Moram se svakako osvrnuti na komentar Argusa u prošlom postu ovoga bloga i reći mu da na takav sadržaj svoga komentara neme potrebe tražiti ispriku niti od autora bloga, niti od bilo kojega čitatelja. Ovakve komentare poželio bi autor svakoga bloga, ovakva promišljanja obogaćuju društvo u humanom, moralnom i kulturnom smislu. Presjek svoje osobnosti Argus je dao vrlo upečatljivo u kratkom opisu i kada bismo sličnoga karaktera osigurali kritičnu masu u ovomu društvu – gdje bi nam bio kraj.
Nedavno sam na ovom blogu zahvalio svim blogerima i našoj Fran, što se amorfna masa ogulinskog društva počela gibati i to ću ponoviti još jednom. Hvala ti Fran. Da nije bilo njenih prekobrojnih komentara i neciviliziranih prepucavanja još nekih komentatora siguran sam da ni Argus ne bi dobio inspiraciju napisati ovakav komentar. Stoga nije svako zlo za zlo. I bez ovoga Argusova osvrta htio sam zamoliti komentatore da se više drže teme, a manje primitivnih uvreda bilo koga, što ne znači da ću ičiji komentar skinuti s bloga pa makar se ticao i mene. Jer bilo koji komentar najviše govori o samom komentatoru. To smo već odavna zaključili. Toliko o tomu.
Premda sam zapravo agnostik (ma što to značilo) deklariram se kao kršćanin, katolički, ali vjernik u pravom smislu nisam. Još mi je ova nedjelja ostala za neku ozbiljnu temu, rekao bih, škakljivu, jer i sam ne želim kvariti blagdanska raspoloženja oko Božića i Nove godine i Božića Zato sam danas izabrao temu iz naslova jer se naši političari ponašaju nedorečeno, bahato i neodgovorno, a željni su Europe. Nije Hrvatska ničija privatna prćija bez obzira što su ju mnogi dobili na pladnju, ona je opće dobro, puno puta i opće zlo, i o njoj trebaju odlučivati njeni građani, a ne pojedinci pa makar bili predsjednici Države ili premijeri Vlade. Mi smo ih, istinabog, birali, ali to ne znači da u njih imamo bezgranično povjerenje.
Spominjem se danas odnosa sa susjednom Slovenijom, s jednom članicom Europske unije, koji nakada neće biti skladni zbog različitog mentaliteta, ali svakako mogu biti podnošljivi ako mi to želimo. Podnošljivi bi mogli biti ako bi mi zatomili svoju taštinu. Nisam to nigdje pročitao, ali smatram da je taština prekomjerni ponos bez pokrića. I mi smo Hrvati prema nekim povjesničarima došli s Karpata, a prema nekima iz Irana (ne valjda sa svastikom) i zauzeli nečije mjesto, a čitavu sjeverozapadnu obalu Jadrana proglasili hrvatskom! Ako Trst, Koper, Izola i Piran nisu hrvatski zašto se sa Slovencima ne bismo dogovorili da imaju i komadić mora za izlazak u međunarodne vode. Kao; to bi bio izdajnički čin. Zašto? A bez problema smo skinuli gaće kada je u pitanju ZERP na čitavom priobalju!?
Stoga „sporazum Drnovšek-Račan“ smatram civilizacijskim činom za razliku od trgovanja s bosanskom Posavinom tijekom rata koju je Otac domovine bez borbe prepustio „Republici srpskoj“. Posavina šaptom pade. Gdje ste tada bili vi rodoljubi ili, zašto bar sada ne gazite po tom porazu za zelenim stolom, vi koji ste na tom terenu izgubili po koji dio tijela i duše – čak. Ako ste se ga živoga bojali (Tuđmana), barem sada s pristojnim vremenskim odmakom priznajte da je to bila veleizdaja hrvatskoga naroda u BiH da ne kažem Bosni. Samo radi „humanog“ preseljenja, a ja bih rekao neljudskog trgovanja ljudskim dušama. To je, usput, bila hvala najvećem humanistu bosanskih Hrvata biskupu Komarici. I on je izgubio svu energiju koju je dao za hrvatsku stvar, koju mu je energiju obezvrijedio Tuđman i svi njegovi nasljednici po političkoj opciji. Najviše Ivo Sanader.
Sporazum Račan-Drnovšek nije bio krajnji akt, on je bio samo početak procesa kojega su osmislila dva inteligentna i civilizirana čovjeka, to je bio početak koji će upravo tako i završiti; ne zbog pritiska EU-a koliko zbog normalnih odnosa dvaju naroda koji će sutra ionako zbrisati granice. Premda - ne iz ljubavi!
Post je objavljen 14.12.2008. u 07:00 sati.