nedjelja, 15.03.2020.

Virus



Zamislite da smo zatvoreni u stanu u karanteni,
a virus se širi preko zraka.
Ne smijemo pomoliti glavu kroz prozor,
ne smijemo izaći na balkon, terasu...
Pred stanom parkiran novi auto
o kojem smo maštali cijeli život,
ali kako trenutno ne možemo nigdje,
auto je tek hrpa lima u našoj omiljenoj boji.
Imamo novce na računu,
spremljenu ušteđevinu za putovanje života,
ali kako ne možemo nigdje,
ti novci su samo bezvrijedni papiri.
U stanu obitelj, svatko na svome mobitelu.
Između toga, okupljanje za stolom
gdje hrana ulazi,
a nema vremena ni mjesta da riječi izlaze.
Nema komunikacije.

Nakon zajedničkog okupljanja,
svi se vraćaju u svoj kut
svom virtualnom životu.
Obitelj, a potpuni stranci nezainteresirani
jedni za druge.
Tišinom vrišti tv program izmjenjujući scenarij,
od domaće, strane serije, dnevnika,
dokumentarca, glazbenog hita dana,
tjedna, mjeseca...
Primjećuješ televizijske mimike lica, tijela,
istovremeno svjestan svoje ograničenosti prostora.
Mikrofonija čudesnog tankog prozora u svijet,
još tanjih zaslona virtuale, postavlja ti pitanje:
"Kada si zadnji put čuo zvuk iz prirode?"
Pjenušavi val sljubljen s obalom,
lišće u krošnji, prateći vokali vrapčiću,
kosu, sjenici.
Sve popraćeno harmoničnim
instrumentalom bumbara na žutom maslačku.
Kada si to zadnju put slušao?
Čuješ li to uopće?

Vjerujem da je došlo vrijeme
preslagivanja prioriteta...
Vraćanje iskonskom, prirodnom, vječnom...i u sebi!
Čujemo li? Vidimo li?
Vjetar? Stablo? More?
Rijeku? Oblak? Pticu? Cvijet?
Ili nas usrećuje samo ono što kupimo?
Sada kada nemamo priliku vidjeti svoje roditelje,
bake, braću, prijatelje...
Hoćemo li ubuduće čekati priliku za posjetu?
Ili ćemo ih posjetiti "samo" zato jer ih volimo?
Ljubav ne treba razlog.

...Sjetite se, kada sve ovo prođe,
što ste naučili i čemu vam je poslužila izolacija?
Najvrjednije stvari nisu kupljene,
najvrjednije emocije nisu na prodaju.
Sjetite se što ste naučili!
Ili ćemo, kao poslije svakog sprovoda,
obećati sebi i drugima da ćemo od sada
bolje iskoristiti život jer nije vječan.
Bar ovaj oblik koji smo upravo predali zemlji.
A često obećanja ostanu samo to-obećanja.
Da (se) manje obećavamo, a više
slijedimo prirodno i iskonsko, ne bi život protratili,
već bi živjeli, voljeli, uživali u trenutku.
Ne bi skupljali na hrpu, štedjeli za sutra,
izbjegavali voljene, čekali prilike.
Grlili bi, ljubili, dijelili osmjehe, širili radost.
Tada ne bi imali potrebu ni obećavati iz potrebe
što ne djelujemo u trenutku.
I osvijestili bi da je najgori virus taj
što SVAKI DAN obećavamo za SUTRA
propuštajući DANAS.


Oznake: virus. život, smrt


20:16 | Komentari (8) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.