na njegovu ineligenciju ipak sam siguran da je svjesno to izrekao, jer i u njemu čući glas naroda. Svaka mu čast. Od te bande lopovske on je primao debele šamarčine pa sad može udijeliti pokoju pljusku.
Na kraju je ipak čovjek čovjeku čovjek.

<	siječanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv