Noćas moj Ego zaspa ranije! Umor cjelodnevnog dokazivanja satra i njega, prekaljenog i iskusnog.
Duša moja tad uhvati priliku i iskrade se zajedno sa Sviješću.
Potiho...
Neobično
lagana...
Izađoh van.
Vjetar bijaše presnažan.
Toliko snažan da je i
Zvijezde
na bistrom nebu zanjihao.
Uhvatih se za posljednji vjetreni čuperak i on me ponese...
u snove svih mojih bližnjih, da im se zahvalim,
za svaki trenutak njihove slabosti, sebičnosti, nesigurnosti, nepovjerenja, bijesa, zavisti i taštine,
jer u tim trenucima podastirali su se preda mnom u obliku zrcala, kako bih mogla uvidjeti vlastite nedostatke.
Poljubih ih u njihovom snu za svaki moj trenutak izdržljivosti, velikodušnosti, samopouzdanja, iskazanog povjerenja, spokoja, bezuvjetne ljubavi i predanosti otvorena srca.
Za svaki trenutak u kojem se njihove duše ogledavaše u meni.
Dok svoj odraz uočavah u njima, učila sam.
Dok su se oni ogledali u meni, uživala sam.
I zbog svakog od njih radovah se trenutku zvanom Život.
I od siline radosti Duše, od buke udaraca mog uzbuđenog srca - Ego se probudi!
I ogrne me ponovno svojim plaštom koji sam nazva zaštitničkim.
I ja opet susjeda ispod oka gledah, majku optužih za neodgovornost, sestru za bojažljivost, prijatelja za neodlučnost.
Jednu prijateljicu prekorih da je tašta, drugu da gubi vrijeme na nevažne stvari.
A najbližeg svog upozorih da svoj ego na zemlju bi spustiti trebao.
I začuh...
...nadolazeći zvuk jahača nevidljivih obzora.
Neobično
otežala ...
pod bremenom tuđih krivica.
Izađoh van.
Zvijezde
treptahu od uzbuđenja i zanosa pred naletima vjetra nadzemljaskog olujnog daha.
I podsjetiše me...
Odlučno i svom snagom ujedinjene Duše i Svijesti
zbacih teški plašt s ramena,
s njim popadaše ustajala prašina krivice i strah.
Oduševi me osjećaj lakoće... i ponese...
Natrag k Tvojoj djeci, Izvore Svih Duša,
Svih Duša koje su
...jedno sa zvijezdama... iako hrabro po zemlji koračaju....
Post je objavljen 09.09.2005. u 00:30 sati.