oceana
utorak, 27.06.2006.
Korijeni
|
Nekoć davno... ...ili možda i ne tako davno...jer davno je i prošli trenutak kojeg nismo bili svjesni... ...živjela je jedna djevočica koja je razgoravala sa stablima. Barem je ona tako tvrdila. Vjerovali su joj samo oni koji su doživjeli nešto slično. Ostali su, dok je bila dijete to pripisivali bujnoj dječjoj mašti, a kasnije su je počeli zabrinuto gledati, pa je i ona prestala njima pričati o onome čemu su je stabla podučavala. Svoje tajne dijelila je samo s papirom i olovkom te ponekom osobom za koju je osjetila da joj mudrosti stabala mogu pomoći. I tako je jedno kasno poslijepodne, djevojčica sjela pred svoja stabla, sva u tuzi. Jedno od njih spustilo je svoju najnižu granu i nježno je mekim, zelenim izdancima pomilovalo po obrazu: - Što ti je? Što si tako tužna? - Došla sam vam reći da...- jecaji su prekidali svaku riječ -...odlazim. - Kamo ideš? - Selimo se. Moram vas napustiti a to znači da, prema vašem jeziku, moram isčupati svoje korijenje i prenijeti ih dalje. Daleko od vas – glas joj je bio sve tiši. Nestajao je u bolnom plaču. Drugo stablo zašuštalo je naglo svojom bujnom krošnjom kako bi prikrilo zvuk njenog plača. Vidjeli su da djevojčici treba pomoć, a ako je ljudi čuju i dođu do nje, rastužit će se još više. Šuštalo je tako stablo nekoliko minuta, koliko je djevojčici bilo potrebno da se malo smiri. Tada je najviše stablo nježno upitalo: - Tko kaže da trebaš isčupati svoje korijenje? - Pa, selim se. - Da, I? - I? To znači da moram odrezati i sve svoje veze s ovim prostorom, jer ako ih nategnem do tog drugog prostora u kojem ću živjeti, puknut će i one i ja s njima. Ionako se već sada osjećam poput raka bez oklopa, bez svog starog doma.. - Ne možeš rastegnuti nešto što nije za rastezanje. Ono što trebaš učiniti je pustiti da tvoje korijenje naraste i proširi se i do tog novog prostora. Nasilno natezanje, čupanje, rezanje i prekidanje nije dobro, a niti potrebno. - Svejedno ne mogu zamisliti ne biti s vama svaki dan. - Bit ćeš. Preko dijelova korijenja koje si ostavila ovdje, preko naše ostale zelene braće koja te tamo čekaju. Potpuno su drugačiji od nas, ali će prepoznati tvoje korijenje i baš zato ti pomoći da se snađeš u novom okruženju. Podučit će te, baš kao i mi ovdje, o svemu što trebaš znati vezano za njihove prostore. Saznat ćeš nove stvari koje ti mi nismo mogli prenijeti, jer nismo s te zemlje, s tog kamena, s tog zraka, iz tih zvukova. Čovjeka označava pokret. Protuprirodno je ne iskoristiti taj dar, dar pokreta. Idi i nauči nešto novo, upoznaj nove stanovnike Prirode, nove duše, nove zvukove, mirise, nove boje. Idi, ali ne čupaj korijenje. Samo ih pusti da narastu, da se prošire. - I moja soba će mi tamo biti duplo manja – ukazala je djevojčica na širinu svog problema. - Je li taj prostor trenutno jedini izbor? - Da. - Onda to samo znači da ti ne treba veća soba, to jest da se trebaš riješiti nepotrebnih stvari kojima ti je ovaj prostor nakrcan. Počni razdvajati potrebno o nepotrebnog. Nakon ovog «razgovora» sve je dobilo novu dimenziju. Počela je s otpuštanjem. Osjetila je neopisivu slobodu. Dobila je osjećaj da taj tren svoju «bazu», svoj dom može stvoriti bilo gdje na ovom čudnovatom planetu. Mirno je odšetala u svoju sobu i počela sa razvrstavanjem svojih stvari. Kad su je poslije pitali kako to da se veseli ovoj promjeni kad je do tada bila tužna, djevojčica je govorila da se veseli upoznati nove ljude. Kao i uvijek, prešutila je svoj razgovor sa stablima. Znala je da ljudi oko nje teško razumiju i još teže razgovaraju s drugim ljudima, pa nije ni očekivala da bi razumjeli njen razgovor sa stablima. |
- 20:12 - do-da- (9) - l - :-)
subota, 17.06.2006.
