|
Nekoć davno, u ovom životu, stoljeću, ali u nekoj drugoj ja, vrzmale su se glupave misli.
Nisu misli glupave, već su misli te koje ego tjera da nam kvare ugođaj duše.
Znala sam pomisliti i razmišljati o svom sprovodu.
Koliko će biti ljudi, hoće li biti kakav govor, svećenika ne želim (ali tko me pita kad umrem ),
da li će vijenci biti bogati i skupi, koliko će ljudi plakati, koliko ih se smijati?
Kome ću najviše nedostajati? Hoće li laknuti onima koji mi duguju onih zaboravljeno posuđenih sto kuna? Truba, klapa, možda zbor?
Možda narikače?
Joj da to mogu vidjeti od nekud! Da isceniram svoju smrt pa da gledam iza obližnjeg čempresa.
Da vidim onu susjedu Miru koja mi je otrovala psa kako se ceri jer je i mene otrovala.
Pa da vidim ruku frendice iz Srednje škole koja prečvrsto stišće vrat mog muža, ucviljenog udovca.
A sinovi da se sa slušalicama u ušima žale frendovima kako se sprovod odužio i da su ludi jer će ih u igrici na playstationu svi poubijati
dok oni ovdje moraju glumatati. Ali brzo će ta ostavinska rasprava, kažu, pa će potplatiti sve te playere da im predaju borbu.
Sestra tužna, plače, ali me tješi jer će brzo doći k sebi. Od mog brbljanja nije mogla doći do riječi, ponekad.
Sad će se napričati sa mnom kad mi bude svijeće palila i mijenjala cvijeće u vazi.
Brata nema. Nismo se stigli pomiriti. Plače i on u našoj obiteljskoj kući. Kasno je, ego nam nije dao da
se pomirimo za života. Tješi me i to, sad me bar nema pa mu je laknulo jer se ni ne moramo miriti.
I tako, u tom razmišljanju, nekako nisam bila sigurna koliko bi tih ljudi moglo doći.
Omiljena sam, kao. Imam puno prijatelja i poznanika, činim dobro. Ali ponekad nekoga i razljutim pa mi zamjeri.
Meni se čini da nikad zlonamjerno.
Samo govorim istinu i ono što vidim, a čudim se kako taj drugi to ne vidi.
I tako. Ja u pravu za sebe, on za sebe. A nikako se naći na sredini.
E ,ti, ti ljudi bi me mogli zeznuti. Takvih je dosta. Ti koji me nisu prihvatili kao takvu.
I ne znam jesmo li toliki prijatelji da bi mi došli na sprovod. Pa to možda neće biti dugačka povorka. A ta povorka govori kakav si bio čovjek.
Eh, eh, obrasci i šablone...sretna sam da vas gubim polako, ali sigurno.
Sve te glupave, ljudske stvari, principe i djelove tradicije. Sve te stvari kad se život zaustavi. Ovozemaljski. Nije više bitno i nema smisla. Treba živjeti i opraštati sada.
Čula sam neki dan predivnu misao zbog čega se radi sprovod.
Zbog pokojnika. Da duša koja napušta tijelo vidi da se to zaista događa. I zato ceremonija.
U ovom životu pokušavam živjeti oslobođeno od normi i gluposti svega što nas zarobljava da ne živimo u povjerenju u život.
U sebe i ljude oko sebe. Nove prilike, poznanstva, avanture. Lijepe knjige, iskustva, učenja.
Pita me danas oduševljeno susjed, nakon izjave o Zagrebu i blogogknjizi : „Vi ste pisac!?“ a ja veselo odgovorim iznenadivši samu sebe: “Jesam.“
Što god to značilo. U mom slučaju, da zapisujem svoje emocije. I da ne moram živjeti od toga jer imam druge izvore prihoda.
I da u svom životu mogu biti što god želim. Ili ne želim.
Ali da svakako želim stvoriti priliku ili je iskoristiti ako mi se ukaže.
Probati nešto novo, drugačije. Biti puno toga. Pa i pisac.
Živjeti. U povjerenju i veselju.
Prvo u sebe pa svih oko sebe.
Jer nije me briga tko će plakat za mnom,
vesele me oni koji se sada smiju sa mnom.
|
