Nymphea - luckasta mama https://blog.dnevnik.hr/nymphea

utorak, 30.11.2004.

O čemu mislim…

Grizem usnu dok
Promišljam
Što i o čemu
Pisati
Toliko je ljudi, likova, mirisa
Priča
Stihova zapretanih u
Svakodnevnom šuštanju
Odzvanjanju koraka
Razlokanom ulicom
Smiješ se i pitaš me
O čemu razmišljam…
Samo lagano dobacujem ti
Smiješak
Žutooka…
Jer buru u mojoj glavi nije moguće opisati.
Znaš kad nas je more pljuskalo i kad sam
Skakala sa stijene
I kad je ona zaspala na klupici trajekta
I kad je u luci,
Stiskala svoju patkicu uza se
Da ne završi u onom muljevitom lučkom moru.
Kad mjesec svoje široko bijelo lice
Razgrćući oblake
Pokaže kroz prozor
I kad ja zbog toga ne mogu spavati.
Ili kad već ugrijem hladne prste u
Krevetu (napisah gladne)
I neki me nemir ponese i
Razbudim se potpuno.
Osjećam se kao vodena biljka koja
Kroz želatinozne oči
Opipava svijet oko sebe
I teško će povjerovati svojim osjetilima
Jer ona baš i nisu za ovaj svijet sačinjena.
No, svakodnevni život čini sve jednostavnijim:
U svojoj vječnoj žurbi, urednim slovima i porukama
U tri retka.
Plastična vrećica u rukama prodavačice ne pretvara se u zmajevo ždrijelo
Već u pomoć pri gužvanju stvari.
Stvari koje se taru jedna o drugu i
Zvonkim pozdravom odijevaju naše živote.
A ja se još uvijek pitam: može li se vrijeme
Stvoriti?
Eto, o tome valjda mislim…

nedjelja, 28.11.2004.

Mjuza et Moi

Ako mislite da će ovo biti neki ozbiljan traktat o tomu kako je glazba promijenila moju svijest ili nešto slično umno i duboko, nemojte se jako razočarati, namjera mi je bila prisjetiti se glazbenih highligtova mog mladog života. ;-)

Prošlog je tjedna pao blog, a prošlog je tjedna u Hrvatskoj u legalnu prodaju stigao i novi album U2 How to dismantle an atomic bomb. Koji je događaj od ta dva meni bio važniji, ja sad ne bih. Da ne siječem poslovičnu granu na kojoj sjedim – hihihi!

