|
Ovaj Božić sam „narušila“ svoj komoditet pozvavši
jednu usamljenu dušicu na ručak.
Dok sam iz konobe nosila kup svečanih tanjura,
u drugoj ruci vreću s pićem, kičma me
upozoravala da joj je to preveliki teret.
Prilično svjesna svoje duše i ega,
mentalno odmahnem rukom jer fizički ne mogu,
pošto su mi ruke zauzete, te kažem egu:
„Dobro je, moja vjera će i ovo nadvladati“
te se preispitam radim li ovo iz sažaljenja ili čistog srca.
Mir u meni potvrdi odluku koja nije donešena
iz raznih obrazaca moranja,
moje unutarnje neistine, već iz istinske čistoće.
Time i teret u mojim rukama olakša,
stol se pripremi za nas petero kao od šale,
ručak prođe u divnom uzajamnom primanju
i davanju naših tinejđera,
nas dvoje životnih partnera te moje,
njihove prijateljice.
Večer odlučim raditi društvo mužu na misi,
iako me on par puta pita želim li to.
“Želim jer osjećam,znaš da ništa ne forsiram.“
Krcato automobilima oko velikog svetišta upućuje da smo
na Božić došli i mi koji inače ne dolazimo.
Ne forsiram ni crkvu jer je moj oltarić srce,
ali danas sam se nadala da će masovna energija ljubavi,
poniznosti i zahvalnosti učiniti da se osjećam još radosnije.
Međutim, to je izostalo te sam rekla mužu da ide unutra,
ja ću svojim putem.
Prošetala sam do prostorije zavjetnih darova
gdje su uz razglas mise,
moje pete odzvanjale starim kamenim podom.
Više od darova na zidu,
zaokupirao je moj pogled čovjek u kapelici.
Među praznim stolicama našao je svoje mjesto u društvu ikona i anđelića.
Pitam se koja je njegova sudbina,
što ga je, kao im mene, ponukalo da nije među svjetinom na misi.
Ostavljam ga u njegovim mislima pazeći da potpetice
ne nadglasuju njegove misli, svjesno mu pomažem
da nađe mir, odgovor u svojoj tišini.
Među upaljenim svijećama za pokojnike
pošaljem ljubav mami i tati,
zahvalim i bez opravdanja upijam svjetlost duša.
Znam da ne zamjeraju što im danas nisam upalila svijeću
jer ni oni nisu forsirali.
Koliko su znali, koliko osjećali,
živjeli su iz srca i na tome sam im beskrajno zahvalna
jer sam ja i zbog njih baš ovakva,
ljudska, emotivna, u smijehu, suzama
te milijun drugih tamnih i svijetlih nijansi koje čine život.
Trepere plamenčići brojnih svijeća, lučica i lampiona
podsjećajući na plamen duša koje žive vječno,
u odnosu na ovo fizičko ograničeno.
Sretan je onaj koji istinski vjeruje u to.
Sretna sam.
Šetam dalje dvorištem crkve
nećkajući se da sjednem na koju od praznih klupica.
Propovijed me jednostavno ne dotiče,
hodam dalje, izlazim iz crkve i vodim se blještavilom konzumerizma.
Kućice sa kuhanim vinom, fritule, germknedle...
obična svakodnevnica lažnog izvanjskog sjaja
koji više ne može zamijeniti moj iskreni unutarnji.
Gužva, naslikavanje, veliki i imali psi stresirani
u tom mnoštvu da se zapitam:
Jesam li sebična što svog Tulia oslobađam ovakvih šokova
ili životinjice baš vole biti viđene
poput nesvjesne svjetine obasjane lampicama koje imaju svoj rok?
Između lampica i crkve
idealno mjesto na terasi kafića čeka baš mene.
Sjednem i naručim rum punč kojeg nisam pila jaaaaako dugo.
Stol preko puta mene zauzela je brojna obitelj
djeda, bake, mame, tate, unučica.
Lijepa slika i čine se sretni, opušteni
ili ja to vidim iz svoje sreće i opuštenosti?
Dok najmlađa bebica povremeno vrisne u kolicima,
ona malo starija se zabavlja balonom
punjenim helijem u obliku žutog kanarinca Tweety-a.
Njena cika također ispunjava terasu
dok Tweety leti sa špagom kojeg tata drži u sigurnoj ruci,
a nju to silno zabavlja.
Osvijestim da se i sama radosno smijem,
osvrnem se oko sebe,
stariji par stol do mene također
se zabavlja ovim prizorom,
baka, djed, mama, tata, svima su ozarena lica.
To može i čini u svojoj iskrenoj emociji,
u bezbrižnoj igri, samo dijete.
Izmamiti toliko osmijeha, ozariti tolika lica, zagrijati srca.
Svaka iskrena, topla emocija to čini,
za razliku od forsiranih stanja, ljudi i događaja.
Dolazi muž kojem komentiram kako misa nije imala dušu.
Potvrdi razočarano te doda:
“Znaš koja me rečenica jedino dotakla?
Da bi si čovjek povremeno trebao dozvoliti biti razigrano dijete!“
Zahvalim i ovaj put svojoj dušici koju slijedim,
koja me vodi da to živim u praksi sa svog oltarića.
|
