Sve što nam se događa u životu, samo su čiste posljedice naših djelovanja.
Ne vjerujem u pojam «žrtve».
Pogotovo što sam kroz život bila okružena nekolicinom osoba koje smatraju da je patnja smisao života i «otkupljenja». Tražili bi i pronalazili bi razlog za tugu i u najsvjetlijem i najradosnijem trenutku. Opsesivno bi to prenosili na druge, sklapljali ruke, izvrtali očima i tražili utjehu. Upijala sam njihove energije, tugovala skupa s njima, tješila ih da bih na kraju njihova procesa ja ostajala skršena, a oni bi nakon takvih situacija samo odšetali dalje, k novoj publici, u novu epizodu s glavnom ulogom «drama queen» or king, for that matter. Trebao mi je čitav život da ih shvatim i počnem odbijati igrati ulogu u njihovom osobnom kazalištu. Neka se igraju sami svojih drama, monologa, that is.
Da, i meni se trenutno događa jedna od... drama. No, ne želim na to gledati kao na tragediju, bez obzira što mi se ruši pola mog malog, osobnog, dragog, dugo godina izgrađivanog svijeta.
Ruši se, pa što?
To samo znači da nije izgrađeno na čvrstim, pouzdanim i dobrim temeljima i da je vrijeme za promjene dok je kreativnog života u meni.
Idemo dalje.
Life is a learning process.
Life is a challenge.
Post je objavljen 15.06.2006. u 14:36 sati.