Reći ću samo da sam od kad sam ga kupila (U2, ne blog!), probila uši svima oko sebe. I neću se sad igrat glazbenog kritičara jer to ne bih niti znala niti smjela, previše sam tom bendu sklona do granica bezgraničnog divljenja, da ne bih mogla niti jednu suvislu iskomentirati, osim da su savršeni... da na svaki njihov album pošandrcam od veselja, i da mi je teško reći da neka njihova stvar ne valja (pritom objektivnost bacim u WC i pustim vodu).
Jerbo... na sam trzaj prstom po žičevlju The Edgea ili zvuk Bonova maznog glasa, ja se smrznem i protrnem i mozak mi počne plesati. A kad moj mozak zapleše onda ja počnem pjevati, a kad ja počnem pjevati onda osim mojih ukućana i obližnjih susjeda pobjegnu i moje sive stanice – drito van! No... to uopće nije trebala biti tema mog posta, nego me svaki put kad zapjevam pritisne čemer i jad što je sluh nepostojeća kategorija u mom životopisu. Ipak, kontradiktorno koliko bi to moglo zazvučati, ja OBOŽAVAM glazbu (i laskam si da imam i prilično dobar ukus – buahahaha!) i OBOŽAVAM pjevati. Jednom sam nekome rekla da jedino kome pjevam je moja krpa za prašinu, jer jedino nju poslije operem na 60 stupnjeva u mašini za veš pa zaboravi traumu. Ostalima to ne želim priuštiti, jer zvučim kao zahrđala pila koja gudi po metalnom bojleru (otprilike) – molim, imajte na umu da je ovo moja konstatacija, što znači da bi netko drugi mogao još i gore (ili bolje?) opisati moje pjevanje.
Svaku iluziju da bih ikada mogla išta suvislo otpjevati, makar i kao treći glas, razbili su mi na so called audiciji u prvom osnovne kad sam, slijedeći svoje prijateljice koje su se sve redom upisale u školski zbor, od učiteljice dobila da otpjevam ljestvicu (ono DO, RE, MI, FA, SO, LA...). Nakon trećeg pokušaja, glazbenoučiteljica mi je savjetovala da si pronađem drugu slobodnu aktivnost. Slegnuvši ramenima pridružila sam se izviđačima. 'Po šumama i gorama' je sasvim dobro zvučalo među drvećem i nevičnim dječačkim glasovima.
Originalni ili prvi po redu pokušaj mog glazbenog opismenjavanja dogodio mi se kad sam imala nekih 5 ili 6 godina. Spominjala sam ovdje na blogu već nekoliko puta svoju seku alias Flo koja je mene oduvijek jako voljela kao i ja nju, osim jednom prilikom kad sam se silom ugurala među njeno društvo koje je išlo u kino. Jer ona je koju godinicu starija od mene, pa je u vrijeme dok sam se ja pripremala za školu, ona već mogla u kino sa starijom susjedom. Daklem, uporna kakva jesam, navalila sam da me vodi sa sobom, i nisam joj dala mira, njena me mama naravno podržala pa me 'jadna' na kraju ipak morala povesti. No, u strahu da ću je osramotiti pred 'starijim frendovima' pokušala me 'naučiti' glazbenoj kulturi. Tako ako me pitaju što slušam imala sam izbrbljati Ajronmejdn i Ejsidisi! Molim uvaženo blog-čitateljstvo da shvati da sam u to vrijeme bila na razini Srebrnih krila i Zdravka Čolića i da mi uopće nije bilo jasno koji su to divlji dugolasci s omota vinila. Needless to say nitko me u kinu nije pitao koje su moje glazbene preferencije, a ja sam u društvu 'velikih' odgledala svoj film.
Daljni sraz moje netalentiranosti i glazbe dogodio se kad sam u petom osnovne po defaultu kao i cijeli razred dobila prisilnu 'slobodnu' aktivnost – kao najbolji razred u generaciji, ONI su ocijenili da bi nam pet puta tjedno sviranje tamburica bilo pis of kejk takvima mladima-ambicioznima-pametnima. Tako sam ja u 5. osnovne počela tamburati. Ako se sad pohvalim da sam jednom odradila i solo dionicu na nastupu, očekujem aplauz – ajmoooo... ne čujem dobro!!! Jedna od zgodnijih zgoda bilo je vježbanje jagodica mojih nježnih prstića na dršku od partviša – predanosti mi nije manjkalo. Ehh... u rijetkim trenucima odmaranja od drugog brača, kemije, matematike (PSMTR) i prvih simpatija počela sam slušati i radio. Slušati, za razliku od ranije, kad mi je to bila uglavnom zvrndajuća kutija na kuhinjskom elementu. Tu negdje 84., 85. počela sam dakle slušati FM valove. Tako sam otkrila i 101 koji je tada bio još Omladinski. Šok koji mi je ta stanica priuštila još me drži i njima zapravo dugujem što su me glazbeno odgojili u mjeri da sam u leksikone (baš me Xiola danas podsjetila!) ispod pitanja Što slušaš? upisivala David Bowie, Talking Heads (a ne Modern Talking), U2 i slične. Što sam upisivala u rubrici Simpatija, nije tema ovog posta (bila sam naime dovoljno nesmotrena da sam jednom upisala cijelo ime dečka iz susjednog razreda ;-), a o posljedicama ne bih).
Daklem, ovisnost o irskim dečkima seže u davne godine mojeg puberteta i poput ovisnosti o griottama, jednako sam nekritična.
Kad sam 97. bila sa frendicom na koncertu u Beču, laktarila sam se ko velika sve dok nismo došle skoro do bine. Između mene i podija po kojemu je kasnije hopsao Bono, bila je samo ne tako široka VIP traka i red od pet Slovenaca koji su nam krali vodu (o da, zbog zabrane unošenja boca na aerodrom, nas dvije latentne šećerašice bile smo non-stop žedne, a oni su nam otimali vodu koju su volonteri crvenog križa dijelili. Sve dok se ja Mrvek Crvek nisam progurala i uz bojni poklič OVA JE MOJA otela im jednu čašu zapremine 1 litre). Osim ovog vodenog incidenta sa Slovencima (koja koincidencija?!), koncert sam zapamtila po još nekoliko stvari: indijski DJ kao predgrupa koji je gudio po nekom elektronski prerađenom indijskom žičanom instrumentu dok ga nismo izviždali (ne ja, ja ne znam niti zviždati, ja sam samo vikala: fijuuu...), velikom blještečem limunu iz kojeg su sredinom koncerta poiskakali Dječaci i transu koji nas je obuzeo kad su zasvirali Misterious ways... Ah, da... i po skoro odbijenom zubu na flaši od Punica soka kad smo se osušenih i poderanih grla nas dvije napokon dočepale prve benzinske nakon koncerta. Jebiga, bus je prenaglo krenuo... Što je bilo između one 85. i ove 97. je hrpa iskušanih i provjerenih, pa čak i faza ljubovanja s Doorsima i Kulušićem u srednjoj te glazbeni izlet u etno glazbu od koje je preostao genijalni Legen! I naravno, duet In the name of love mene i moje seke nasred Trgača nakon odgledanog Rattle and Huma!
Faks je ipak posebno glazbeno razdoblje u mom životu jer sam tada obožavala tulumariti s curama po Aquariusu, a osobito srijedom kada je uvedena, tada predobra fora, Kitch party. To bi otprilike značilo da na sebe odjenete staru kramu iz maminog foto albuma kad je imala 17 i čagate cijelu noć na Bonnie M, Abbu, Debbie Harrie i slične hitove 70-ih i početka 80-ih. Za potrebe te ludorije kupila sam prvo i posljednje plavo sjenilo za oči (užas prestrašni!), i opljačkala maminu prijateljicu koja je iz nekih nevjerojatno ludih razloga sačuvala cijelu zbirku trapezica, kragni do Borongaja i šljokičastih strukiranih bluza! U štiklama na debelim džonovima i cvjetovima po rozim čarapama. Sprdačina do besvijesti i cerekanje do zore. A onda je sve to ludiranje prošlo (više-manje), ja sam se pretvorila u ozbiljnu ženu (molim, bez komentara!) i između ostaloga, rodila dijete. Nekako u vrijeme kad sam rodila kćer, dobila sam od dragog na poklon The best of U2 čime sam hranila svoje uši. I dok su moje frendice dječici pjevale uvodne špice španjolskih sapunica, ja sam svojoj bebi šaputala In the name of love, Sweetest thing, I will follow, Angel of Harlem, Spanish eyes i Walk to the water...
2001. izašao je album All that you can't leave behind, a moja je tamnooka djevojčica već bila dovoljno velika da sa mnom otpjeva cijeli album, u nekoliko ponavljanja, skačući po krevetu čiji su federi bili još novi i još dobro podmazani! Posljedica te indoktrinacije bila je da se moje dijete iz petnih žila proderalo na zvuk uvodne pjesme nasred šoping centra, između pelena i šampona: Ic a bjudifuj deeeeeeeejjjj! Uz ritmičko skakutanje po šoping kolicima! I tako smo došli i do ovog posljednjeg. Vertigo smo svladale, jačinu zvuka prilagodile i sad više nema: ej, mama, sviraju oni tvoji stričeki, nego: hoćemo opet slušati U2? Eto! Hoće li me jednog dana pitati koji mi je vrag bio da ju navučem na te četrdesetgodišnjake u kožnim hlačama od kojih jedan farba kosu u crno, drugi u plavo a preostala dvojica se prave da ne kuže da ćelave... reći ću joj: Dijete, to je muzika moje mladosti! (Moja je mama istu floskulu upotrijebila opravdavajući svoje obožavanje Ive Robića i starogradskih melodija – hmmm!).
Da je ovo a tribute to U2, i nije (rekoh već da glazbeni kritik nisam), to je više prisjećanje na korijene onog osjećaja i gušta s kojim sam prošli ponedjeljak strgnula plastični omot s CD-a i uši potopila ispod savršenog prebiranja po mojim glazbeno nadraženim živcima – idem na koncert sljedeće godine, pa makar žrtvovala i dva zuba ;-)

