oceana
petak, 23.09.2005.
Nevezanost
|
Pročitah post bloggerice OM gdje govori o napuštenom gradu, evakuaciji pred uraganom Rita i o sebi koja se nije mogla odvojiti od svojih umjetničkih djela, te je odlučila staviti život na kocku. Ostadoh...zatečena. Što bih ja sama napravila ? Ne znam, jer to vjerojatno doznamo tek kada dođemo u sličnu situaciju. Sada mi se po glavi vrti nekoliko razmišljanja, ali sva se svode na jedno: čovjek stvara dok je živ. Nijedno djelo, pa čak i da ga odnese vjetar i voda, nije propalo jer je umjetniku služilo (i odslužilo) kao preslika stanja svijesti, izražavanje rasta. To što ga možda nitko više neće vidjeti i osjetiti...ma, vjerujem da sve što se stvori ostaje negdje...tamo negdje u nevidljivom eteru, u kolektivnoj podsvijesti i kome treba i tko želi...dostupno je.... I je li takvo razmišljanje o stavljanju života na kocku sebično s obzirom da puštamo druge kojima smo dragi da izlude od brige? Možda jest, a možda i nije. Ako se ne treba vezati za svoja djela, tako se ne treba vezati niti za druge ljude i ostaviti ih da sami odlučuju o svom životu. A onda druga strana vuče na suprotno razmišljanje..."No man is an island...." |
- 12:14 - do-da- (22) - l - :-)
srijeda, 21.09.2005.
Indian Summer iliti Bablje ljeto
|
Još je bujadno zeleno. Još je vedro plavetno. Još je toplo i šareno. Još malo i .... Prsnut će grančice od težine sočnih plodova! Tok-ta-dam-tok! Padaju jabuke sa stabala, poskakuju šljive po padini, za njima kruške pokušavaju postići isti salto, bubice zujalice neumorno obilaze slatkaste bobice oko loze, zvukovi pršteće energije razlijevaju se po livadama... Vrhunac Prirode u njenom davanju. |
- 00:02 - do-da- (5) - l - :-)
subota, 17.09.2005.
nova suradnica
|
Ma, moram (aj, dobro – niš' se ne mora, ali ŽELIM) s vama podijeliti oduševljenje s novom prijateljicom i suradnicom, Darmom! Već sam pisala kako sam uz muke došla do nje, ali isplatilo se! Najveća dobrobit od nove suradnice je kad nakon cjelodnevnog rada ne osjetim onu vrstu umora koju mi je «nesebično» pružao stari kompjuter. (Uh, da! Darma je, da vas upoznam, ime koje sam dala novom laptopu!) :-) Imala sam osjećaj kao da on (stari kompjuter) uopće ne koristi električnu, nego moju energiju za napajanje! Isisavao je iz mene sve što se dalo, tako da bih nakon par sati rada izgledom i ponašanjem nalikovala pomanhitalom vampiru u noći punog mjeseca – oči krvave s tamnim podočnjacima, u glavi bezbroj šumova, ruke hladne, koža isušena i blijeda, a opće raspoloženje ravno onome u najjačim napadima PMS-a! No, tako je to kad starca tjerate da trči po vašim zadacima k'o da je mladac pun snage i volje. A brundao je, kašljucao, zaboravljao (o, itekako je zaboravan bio kad bi mu zadala neke zadatke!), polovio ga i Parkinson i Alzheimer i što sve ne. Kukao je tako glasno da mi je njegovo zujanje po cijelu noć odzvanjalo u glavi – kao da sam cijeli dan provela ispraćajući avione na pisti. E, sad je taj isti otišao u zaslužnu mirovinu! Poklonit ćemo ga Soulmateovoj mami koja je isto tako u mirovini , pa će oni zajedno pod ruku, polako i skladno družiti se. Neće ga više nitko tjerati da nadilazi svoje mogućnosti, nego će samo tu i tamo pokupiti poštu i posjetiti susjede na kavici da čuje i vidi što ima novog u umreženom svijetu i to je to! Nema više 12 sati rada, nema više 10 otvorenih zadataka odjednom (i prozora – uh propuha na starim kostima!), nema više iritantne gazdarice koja skviči i prijeti šakom na što se on obavezno smrzavao od straha... Eto, sad je on sretan, a ja presretna! Daklem, Darma i ja se super slažemo – još malo treba da se full upoznamo i dogovorimo kako ćemo najbolje surađivati, ali s mladom damom to uopće neće biti problem. Kao i svakoj poduzetnici - posebno mi je draga jer je ne brine prekovremeni rad, ili buđenje u gluho doba noći kad mene iz kreveta digne neka ideja, što se pogotovo događa posljednjih desetak dana: nadobudno jedna drugoj poželimo laku noć oko ponoći, a već za desetak minuta ja ju ponovno budim i ostanemo raditi do zore. Ma, prava je cura – tiha i vrijedna! Eto, sad vas nas dvije srdačno pozdravljamo i jurimo na daljnje zadatke! :- ) |
- 12:44 - do-da- (15) - l - :-)
petak, 09.09.2005.
***
|
Noćas moj Ego zaspa ranije! Umor cjelodnevnog dokazivanja satra i njega, prekaljenog i iskusnog. Duša moja tad uhvati priliku i iskrade se zajedno sa Sviješću. Potiho... Neobično lagana... Izađoh van. Vjetar bijaše presnažan. Toliko snažan da je i Zvijezde na bistrom nebu zanjihao. Uhvatih se za posljednji vjetreni čuperak i on me ponese... u snove svih mojih bližnjih, da im se zahvalim, za svaki trenutak njihove slabosti, sebičnosti, nesigurnosti, nepovjerenja, bijesa, zavisti i taštine, jer u tim trenucima podastirali su se preda mnom u obliku zrcala, kako bih mogla uvidjeti vlastite nedostatke. Poljubih ih u njihovom snu za svaki moj trenutak izdržljivosti, velikodušnosti, samopouzdanja, iskazanog povjerenja, spokoja, bezuvjetne ljubavi i predanosti otvorena srca. Za svaki trenutak u kojem se njihove duše ogledavaše u meni. Dok svoj odraz uočavah u njima, učila sam. Dok su se oni ogledali u meni, uživala sam. I zbog svakog od njih radovah se trenutku zvanom Život. I od siline radosti Duše, od buke udaraca mog uzbuđenog srca - Ego se probudi! I ogrne me ponovno svojim plaštom koji sam nazva zaštitničkim. I ja opet susjeda ispod oka gledah, majku optužih za neodgovornost, sestru za bojažljivost, prijatelja za neodlučnost. Jednu prijateljicu prekorih da je tašta, drugu da gubi vrijeme na nevažne stvari. A najbližeg svog upozorih da svoj ego na zemlju bi spustiti trebao. I začuh... ...nadolazeći zvuk jahača nevidljivih obzora. Neobično otežala ... pod bremenom tuđih krivica. Izađoh van. Zvijezde treptahu od uzbuđenja i zanosa pred naletima vjetra nadzemljaskog olujnog daha. I podsjetiše me... Odlučno i svom snagom ujedinjene Duše i Svijesti zbacih teški plašt s ramena, s njim popadaše ustajala prašina krivice i strah. Oduševi me osjećaj lakoće... i ponese... Natrag k Tvojoj djeci, Izvore Svih Duša, Svih Duša koje su ...jedno sa zvijezdama... iako hrabro po zemlji koračaju.... |
