O-da životu!

Vraćajući se iz Istre, ispred tunela tankamo naftu.
Pod dojmom sam nove „kante“
pa takanje odrađuje moj sedamnaestogodišnjak.
Cijelo vrijeme vožnje, uz sve glupave misli,
one pametnije „odlaze“ na sinove.
Konkretno, ovog starijeg koji mi radi društvo dok vozimo kući naš novi auto.
Koja je to ćuka opet mi je pokazao na jednom semaforu
gdje nisam iz prve startala na zeleno.
„Stisni kvačilo!“ kaže, te moju prvu, odnosno treću, ispravi u prvu brzinu
smirivši nepotrebnu tremu od vožnje novog auta.
Uz nesnosan smrad kvačila, nastavljam dalje
pomalo posramljeno greškom, iako ponosna
kako Senior vješto barata mehanikom.

Na benzinskoj stanici nam prilazi mladić engleskog govornog područja
i pita da li idemo put Zagreba te da li možemo povesti njega i prijatelja.
„Živimo u mjestu uz autoput za Zagreb pa vas mogu povesti do tamo“,
odgovaram na engleskom,a dok obojica potvrdno kimaju,
otvaram prtljažnik auta u koji ubacuju svoje velike ruksake.
"Što radite, gdje idete?", pitam. Ogovaraju da studiraju i putuju.
Sjedamo svi u auto no imam potrebu naglasiti da prvi put vozim ovaj auto,
sad smo išli po njega,
zapravo, očekujući da možda odustanu od vožnje,
ali se nadovežem rečenicom da vozim dvadeset godina.
„Sve je u redu“, uzvrati jedan uz osmijeh,
plaćam tunel te nastavljamo vožnju kroz tu veliku cijev.
Pitam ih koliko imaju godina, odgovaraju devetnaest te se dodatno šokiram.
Moj sin će uskoro sedamnaest,
na izgovor njegovog imena, jedan potvrdi da se isto tako zove
pa svi izgovaramo svoja imena.
To bi značilo da smo se i službeno upoznali.

Dečki su iz Ukrajine pa ne propustim par pitanja o njima i Rusima.
Usporedim stanje, situaciju s našom bivšom i sadašnjom državom.
Spomenu svog novog predsjednika,
a kako mene politika ne zanima,
srećom sam negdje usput pobrala
da se radi o bivšem komedijašu te se mogu nadovezati na razgovor.
Ne očekuju puno od njega, ustvari, ne znaju što da očekuju.
Padne mi na pamet da zvrcnemo frenda koji je živio u Rusiji,
izmijene par riječi, čisto da se dodatno opuste.
Pitam i o razlici u jeziku između ruskog i ukrajinskog,
uspoređuju neke riječi od kojih prepoznajem, jedino „Spasiba.“
Nakom tunela prostre se divno morsko plavetnilo
na što ne susprežu oduševljenje.
Super mi je kako preko njih osvijestim
da je meni ta scena potpuno normalna, a oni se ne mogu nadiviti.
„Is that Adriatic Sea?,
potvrdno odgovorim osjećajući taj nacionalni ponos.
Smiješno, Ukrajinci su mi ga izazvali! Ili more!?
Vozimo se dalje Riječkom zaobilaznicom
kojom ,gotovo svakodnevno, prolazim.
Opet oduševljenje na utvrdu na brijegu.
„To je Trsatska kula!“
odgovaram dok u glavi slažem priču o povijesti,
ali osjećam da mi nedostaju riječi na engleskom
pa od priče ništa.
„Morat ćemo doći u Rijeku, jako je lijepo!“
Čudim se da ne ostaju ovdje,
govorim da Zagreb nema more,
ali njih očito fascinira što je to glavni grad sa toliko stanovnika,
raspolažu svim informacijama.

Blizu smo cilju gdje ćemo mi izaći sa auto puta
i gdje ćemo ih pustiti da stopiraju dalje
te ne mogu izdržati,a da ne pitam što kažu njihovi roditelji na ovu akciju.
Cijelo vrijeme, zapravo, zamišljam svoje sinove
kako tako putuju i nije mi baš fora osjećaj,
iako moj Senior izgledom djeluje stariji i zreliji od njih.
Roditelji misle da putuju autobusom.
„Znači lažete ih!?“,glumim preneraženje
misleći da će to nešto promijeniti,
a oni se smješkaju i potvrđuju.
Na to me Senior znakovito šibne pogledom
na što mi ne preopstaje ništa do iskrenosti:
“I moji sinovi mene znaju lagati.“
Djeca imaju svoj naum,
bilo kakvo soljenje pameti neće ništa promijeniti.
Rastajemo se, rukujemo, zaželimo im sretan put,
a Senior mi komentira kako su ludi.
Uzvraćam mu spominjanjem njegovih ludosti,
u stilu, ti ne putuješ autostopom, ali imaš svoje druge bisere.
Dečki uživaju u svojoj avanturi, tko smo mi da ih osuđujemo,
želje sretnog putovanja i normalnih vozača bit će dovoljne...

...Prošli vikend smo susjeda i ja putovale u drugom smjeru-za Zagreb.
U našem mjestu smo povezle također stopisticu kojoj je baš Zagreb bio cilj.
Lina iz Kolumbije!
Predivni bijeli zubi, široki osmijeh,
pirsevi na nosu i jeziku, dio su Lininog izričaja.
Putuje, volontira, svašta nešto,
vesela je i također oduševljena našom zemljom.
Hvali prirodu, kupala se u moru, čisto je, kaže.
Uz dva poziva koja primam na mobitel,
ne mogu je ne predstaviti prijatelju i mužu,
stavljam je na zvučnik, upoznaju se i razmjenjuju riječi;“ Hi, Lina is here!“
Smijemo se, sretna sam što je vesela i što joj ovaj dio puta prolazi u smijehu.
Prijatelj me zeza vozimo li drogu,
smijem se jer uopće nisam pomislila na to.
Vjerujem ljudima, dok se ne pokaže suprotno, haha
Na jednom od odmorišta do Zagreba,
Lina ode u toalet, susjeda i ja klopati.
Dok mastimo po fast food-u,
uhvati me želja da počastim Linu pa odemo po nju, ali je nema nigdje.
E sad dolazi ono povjerenje na kušnju
kada mozak krene s filmovima o drogi, dilerima i policiji
koja je dobila dojavu, opkolila nam auto,
a mi nemamo ni knjigu za čitati u pritvoru.
Nakon petnaestak minuta dolazimo do auta
gdje je na haubi naslonjena Lina i puši cigaretu.
Susjeda joj kaže da ju je tražila,
pita ako je gladna, a ona kroz smijeh odgovara da je na pikniku.
Razmišljam o njenom velikom ruksaku i torbama u bunkeru auta
dok ulazimo u auto,
a ona se saginje i taj neočekivani pokret prema podu
izazove novu sumnju dok se ne uvjerim
da Lina iz Kolumbije voli našu zemlju više od većina koja tu živi..
Lina je, naime, ugasila opušak u pod i odnijela ga u smeće.
„Ti zbilja voliš našu zemlju“, cvrkućem veselo,
a i od olakšanja što nema droge, osim cigareta,
na što kroz svoje bijele zube potvrđuje; „ Croatia is beautiful!“
Nastavljamo put Zagreba dok mi susjeda sarkastično dobacuje :
“Jesi razmišljala da pišeš scenarije za filmove?
Super ti to ide, droga, ovo –ono...“
Smijemo se, još dodatno kada ugledamo tabelu za Remetinec.
Nemamo knjigu u autu, ali materijal za napisati knjigu, sigurno!

Oznake: full of life, croatia