Pročitah post bloggerice OM gdje govori o napuštenom gradu, evakuaciji pred uraganom Rita i o sebi koja se nije mogla odvojiti od svojih umjetničkih djela, te je odlučila staviti život na kocku. Ostadoh...zatečena.
Što bih ja sama napravila ?
Ne znam, jer to vjerojatno doznamo tek kada dođemo u sličnu situaciju. Sada mi se po glavi vrti nekoliko razmišljanja, ali sva se svode na jedno: čovjek stvara dok je živ.
Nijedno djelo, pa čak i da ga odnese vjetar i voda, nije propalo jer je umjetniku služilo (i odslužilo) kao preslika stanja svijesti, izražavanje rasta. To što ga možda nitko više neće vidjeti i osjetiti...ma, vjerujem da sve što se stvori ostaje negdje...tamo negdje u nevidljivom eteru, u kolektivnoj podsvijesti i kome treba i tko želi...dostupno je....
I je li takvo razmišljanje o stavljanju života na kocku sebično s obzirom da puštamo druge kojima smo dragi da izlude od brige?
Možda jest, a možda i nije.
Ako se ne treba vezati za svoja djela, tako se ne treba vezati niti za druge ljude i ostaviti ih da sami odlučuju o svom životu.
A onda druga strana vuče na suprotno razmišljanje..."No man is an island...."
Post je objavljen 23.09.2005. u 12:14 sati.