četvrtak, 25.11.2004.

Priča o papigi za Dan zahvalnosti

Naime, danas Ameri obilježavaju Dan zahvalnosti. Svake godine, četvrti četvrtak u studenome obilježavaju dan kada je prema legendi proslavljen prvi Thanksgiving i to zajedničkom večerom doseljenika koji su u 17. stoljeću na Novi kontinent stigli brodom Mayflower i zatečenog indijanskog stanovništva. Kao što obično biva s legendama malo je poznato što se i gdje i kada doista dogodilo. (Prema nekim izvorima, tek je F. D. Roosevelt odredio da se taj praznik slavi baš taj četvrti četvrtak u mjesecu.) Što nije spriječilo Amere da si odrede nacionalni praznik na koji se pripremaju bogate i slasne večere. Tradicija je da se na ovaj dan jede pečena purica, umak od brusnica, slatki krumpir i pita od buče. Tradicija je i da predsjednik SAD-a jednu 'osuđenu' puricu pomiluje i vrati joj život.
A tradicija je u mojoj firmi i da mi tada imamo slobodan dan, ali danas imamo važnoga posla, pa šljakamo (ipak, nadoknadit ćemo to: i puricu i slobodan dan ;-))

A za razonodu vam evo jedan vic:

Thanksgiving story :-))

A young man named John received a parrot as a gift. The parrot had a bad
attitude and an even worse vocabulary. Every word out of the bird's mouth
was rude, obnoxious and laced with profanity. John tried and tried to
change the bird's attitude by consistently saying only polite words,
playing soft music and anything else he could think of to 'clean up' the
bird's vocabulary.

Finally, John was fed up and he yelled at the parrot The parrot yelled
back. John shook the parrot and the parrot got angrier and even ruder.
John, in desperation, threw up his hand, grabbed the bird and put him in
the freezer. For a few minutes the parrot squawked and kickded and
screamed. Then suddenly there was total quiet. Not a peep was heard for
over a minute. Fearing that he'd hurt the parrot, John quickly opened the
door to the freezer.

The parrot calmly stepped out onto John's outstreched arms and said, "I
believe I may have offended you with my rude language and actions. I'm
sicerely remorseful for my inappropriate transgressiona and I fully intend
to do everything I can to correct my rude and unforgivable behavior." John
was stunned at the change in the bird's attitude.

As he was about to ask the parrot what had made such a dramatic change ih
his behavior, the bird continued....................

"May I ask you what the turkey did?"

srijeda, 24.11.2004.

Bum te tužil…

Drago i premilo blog i ne-blog pučanstvo koje u magnovenju (da sad malo kradem izraze) uniđe tu i tamo na virčual stranice moga dnevnika da vas nekaj obavijestim: strašni virus tužebabalis vulgaris širi se neviđenom brzinom našom domovinom.

Neki smo dan imali nesreću prisustvovati prvom slučaju zaraze ovim gadnim organizmom koji kad vam uđe u mozak prvo spali svu logiku (kaj je to uopće??), onda vam izbriše sjećanje na definicije tipa snošljivost što su negdje i nekad zvali i tolerancija, zatim vam poremeti sve lončiće i kockice i pošalje vam zdrav razum u vražju mater (da prostite), a nuspojava je i zadah po kiselišu (ali to još nije dokazano u svim slučajevima, neki takvi piju i MISNO vino, pa kod njih zadah nije tako izrazit).

Dakle, osim ovih somatskih posljedica zaraze, ponašanje zaraženoga strmoglavljuje se u ponore ljudske gluposti vulgaris (što volim latinskiiii!) pa onda osim što naganjavate crne mačke i pljujete po cesti kad rečenu vidite, počinjete i lov na VJEŠTICE.

