|
Malo sam se iznenadila jučer došavši u malo primorsko mjesto
gdje je junior s klubom igrao nogometnu utakmicu protiv gostujuće ekipe.
Kako sam prvi put na tom terenu i dijelu gradića kojeg relativno dobro poznajem,
ali nemoguće je biti totalno informiran,
tako mi je trener dao upute na kom semaforu skrenuti i u koju ulicu ući.
Odavno se ne pravim pametna,
nemam problem pitati ako ne znam.
Uostalom, kako ću naučiti?
Prošli su ti nezreli dani kada bih kružila kao mačka oko vruće kaše,
igrala sama sa sobom ,toplo-hladno, ne daj Bože da netko zna da ja ne znam!
Iskustvo nosi mudrost ako si voljan učiti, a to će ostatak dana itekako pokazati.
Skučena dvosmjerna ulica u kojoj se dva auta ne mogu zaobići
dovela me do nogometnog terena i gusto parkiranih automobila
gdje sam upecala mjesto taman kad je čovjek iz autopraone
zaurlao mašući spužvom, krpom i svime čime je prao auto.
Na glasno urlanje kako ne mogu tu parkirati i da se maknem,
iako ne vidim da ikome smetam,
u miru dođem do njega i isto tako pitam zar je tolika frka.
Na tu mirnoću odgovara još žustrije,
a ja još mirnije u nadi da će preuzeti moju draželjubivu energiju kažem:
„Oprostite, ovdje sam prvi put, sin igra utakmicu.
Nisam znala da je takva frka oko parkinga“,
na što se malo primiri i kaže da je "Čovjek u najmu tu gdje sam stala i ima četiri autobusa.
Ako me zatekne, zvat će pauka."
„U redu, možete li mi reći gdje mogu parkirati? Parking iznad je od kluba, možda?“
„Da, da, gospođo, možete slobodno gore“,kaže, sada već prijateljskim tonom.
„Evo i vidim da ima slobodnih mjesta. Puno vam hvala“,
odgovorim sa smješkom na licu na što on također miroljubivo odgovori:
“Nema na čemu. Ugodan dan!“
Preparkiram se ulicu iznad, sretna što me čeka par slobodnih mjesta
pa taman da ću izvaditi ključ i izaći iz auta, opet urlanje:
“Ej, ej, gdje si to stala!? Nisi sama ovdje!“
Provirim glavu, a do mene dvije glavešine dotičnog, gostujućeg kluba.
Jedan stoji sa strane, drugi nervozno suflira rukama i otrovnom jezičinom.
„Oprosti, mi se poznajemo?“ izađem iz auta i gledam čovjeka mojih godina
koji je očito nekakav nogometni trener, bar trenerka koju nosi
i u kojoj trenira svoj sportski fer play na to upućuje.
„Ne znamo se mi. Od kud bi se znali!?
Šta misliš što si se spustila sa svog brda u grad da me poznaješ!?“
„Drago mi je, D“, pružam ruku sa smješkom,
a egotriper u svom filmu iznenađen scenom koja nije dio njegove režije,
pruža ruku i uzvraća. „Ja sam D“.
„E sad kad smo se upoznali, možemo na ti.
Živim na brdu, ali sam građanka, za razliku od tebe.
Prvi put sam ovdje, možeš to i malo ljepše reći za dobrodošlicu.“
„Ejjjj, nećemo sad te nervoze“, odgovara građanin kad sam se na tren spustila na njegov nivo
i automatski osvijestila da to nisam ja niti želim biti. To je on.
Preparkirala auto, zaključala, pozdravila i udaljila se u totalnom miru.
Pobijedila sam egotripera u sportskoj trenerci, ali i onoga u sebi.
Pola života sam bila u pravu, ostatak ću provesti u miru.
Otišla na kavicu s jednom od mama,
odgledala utakmicu gdje su naši izgubili s bodom razlike
te doznala da na susretima ove dvije ekipe,
roditelji toliko vrijeđaju jedni druge, da to bude strašno.
Očito je egotriper alergičan na sve što dolazi iz našeg kluba,
a toliko je to tužno jer djeca igraju.
Da zaključim priču, spoznajom da sam dobila opasku
još od bivšeg trenera kako mi sin nije ratoboran
pa lošije prođe, nema tu borbenu crtu.
Drago moje, mudro dijete je ono što je,
voli taj sport i gušta u njemu.
Previše je tih borbenih, neka vode svoje borbe, svjesno ili nesvjesno.
Netko mora voditi i mir.
|
