subota, 18.02.2017.

Tobogan




Ima jedna crtica iz mog života gdje sam,
kao i puno puta ,
pokušavala biti ono što nisam.
Tako sam se tog srpanjskog dana
na jednoj od napućenih, gradskih plaža
popela na veliki tobogan.
Penjući se stepenicama prema vrhu,
osjećala sam se sve više na dnu
jer sam bivala sve sigurnija da neću dole.
Kako već tada vrlo mlada
nisam vjerovala u sebe
niti imala neke hrabre poteze,
tako su moje misli i nesigurnost
dodatno iskreirali moju istinu
gdje sam ostala na vrhu
čvrsto se držeći za rukohvate tobogana
da ne sjednem i ne skliznem u more.
Svake stepenice vode ka vrhu,
ali suprotnim putem spuštaju u dno,
tako je meni taj put vrh bio dno
jer ispred mene dugački tobogan
koji ubrzava moje tijelo i strah,
a iza mene napućene stepenice mladih ljudi
koji čekaju svoj red i mene
da im se maknem s puta.
Mene na vrhu i dnu da ustupim mjesto do njihovog vrha.
Nema natrag od silne gužve,
a čini mi se da nema ni naprijed
od straha i nesigurnosti.
Trajala je ta agonija,
vrijeđanje, komentari, povici.
Nešto što je trebalo biti poticajno,
samo je dodatno pojačavalo strah i nesigurnost.
Bio je to jedan od najgorih spustova u životu.
Djevojka u redu iza mene se sjetila
posjesti me u svoje krilo
pa je ta mala pomoć
za mene bila velika podrška i olakšanje.
Ispala sam hrabra u svom kukavičluku i strahu
kojeg nisam pobijedila taj put.
U svom odrastanju razumijem
da je cijeli život hod stepenicama prema vrhu
istima se spuštajući prema dnu i sve je jasnije-
jedino ćeš vrh osvojiti ako kreneš iz dna
i jedino ćeš doći do dna ako si krenuo s vrha.
Svaki strah u životu
ovdje je da bi nas učinio hrabrima.
Svaka hrabrost produkt je straha.
10:48 | Komentari (18) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.