Mora vam biti jasno da virus ne štedi nikoga a osobito pogubne posljedice ima na organizme koji se inače grupišu u razno-razne udruge za borbu za razno-razna ljudska prava. Poput prava životinja, prava homoseksualaca, prava na vjersku slobodu, prava na vjeroispovijest, ženska prava i slično. Takvi odjednom dobiju svrab i razne smetnje i njihov raskašen mozak zakuha ako se recimo ljudska prava spomenu u kontekstu drugačijem no što oni trenutno imaju na umu. Ako se o ljudskim pravima slučajno govori na općoj razini, a oni misle da npr. treba linčovati RTL I Beckhema (nema ON veze s onim nogometnim Englezom!), ili recimo posmicati Zlikavce , onda je to samo čin u cilju promicanja LJUDSKIH PRAVA ugroženih!
Jeah, right!
Idu mi na živce svi puritanci koji ozbiljno shvaćaju Zločestu djecu a smisao za humor i ironiju im je valjda atrofirao još u vrtiću. Idu mi na živce i oni koji se zalažu za svoja prava kao da im ih netko dira i nameću svoju volju, svoju inkviziciju i svoje kazne onima koji imaju DRUGAČIJE mišljenje od njihova, a istovremeno zbog iste te svoje DRUGOJAČIJOSTI traže da ih se poštuje i uvažava – otkad to postoji PODOBNA različitost??

No, ja sam kao i obično prolupala, mozak mi radi na ćevape i jogurt i zapravo uopće ništ ne kužim.
A ak je netko gore nešto i skužio od mog laprdanja evo vamjedan i drugi link pa pročitajte članke…

Vikend priča u srijedu

Sljedeća je priča svjetlo dana ugledala još za vikenda, no, kako nam je Blog naš predragi imao gripu i vrućicu, ja vam je bacam danas… nadam se da nije izgubila ništa od autentičnosti ;-)


Okrugli trag svjetiljke na travu je bacao žućkasto svijetlo. Bilo je tek šest predvečer, ali mrak je u šumi imao gustoću meda. Male nožice grabile su preko crne zemlje i korijenja razbacanog posvuda po puteljku. Na šuštavim jastucima od lišća igrali smo se tko će više lišća vrhom tenisice hitnuti u zrak. U rukama je stezala malenu svjetiljku i brbljala do besvijesti. Dan na zraku, na vrhu brda u okolici Samobora. U šumi koja još nije izgubila svo lišće, ali kesteni su popadali odavno. Terevenka s brdom klope, portugiscem i dobrim društvom. Društvom u kojemu sam čula odličnu anegdotu o dva prasca koji se žele spasiti od 29. studenog.

Ja ću priči samo dodati malo štofa, faktografski je sasvim točna i provjerena:

U svinjcu na brijegu, pored bijele katnice žive dvije svinje. Jedna Mala i jedna Velika. Velika je svinja baš pravi Prasac s odlično razvijenim šestim čulom. Veliki Prasac odlično predosjeća što ga čeka. Iako u njegovoj svinjskoj glavi kalendari postoje samo u obliku čušpajza ili zalutalog komadića mesa kojega gazda nije uspio spasiti pod rastrošnom i fletnom rukom gazdaričinom. Ali, u onim crno oivičenim kockama u malom mozgu jedan se datum crvenio krvlju: 29. 11. Prasac je svojom svinjskom njuškom mirišao taj datum instinktom mudre iskusne Svinje i predosjećao izoštrenim osjetilima neko sr/kl-anje. Osobito mu je bilo čudno što se odnedavno valov mastio ostacima čokoladnih kolača i kremastih višanja. Hrskao je prebirući njuškom po uskom koritu u kojemu je bezličnu napojastu kašu zamijenilo nešto obilnija varijanta 's komadićima'. Prasac je uživao i nadasve nutkao svog mlađeg kolegu. Ovaj je živahnošću mladog Pajceka hopsao po steljom uređenoj nastambi uživajući u svakom traku sunca koji je provirivao kroz otvore na vratima. Podmazanih trbuha smjerno su roktali u zajedničkom ritmu svake noći. No Prasac Veliki u posljednje je vrijeme imao slabe živce za prpošnost mlađeg mu daljnjeg rođaka. I nastojao mu je rokrokčući objasniti da im se sprema nešto straaašno te da mu ta njegova prpošnost nije baš na mjestu. Ne mogavši izdržati grdan predosjećaj jednog je jutra odlučio gospođu Inicijativu pozvati na jutarnji šljuk vode s lišćem od zelja od jučer. Gospođa Inicijativa prišapnula mu je spasonosnu ideju u njegovo roza uho obraslo bijelim oštrim dlačicama. Uhce se poslušno poklopilo u svoj uobičajen položaj i uzbuđeno se trznulo. Čekao je povoljan trenutak iako nije smio časiti časka. Tog su popodneva gazde otišle na obžderavanje pod izlikom nekog slavlja. U kući je ostala samo srednjoškolska dugokosa ljudska Ženka. Bezopasna - što će se pokazati potpuno pogrešnom pretpostavkom.
Misleći da ga nitko ne vidi, prasac se stražnjim nogama upirao u daščani pod po hrpicama slame i gurao gubicom zasun na vratima. Drveni zasun imao je baš i potpuno svoju volju i nikako nije popuštao. Spoj zasuna odsidacijom je pretvoren u narančastu oštru pločicu koja je Prascu grebla njušku. Par kapi prave svinjske krvi pojavilo se oko uskih okruglih nozdrva. U pozadini je Mali poskakivao i bodrio svog kolegu. Odjednom je Reza popustila, vrata su se uz drvenu škripu rastvorila i Prasac je rokćući zakoračio u tamnu šumu Slobode. Teta Sloboda u obližnjem je gradu nekada plela čarape, sad se skriva po šumama i ujesen izjutra opliće drveće tankim najlonskim nitima koje će vam se zavjerenički i pobunjenički zaplesti oko nosa ili trepavica. Nitko je nikada nije zapravo vidio, ali svi o njoj ispredaju priče.
Svinjski su druškani pobjegli u šumu, uživajući u nevjerojatnom osjećaju milovanja papaka u lisnatim jastucima. Svježi zrak resko im je milovao ružičastu kožu. Moglo bi se reći da su se na svoj praseći način i smješkali. No... kroz prozor ih je promatrala ona srednjoškolska Prikaza i dugih amazonskih kosa krenula u lov na (divlje) svinje! Izdajničkim prutom zeznula im je orijentaciju i upravo kad su mislili da utrčavaju u raširene Slobodine ruke, ona je za njima zalupila drvenu Rezu dok su im se gubice kršile o prazan valov. Čemer pomiješan s bezizlaznom situacijom poput magle im se rojio oko glave. Umornih papaka stropoštali su se na slamu. U očicama pomirenost sa sudbinom. Težak je taj svinjski život (jedan oko 200 kila, drugi nešto malo manje).
Negdje je netko uz zvuk oštrenja čelika pjevušio: Remember me on November 29!!!!

