Nekoć davno...
...ili možda i ne tako davno...jer davno je i prošli trenutak kojeg nismo bili svjesni...
...živjela je jedna djevočica koja je razgoravala sa stablima. Barem je ona tako tvrdila. Vjerovali su joj samo oni koji su doživjeli nešto slično. Ostali su, dok je bila dijete to pripisivali bujnoj dječjoj mašti, a kasnije su je počeli zabrinuto gledati, pa je i ona prestala njima pričati o onome čemu su je stabla podučavala. Svoje tajne dijelila je samo s papirom i olovkom te ponekom osobom za koju je osjetila da joj mudrosti stabala mogu pomoći.
I tako je jedno kasno poslijepodne, djevojčica sjela pred svoja stabla, sva u tuzi. Jedno od njih spustilo je svoju najnižu granu i nježno je mekim, zelenim izdancima pomilovalo po obrazu:
- Što ti je? Što si tako tužna?
- Došla sam vam reći da...- jecaji su prekidali svaku riječ -...odlazim.
- Kamo ideš?
- Selimo se. Moram vas napustiti a to znači da, prema vašem jeziku, moram isčupati svoje korijenje i prenijeti ih dalje. Daleko od vas – glas joj je bio sve tiši. Nestajao je u bolnom plaču.
Drugo stablo zašuštalo je naglo svojom bujnom krošnjom kako bi prikrilo zvuk njenog plača. Vidjeli su da djevojčici treba pomoć, a ako je ljudi čuju i dođu do nje, rastužit će se još više. Šuštalo je tako stablo nekoliko minuta, koliko je djevojčici bilo potrebno da se malo smiri.
Tada je najviše stablo nježno upitalo:
- Tko kaže da trebaš isčupati svoje korijenje?
- Pa, selim se.
- Da, I?
- I? To znači da moram odrezati i sve svoje veze s ovim prostorom, jer ako ih nategnem do tog drugog prostora u kojem ću živjeti, puknut će i one i ja s njima. Ionako se već sada osjećam poput raka bez oklopa, bez svog starog doma..
- Ne možeš rastegnuti nešto što nije za rastezanje. Ono što trebaš učiniti je pustiti da tvoje korijenje naraste i proširi se i do tog novog prostora. Nasilno natezanje, čupanje, rezanje i prekidanje nije dobro, a niti potrebno.
- Svejedno ne mogu zamisliti ne biti s vama svaki dan.
- Bit ćeš. Preko dijelova korijenja koje si ostavila ovdje, preko naše ostale zelene braće koja te tamo čekaju. Potpuno su drugačiji od nas, ali će prepoznati tvoje korijenje i baš zato ti pomoći da se snađeš u novom okruženju. Podučit će te, baš kao i mi ovdje, o svemu što trebaš znati vezano za njihove prostore. Saznat ćeš nove stvari koje ti mi nismo mogli prenijeti, jer nismo s te zemlje, s tog kamena, s tog zraka, iz tih zvukova. Čovjeka označava pokret. Protuprirodno je ne iskoristiti taj dar, dar pokreta. Idi i nauči nešto novo, upoznaj nove stanovnike Prirode, nove duše, nove zvukove, mirise, nove boje. Idi, ali ne čupaj korijenje. Samo ih pusti da narastu, da se prošire.
- I moja soba će mi tamo biti duplo manja – ukazala je djevojčica na širinu svog problema.
- Je li taj prostor trenutno jedini izbor?
- Da.
- Onda to samo znači da ti ne treba veća soba, to jest da se trebaš riješiti nepotrebnih stvari kojima ti je ovaj prostor nakrcan. Počni razdvajati potrebno o nepotrebnog.
Nakon ovog «razgovora» sve je dobilo novu dimenziju. Počela je s otpuštanjem. Osjetila je neopisivu slobodu. Dobila je osjećaj da taj tren svoju «bazu», svoj dom može stvoriti bilo gdje na ovom čudnovatom planetu. Mirno je odšetala u svoju sobu i počela sa razvrstavanjem svojih stvari. Kad su je poslije pitali kako to da se veseli ovoj promjeni kad je do tada bila tužna, djevojčica je govorila da se veseli upoznati nove ljude. Kao i uvijek, prešutila je svoj razgovor sa stablima.
Znala je da ljudi oko nje teško razumiju i još teže razgovaraju s drugim ljudima, pa nije ni očekivala da bi razumjeli njen razgovor sa stablima.
Post je objavljen 27.06.2006. u 20:12 sati.