EKo-etno fest u blizini Zagreba
|
Sjećate se Stare Marče? Skoknuh samo na brzinu javiti vam da se u tom predivnom zelenilu danas i sutra odvija Marčanski eko-etno fest . Enjoy! |
- 10:32 - do-da- (7) - l - :-)
petak, 16.06.2006.
|
Evo malo politike i u mojoj butigi: ovo je zaista vrijedno pažnje. A i ovo . |
- 09:24 - do-da- (3) - l - :-)
četvrtak, 15.06.2006.
kap
|
Sve što nam se događa u životu, samo su čiste posljedice naših djelovanja. Ne vjerujem u pojam «žrtve». Pogotovo što sam kroz život bila okružena nekolicinom osoba koje smatraju da je patnja smisao života i «otkupljenja». Tražili bi i pronalazili bi razlog za tugu i u najsvjetlijem i najradosnijem trenutku. Opsesivno bi to prenosili na druge, sklapljali ruke, izvrtali očima i tražili utjehu. Upijala sam njihove energije, tugovala skupa s njima, tješila ih da bih na kraju njihova procesa ja ostajala skršena, a oni bi nakon takvih situacija samo odšetali dalje, k novoj publici, u novu epizodu s glavnom ulogom «drama queen» or king, for that matter. Trebao mi je čitav život da ih shvatim i počnem odbijati igrati ulogu u njihovom osobnom kazalištu. Neka se igraju sami svojih drama, monologa, that is. Da, i meni se trenutno događa jedna od... drama. No, ne želim na to gledati kao na tragediju, bez obzira što mi se ruši pola mog malog, osobnog, dragog, dugo godina izgrađivanog svijeta. Ruši se, pa što? To samo znači da nije izgrađeno na čvrstim, pouzdanim i dobrim temeljima i da je vrijeme za promjene dok je kreativnog života u meni. Idemo dalje. Life is a learning process. Life is a challenge. |
- 14:36 - do-da- (7) - l - :-)
subota, 10.06.2006.
Kad ne ide drugačije...
|
...odlučila sam se malo razboljeti. To ja napravim s vremena na vrijeme kako bih si dala oduška i mirne savjesti odmarala dan, dva. Da, da, ne vjerujem da se bolešćine događaju samo tako. Sami ih prizivamo. Iz raznih razloga i na razne načine. Ovaj put nisam prizvala ništa strašno; malo grlobolje da ne mogu razgovarati na telefon, malo temperature da ne mogu sjediti za kompjuterom, začinjeno naletima opće slabosti da ne mogu završiti započete planove, početi raditi na novima ili izaći van. Odličan recept za izležavanje a da te ne peče savjest što obaveze kuckaju po glavi. Kako izazvati tu malu bolešćinu, to jest manji pad imuniteta? Jednostavno. Ako neko vrijeme teže prihvaćam «current flow of things», malo se više nerviram oko stvari na koje ne mogu utjecati ili ako sam zagrizla u prevelik zalogaj i navukla si hrpu posla...tijelo posustane i na silu (kad ne uspije «milom») nađe prostora mozgu da se povuče, odmakne, malo bolje razmisli i preispita trenutnu situaciju. As simple as that. Tada kreće «terapija» iliti odmicanje mozga od stvarnosti: Laptop prestaje biti sredstvo rada i postaje entertainment device. S radnog stola prebacimo ga na mali stol ispred Odmorka (tako smo nazvali onu vreću ispunjenu stiroporom - I guess that's what's inside these things?!- koja se oblikuje po tijelu onog koji se u nju zavali). Odmorko nam služi umjesto dvosjeda, fotelje i sl. Daklem, mozak je ovih dana u stand-by mode: ili samo sjedim i satima promatram bujovita stabla i igre ptica oko njih ili gledam filmove (i crtiće!!!) na DVD-u. Tijelo bespomoćno (ah, ah, self-pity...) uvaljeno u Odmorka i brdo jastuka, okružena šalicama raznih boja i (biljnih) sadržaja, što za grgljanje, što za ispijanje te bočicama eteričnih ulja kadulje, mente, timijana i sličnih divine presents i...tak. Mirujem. Malo napastujem Soulmatea. Odmaram. Od-mar-am. Od(maknuta) od Mar-a (brige). Hm. Da. Dobro je. |
- 14:10 - do-da- (7) - l - :-)
srijeda, 07.06.2006.
...
|
...mom dragom prijatelju koji se trenutno nalazi u "post festum krizi": ...kad plod dozrije i svi se njime oslade i nahrane, koštica, srž tog ploda padne na tlo, natrag u zemlju gdje biva optočena gnojem, tamom i vlagom. To vrijeme "depresije i mraka" joj je potrebno kako bi se smirila, odmorila i napunila energijom, da bi iznova mogla izrasti i darovati se... |
- 12:35 - do-da- (5) - l - :-)
nedjelja, 04.06.2006.
|
U Ljubljani je bilo prelijepo. Neću izdvajati niti jedan koncert jer je svaki sa sobom donio nešto jedinstveno. I ne samo koncerti. Stvorila su se nova prijateljstva, a to je uvijek poseban doživljaj koji cijelo ljudsko biće ispunjava čudesnim i prelijepim vibracijama. Sada idem malo vidjeti što ima kod svih vas, s obzirom da danima nisam imala vremena skoknuti do vaših pisanih riječi. Prije toga moram pokušati uvjeriti ove zbunjene pingvine što mi se šeću po stanu da mi je žao što se njima tope ledenjaci, a kod nas se stvaraju novi te da naš stan ipak nije hladniji (?) od prostora odakle su došli i da ne možemo zamijeniti habitate. Iako stvarne temperature ne idu u prilog mojim uvjeravanjima.... |
