četvrtak, 06.11.2014.

Priča jedne mačke

Ah,moj život nije ništa drugo,nego jedna bajka.
Osjećam se kao princeza u ovom svom životinjskom svijetu gdje sam tretirana kao čovjek.
Gdje me moja gazdarica,moja prijateljica voli isto toliko,koliko ja volim nju.
Zapravo,znam da ona mene voli čak i više.

Uzela me kao malu macu iz industrijske zone gdje sam,tek po rođenju, sa svojim mnogobrojnim rođacima,klatila okolo i gledala tko će me nahraniti.
Mama me je brzo skinula sa cica jer smo postali naporni,moja braća i ja.
Tako da sam,kao jako mala,sa malim mliječnim zubićima,klatila s mamom, i braćom iz maminog prvog,drugog i tko zna kojeg okota.
Uglavnom,mama je bila jako živahna,a i u našem svijetu mačaka,muški baš puno ni ne pitaju niti mi
glumimo dame.


Tako sam ja imala sreću da me moja gazdarica uzela sa tog groznog,prljavog i hladnog mjesta i odvezla njenoj kući.
Odrastala sam u njihovom domu sa dvoje male dječice,gazdom i gazdaricom.
Tretman kao u hotelu!
Cijeli dan izležavanje,maženje i prežderavanje u kući,a navečer u život.
Imala sam ekipicu s kojom sam provodila noći,istraživala,lovila i...ups!Ostala trudna!
Obavila sam to bez nekih problema,dvoje dječice smo podijelili,a dvoje ostavili s nama.
Jedan dečko je nastradao u saobraćajki,kćerkica je odrastala uz mene.
Također u kraljevskom tretmanu.
Ubrzo smo dobili i društvo, psa, kojeg smo redovito prale malim jezikom i masirale šapicama po leđima.
Koja uživancija za nas troje!
A i za našu,ljudsku obitelj.

Ponekad,dok smo svi troje ležali na trosjedu,škicali bi njih četvero kako guštaju,isto kao i mi.
Najčešće su navečer na okupu dok gledaju tv,analiziraju protekli dan i dok se iz kuhinje šire fini mirisi.
Bome,i oni dobro njupaju!
Nekada i malo glasnije raspravljaju pa nama bude neugodno.Malo se i prestrašimo što će biti s nama,iako znamo da nismo ništa zgriješili.
Ali,onako,u povjerenju,znamo da krivac iz tog dana,iz te ljudske obitelji,uvijek na kraju,tužan,ili ljut,dođe među nas troje i mazi se s nama.
Znamo da je to najljepše što smo u tom danu napravili jer smo razveselili jedno ljudsko biće i umirili ga.
Ne znam zašto,ali možda baš zato jer smo moja kćerka,naš prijatelj pas i ja iz drugoga svijeta pa samo svojom pojavom djelujemo tako umirujuće na naše ljude.
I samo se nadam,da ću nakon ovog života ,doći opet u istu ljudsku obitelj.
Zapravo,želim si to za svih ovih devet života!
Želim biti uvijek ovako sretna i želim usrećiti svoje ljude.Samo zato što sam mačka.
Ja sam mačka,a oni su ljudi.
I to je sigurno ljubav.Jer što drugo može biti kada nekoga usrećuješ?

Oznake: Bleki, Nera
15:54 | Komentari (14) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.