Da sam priču čula u ovom obliku, NISAM. Da su fakti točni, JESU. Da ja imam bujnu maštu oko pol dva u noći, JEBAJGA!!
Da već nekoliko dana čekam da ovo stavim na blog: tehnika NARODU! ;-))

petak, 19.11.2004.

Kokodakanje

četvrtak, 18.11.2004.

Afera Olena iliti što Hrvati rade po pitanju seksa

Nejasan naslov, a bojim se da niti tekst neće biti baš do kraja jasan i pregledan. Imam jednu malo veću oluju u glavi još od kad sam prvi put čula za tu jadnu ženu o kojoj u medijima već danima pričaju kao o komadu mesa kojim su se zarazili.
I možda se ne bi to pretjerano spominjalo da se samo nekolicina zarazila tek tuberkulozom ili hepatitisom, ali kad je HIV u pitanju, tu se javlja panika svjetskih razmjera. Taj nam je HIV kao neko mitsko čudovište koje živi u mraku, nitko o njemu ništa ne zna osim da ako se sretneš s njim, ujede te i onda umireš…
Zajeb je to što se možeš zarazit pa onda hodat uokolo par godina a da nemaš pojma, pa lijepo preneseš tu čupavu virusnu kuglicu i drugima. Jer, tko bi pobogu mislio da se možeš nečim zarazit od PROSTITUTKE??? Koju ševe svi uzduž i poprijeko (daprostite!). I tko bi onda u cijeloj toj 'strastvenoj' situaciji kad prorade žlijezde mislio i na ZAŠTITU. Jebajga… tko još danas koristi kondome? Seljačine!

Nevermajnd što je recimo blentava Julia Roberts odavno u još blentavijem filmu Pretty girl iz svojih lakastih gumenih ribičkih čizama izvadila cijeli arsenal razno-raznih gumica svih boja, oblika, okusa i inog… A svi su gledali film. No, bilo je to davno, tko bi se toga sjećao.
Nevermajnd što svi godinama trube o sigurnom seksu, spolno prenosivim bolestima, neželjenim trudnoćama ,abortusu i bogtepitaj kakvim zlima…. I ono što mene najviše žulja u cijeloj toj pompi i strci k liječniku na testiranje od HIVa i smijuljenju onima koji su k Oleni zalazili je nekoliko 'momenata' koji nažalost razotkrivaju svu bijedu i jad nekih mozgova. Evo ovako:

1. Olena je bila PROSTITUTKA iz UKRAJINE. Ergo, žrtva trgovine ljudima, onoga što neki još uvijek na našem lijepom hrvengleskom nazivaju trafficking i o čemu se opet govori na mala vrata. Činjenica što su žrtve te rabote uglavnom još djeca i što ih se na najokrutnije načine nama pod nosom prodaje i zlostavlja ružna je mrlja koju svi guramo pod tepih. Stiče se dojam da smo mi nekakva bezgrešna zemlja bez kriminala i bez 'modernih' oblika trgovanja da svaka takva vijest koja procuri na novinarska vrata izgleda kao neka monstruozna zavjera. Jeah, right! Mi do nedavno nismo priznavali niti da imamo organiziranog kriminala u državi, neeee…. Bošsačuvaj! Ali, nije to ni moja tema dana!

