srijeda, 29.11.2017.

Što to ima u ljudima tužno....


da ulaze u tuđe živote...

Promatram sebe onda i sada, vrijeme spavanja i buđenja.
Ispijanje kavica, tračanje, prelajavanje o njenom mužu,
kaputu, njegovoj ljubavnici, njihovoj neodgojenoj djeci...
Što će to meni uopće? Što će mi tuđi život u ustima?
Što je to što ne mogu progutati pa valjam,
seciram zubima, vrtim otrovnom jezičinom?
A nikad se upitati, jer nisam imala vremena,
kakvo to ima veze sa mnom?
Kakve veze ima moja ljubomora na njihov dobar standard?
Na posao koji rade?
Na odjeću koju nose?
Auto koji voze?
Putovanja i svijet koji gledaju?

Gledaju li oni uopće mene, vide li me, doživljavaju?
Jesam li ja njihov svijet
kao oni moj?...
Je li moguće da nemam svoj život
pa živim tuđi kroz priče i ogovaranja, zamjeranja?
Je li moguće da tražim grešku u drugome
jer sam sama jedna velika greška?
Moguće je....
Moguće da želim baš takav život jer nisam zadovoljna svojim.
Moguće da sam ljubomorna na nešto što i sama želim.
Moguće da laprdam vječno o nečemu o čemu samo sanjam.
Moguće da tako liječim svoje frustracije.
I sigurno ih tako neću izliječiti, dok god osjećam ljubomoru.
Možda, za promjenu, promijeniti pogled i kut gledanja,
u ljubomori pronaći motivaciju
i zapitati se-
Što me sprječava da živim takav život?
Da ne pričam, već da djelujem.
10:23 | Komentari (14) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.