O-da životu!

Sjećam se,kao jučer,svog djetinjstva.
Pamtim još mirise maminog ručka,okuse prazničnih kolača,orehnjače,makovnjače.
Pred očima mi svjetli rasvjeta u kuhinji,znam raspored sjedenja mame,tate,brata,sestre,mene.
Pamtim to.I čini me sretnom ta idila koja je prošla,proživljena,ali će zauvijek ostati živjeti u mom srcu.
Skromno,ali sretno djetinjstvo.Peteročlana,ali taman obitelj.Nikad nam nije bilo tijesno i nikad nismo imali osjećaj da nedostaje netko ili nešto.
Svi smo se dobro osjećali u svojim ulogama.Mama i tata su dali najbolje od sebe što su znali.
Ono što nisu znali,nisu mogli ni dati.

Sjećam se svojih zimskih radosti,bijele idile.Moje prekrasne ulice u kojoj smo se igrali,svih stepenica na kojima smo sjedili,drveća po kojima smo se penjali,moji prijatelji i ja.
Velika nizbrdica „kod Zone“ smo ju zvali gdje smo se sanjkali,grudali,zakopavali u snijegu,lovili,smijali,bili djeca!
Nije bilo puno automobila pa smo bili opušteni na cesti.Sanjke smo mazali slaninom da bolje klize.Tko ih nije imao,napunio bi vreću pijeskom i bio zadovoljan da je nečemu poslužila.
Nismo marili za mokru obuću i odjeću.Ledene sige koje smo otkidali i lizali kao najukusniji desert činile su nas sretnima.
Kad bi već dobro promrzli ,jedva smo otišli kućama sušiti vunene šalove i rukavice,grijati ruke i noge iznad tople vatre na peći na drva.
Bili smo sretni.Bili smo djeca.

Evo ga snijeg,konačno je pao jučer.
Pričam sinoć s kolegicom i žalimo se na svoju djecu kako ih nije briga u čemu su po vani.
Kaže ona-Njima je normalno,sve što je nama nenormalno!
Snijeg još nije ni pao kako treba,oni se vesele,trče van i moče se. Ja urličem za njima,istovremeno svjesna kako im
uskraćujem najljepše i rijetke trenutke djetinjstva.

Budimo se danas i uživam kroz prozor u bijeloj idili. Djeca ne mogu dočekati doručak i izlazak u igru s prijateljima.
Nije mi svejedno,najradije bi da ostanu u kući,nekako mi se čini da lagano kašljucaju.
Ali srce mi titra na pomisao o svom djetinjstvu i bijelim,zimskim radostima.
To su zbilja rijetki trenuci.
Puštam svoje dečke nek se igraju ,uživaju,moče.Neka uživaju u svojoj dječjoj opuštenosti i sreći.
Bolje promislim pa mi je jasno da zato što sam odrasla,gušim svoju djecu,ali i dijete u sebi.
Ručak je pri kraju.Dozvat ću dijete u sebi i idem i ja vratiti stare uspomene dok se spuštam sanjkama.
Mislim da ih ne treba podmazivati.Ne volim više onako juriti,a postojeća masa će dati ubrzanje.
Ma ne želim da mi godine uskrate trenutak.Ni djeci ni meni.
Normalno je što te čini sretnim.
SNIJEEEEEG!!!!!!

Oznake: Zima, snijeg