2. Onda, prosječno inteligentan čovjek bi, čak i s napabirčenim informacijama iz tiska i tevea mogao zaključiti da posjet prostitutki nosi određene rizike. Jer se one, jelte, ševe s puno ljudi. Gdje je puno ljudi, uvijek postoji šansa zaraze nečim. Ko ono mamino upozorenje: ne sjedi na javnom WCu na školjci...
a) Recimo, imate li vi pojma što je HPV? Humani papiloma virus. Virusić kojega ima u nekoliko desetaka varijanti, a ako se njime zarazite, što se također može samo spolnim putem, posljedice mogu biti svakojake. Od onih neugodnih estetskih, a to su kondilomi, iliti bradavice (i kod muških i kod ženskih) do raka grlića maternice koji se kod nekih varijacija virusa tako brzo i nenadano pojavi i širi da su ženi šanse za preživljavanje vrlo male. Postotak mladih u Hrvatskoj koji se njime zaraze svake godine eksponencijalno raste! Zašto? Zato što je uporaba kondoma anatemizirana. Dečki to 'ne vole'. Cure to toleriraju… i svi sretni i zadovoljni. Hmmm? Zadovoljeni možda, barem jednom, a kasnije?
b) Nadalje… spomenimo ovdje samo gonoreju ili triper… mislite da su manje problematični? Da ostavljaju manje posljedice?
c) Ili tuberkuloza? Misli se u javnosti, a na žalost potpuno pogrešno, da te bolesti na području RH nema, da je iskorijenjena, i to cijepljenjem novorođenih, još tamo od pedesetih godina 20. st. Nemojmo ipak zaboraviti turbulencije i previranja na ovim prostorima koje su nam dovele mnogo ljudi iz raznih krajeva bivše Yu, raznih higijenskih navika… a tuberkuloza je bolest koja nastaje uslijed loših i nehigijenskih uvjeta života ponekad kao posljedica siromastva. Gadna boleštura.

3. Spominje se i činjenica da je nesretna žena (imala je 21 godinu kad je umrla, u nekim državama tek bi postala punoljetna!!!) kao žrtva trgovine ljudima 'radila' u nekoliko država, činjenica da se drogirala i imala tuberkulozu (pita li se dakle itko u kakvim je uvjetima živjela i na koje su je načine zlostavljali?), pitanje toga što se događalo ako je slučajno zatrudnjela (jer oni mnogi koju su koristili njene usluge nisu rabili prezervative?!) i tome slično.

Osobno, ne vjerujem da ijedna prostitutka radi taj posao iz užitka. Natjerane raznim razlozima, osim očiglednog pritiska posla kojim se bave, najčešće trpe i razne gadosti od onih koji si uzimaju za pravo upravljati njihovim životima i 'profesijama'. Postaju komadi mesa u rukama jačih. Zašto se prostitucija ne bi legalizirala, zašto cure ne bi dobile 'radne knjižice' s obavezom redovite zdravstvene kontrole i prijavljivanja policiji, mjesta na kojima bi se njihove usluge naplaćivale poput hotelskih čime bi i država ubirala svoju pinku? Neću polemizirati. To je moguće. Neće to u potpunosti zaustaviti crnu trgovinu ljudima i njene posljedice, jer kriminal uvijek pronađe svoje iglene uši, već bi se barem većina tih žena stavila pod kakvu-takvu kontrolu. Poradi njihove i naše sigurnosti.

4. Prije no što započnemo raspravu o ugodi ili neugodi nošenja prezervativa te pravu na pobačaj, ajmo prvo uvesti seksualni odgoj u škole gdje ćemo klincima već u petom razredu osnovne, a ako treba i prije, objasniti što je to ženski ciklus, kako se dobivaju bebe (ako im to starci već nisu prije ispričali bez pčelica i cvijeća), što su to spolne bolesti i kako se dobivaju (po mogućnosti popraćeno najgroznijim slikama posljedica zaraze), kako se može od STD-a i neželjene trudnoće zaštititi (popraćeno možda i jednom praktičnom vježbom navlačenja kondoma na 'bananu' da ne bi bilo ko u onom vicu o crncu s previše djece i kondomom na banani!!), te koja su prava i mogućnosti te obveze svake žene/djevojke/djevojčice i muškarca/momka/dečka na brigu o svom spolnom zdravlju i spolnom zdravlju partnera.
Umjesto da klincima u osnovnoj školi prikazuju jednostrane filmove o pobačaju osobe koje su po mom mišljenju najmanje kompetentne pričati o spolnom odgoju (svećenici i časne sestre!), neka im dođu liječnici koji će im na jednostavan i razumljiv, a stručan način predočiti CIJELU sliku. Ja sam imala sreću dva puta tijekom srednjoškolskog obrazovanja odslušati takvo predavanje. Primarijus dr. Marija Šapina iz tadašnje Ambulante za planiranje obitelji u Klaićevoj došla je i održala predavanja i raspravu na kojoj sam se skoro potukla s jednom curom oko prava na pobačaj (sad se ne tučem… obrazujem svoju kćer, planine nek miču neki drugi!). Zašto je ovogodišnji prijedlog o uvođenju seksualnog odgoja u škole odbačen samo nebo zna… meni se želudac diže kad nakon takve vijesti čujem o tome kako se raspravlja ima li žena pravo na pobačaj ili ne. Sve naopačke. Ako klince naučimo da se štite i da budu odgovorni ne samo u spolnom ponašanju već i općenito, možda se onda neka 12-godišnjakinja neće uokolo hvaliti kako se seksala već će, ako to i napravi, pitat mamu što joj je činiti, i kako spriječiti posljedice. Onaj tko mi kaže da bi trebala roditi ako zatrudni nema pojma o čemu priča. Nije roditi dijete pa ga odgajati ili dati na usvajanje kao ispeći kruh. Ali, to pametnome nema potrebe objašnjavati. Jednako tako i ZA i PROTIV abortusa imaju svojih prihvatljivih argumenata. Jebajga, život je ponajmanje crn ili bijel…

5. Jednako tako, kad bi se više u javnosti pričalo o seksu kao o nečem prirodnom, a ne prljavoj i pokvarenoj raboti kojom se bave samo neki tamo vulgarni ljudi možda onda ne bi bilo takve pomame za Sevinim video uratkom, niti zgražanja ili odobravanja onoga što je snimajući se radila (jedino nad čim sam ja podigla obrvu pritom je činjenica da u tih 11 minuta ona nije svršila!), već bi prije svega to svi zdravi ljudi upražnjavali u svojoj intimi i sigurnosti. Bez debilnih slučajeva zaraze ili trudnoće kad to nije željeno. A možda onda ne bi niti naši mužjaci hrlili tamo nekoj neprovjerenoj prostitutki ukrajinskog podrijetla. I nosili bi kondom v žepu, za svaki slučaj. I ne bi se sramili otići na testiranje na HIV, bez obzira tko i što o njima pričao. Ako ne zbog sebe, možda zbog svih onih kojima bi taj isti virus mogli prenijeti.

6. Slučaj Splićanina koji uokolo 'širi' HIV?! Ma pun mi je kufer neprovjerenih i paušalnih senzacionalnih vijesti. Jebote, ponašaju se ko da bacaju kost gladnoj raji, a mi onda lijepo zagrizemo i natežemo se oko koske dok oni proučavaju što se dogodilo s mesom. Kako netko može izlaziti u javnost s viješću da NETKO u Splitu širi HIV, a istovremeno zbog zakonskih odredbi u javnost ne može iznijeti ime te osobe. Onda se isti, pribijeni na križ, naslikava i tvrdi da nije zaražen HIV-om. A gdje su vam, svima DOKAZI za to. Ako je to samo floskula koju bismo sad svi mi trebali povjerovati, onda si kreten i lažac koji pokušava vući druge za nos. A o tome što su u tom slučaju novinari koji takvu vijest objave, ne bih sad…
Nažalost, ili na sreću, svatko punoljetan trebao bi biti odgovoran za svoje ponašanje, za to s kim spava, štiti li se ili ne, vara li partnera ili slično. Odgovornost, osim prevencije znači i trpljenje posljedica. Kakve god one bile.

I dok ovo pišem samoj sam sebi smiješna. Jer, ima još jedan momenat. Crkva nam se petlja u obrazovanje o spolnosti, zagovaraju suzdržavanje od seksa prije braka, još ćemo i inkviziciju uvesti za prijestupnike. Nacija smo bogomoljaca koji vjeru shvaćaju kao šareni vašar crkvenih zabava i milodara, svjedočenja koje se nosi oko vrata u obliku zlatnog ili dijamantnog križića, a s druge strane pun je kufer voajera i prikrivenog smijuljenja ako spomenete nedužnu vlažnu durexovu gumicu, licemjernog zgražanja nad nečim što bi rado i sami probali, te osude i nabacivanja kamenjem na grešnike.
I koliko god se trudila ne probijati glavom zid, pušem ko onaj vuk iz priče ne bih li pomaknula kamenu gromadu.
Ipak… na medijima i na novinarima leži odgovornost obavještavanja i pisanja o takvoj problematici, na malo višoj razini i malo ozbiljnije od ovog mog trkeljanja ovdje, a možda i na malo višoj i ozbiljnijoj razini od one koju slušamo/čitamo u medijima već danima.

Nemojmo se praviti sveci, i ševite se ljudi, ali (na) sigurno(m)!

srijeda, 17.11.2004.

'Muke' po kćeri po n-ti put

Evo ovako: moja kćer, alias Pametnica, ima pet i pol godina (dobro, sad bi netko tko čita ovaj moj blog već duže mogao reći da moja kćer ima pet i pol već par mjeseci, ali… nemojmo cjepidlačiti…:-) Elem… ja bih onako paušalno mogla zaključiti da je većina djevojčica u njenoj dobi slična po pitanju jedne stvari: imaju neobične fiksacije što se tiče odjeće. Ne mislim na marke i slične pizdarije. Obično su to sasvim 'bezopasne' mušice, tipa roze boje ili haljinica ili odjeće s nekim likom iz crtića. Molim, uzmite ovo bezopasno s većom dozom podozrenja, da ne bi bilo da vas nisam upozorila. Naime, kad kažem da su mušice bezopasne to znači da vas petogodišnja lumenka (namjerno govorim o ženskom rodu, jer sina nemam pa ne znam kakvi su dečki u toj dobi ;-)) neće odvući na prosjački štap zahtjevima da joj kupite DK jaknu (osim ako joj već u ranoj dobi isperete mozak sličnim prohtjevima) ili već neku sličnu perverzijicu za koju tisućicu kuna, već će vam samo nabaciti novu boju na kosu svojim 'ovo mi se ne sviđa', 'ne volim ovu boju', neću te 'ružne' cipele i 'daj mi kupi onaj šos' te 'ova mi kapa ne paše uz jaknu'. Pitate se koju boju na kosu? Srebrnu (eufemizam! ;-).

Ne znam sjećate li se sebe kad ste imali pet godina. Ja tak-tak. Mislim, sjećam se nekih upečatljivih događaja koji su se zbivali uglavnom u vrtiću i s mojim frendovima po šumi oko kuće (jake emocije ostavljaju traga…) pa recimo još vrlo živopisno čuvam film o pokopu naše prijateljice krtice u pješčanik i kad sam u vrtiću iz reda izbacila djevojčicu koja se uvijek preguravala ispred svih nas koji smo poslušno čekali na naranče (dobila je jedan običan kick i tužila me teti, pa ja opet nisam dobila svoju naranču :-( Ali… ono što stvarno ne pamtim je kakav sam modni stav imala u toj dobi. Mislim da mi ga moja mama ne bi niti dozvolila, a niti je meni to bilo bitno (kolko se sjećam). A danas smo nekako svi skloniji toj nekoj obiteljskoj 'demokraciji', bez obzira što ona ustvari značila i u kom kontekstu, a i pedagozi su nam utuvili da djetetu treba omogućiti slobodu govora, izražavanje svoje osobnosti i slično… I, nemojte me krivo shvatiti, ja sam skroz-naskroz pobornik rečenog sustava u kojemu svatko ima pravo dati svoj glas, sve dok se ne zavrtim oko središnje osi njenog malog prsta. Sve dosad uspijevali smo uskladiti njene i moje mušice i drugarski se dogovoriti.

Sjećam se jedne fotke iz vremena kad sam ja imala njene godine i kad me mama dobila da obučem neku spešl haljinicu za naslikavanje, a haljinica je slučajno bila karirana i ja sam u njoj izgledala kao hodajući stolnjak. Možda mi je mama ipak trebala dozvoliti da se 'modno izrazim', iako bih u tom slučaju vjerojatno nosila zmazane blatnjave hlače i zamusane obraze (mi smo se jako voljeli igrati Indijanaca, a oni, kao što vam je poznato, boje svoja tijela ratničkim bojama/blatom ;-)

Ehm, ovo je bila ogromna digresijon… vraćam se nazad: daklem, došlo je vrijeme obnoviti garderobu mojoj malenoj i sad smo na tristo muka (ko na trista kopalja ;-) jer me čeka obilaženje razno-raznih trgovinica u kojima će od petnaest pari hlača možda JEDNE proći testiranje petogodišnjakinje navikle na užurbani gradski ritam i sklisko blato u dvorištu vrtića (stoga mi kupujemo samo hlače svijetlih boja: roza, svijetloroza, bijela, svijetloplava, žuta, zelena i slično), a kad se sjetim čizama… bolje da o tome niti ne razmišljam. Najgora je stvar što ni sama nisam puno bolja kad se radi o kupovini obuće pa joj onda nemam obraza prigovarati. Jer na njenu izjavu da bi ona da su mekane i da imaju resice i ciferšlus sjetim se sebe koja također tražim crne, visoke, udobne, na petu i ciferšlus, bez špica i kvalitetne (nek se sad samo netko usudi reći da su žene prezahtjevne…). Btw, ako netko vidi slične, nek mi javi… (mislim na ove crne i visoke!).

Onda… ja ću kao i obično nastojati udovoljiti svojoj principessi na najbezbolniji način (po moje noge, nerve i novčanik – NNN) samo da bih ju gledala kako se samozadovoljno smješka pokazujući svojoj frendici rano ujutro u vrtiću kakve super čizme ima… Nadam se da ju neću naučiti da bude ohola, ali… kakva bi to žena bila danas-sutra kad ne bi osjetila gotovo orgazmičko zadovoljstvo dobrim parom cipela na svojim nježnim nožicama ;-))


A OVDJE možete pročitati kako mališe voditi u šoping, ako slučajno to još niste naučili na vlastitoj koži ;-)

ponedjeljak, 15.11.2004.

Petak je poslije podne... Vraćam se kući s posla, kišobran u jednoj ruci, torba na ramenu, čizme na nogama, promrzli nos... Kad uđem u haustor prvo istresem sav sadržaj torbe na pod da bih pronašla ključeve od poštanskog sandučića, jer... kao što znate, obično u poštanskom sandučiću ima hrpa HIPERVAŽNE pošte, a ključ se naravno nalazi u najskrovitijem kutu moje nevelike torbe (cca 50cm x 50 cm).
Znate, oni neodgodivi računi, reklame, reklame, katalozi, katalozi..., IZNIMNA POSLOVNA PRILIKA ako se javite na ovaj broj telefona u sljedećih 24 sata, leci od obližnje pizzerije... i da ne duljim... stigne meni obavijest da mi katalog R... daruje poseban poklon ako do kraja mjeseca naručim proizvode iz njihova novog jesen/zima kataloga. A poseban poklon su.... tanananana.... tave!!! I to dvije, jedna s poklopcem. Promjera 30 cm i s posebnim pregradama da se ne miješaju arome hrane. Hvata me nesvjestica. A sad ću vam objasniti i zašto.

Dakle... obično kataloge listam JA. Samo ja... only i jedino MOI. Ponekad mi se u tom nadasve intelektualno stimulirajućem i inspirativnom poslu pridruži i moja kćer (a o njenoj modnoj osviještenosti ću još pisati;-)), ali najčešće to radim na... pa, jel... WC-u, sama (ne moram objašnjavati)! Tamo jedino imam vremena (je, je... sad me strašno sram, ali... to je istina!).
Also... ove su tave unijele prekretnicu u mom odnosu prema katalozima. I uzurpaciju MOG prostora. Jer, zna se da su katalozi s odjećom uglavnom namijenjeni ženama. Nije za vraga činjenica da ľ kataloga uvijek zauzimaju odjeća i oprema za žene i djecu, a tek onih par listova na kraju ima nešto muških hlača, pokoja košulja i hrpa ružnog muškog donjeg veša, tj. za muške nema ništ! Tak ja barem kažem mom dragom. E, ali, izdajice jedne katalogerske, poslali nam.... tave!! Ljudi, došle su nam TAVE u katalogu u kuću!! A o tavama je ovisan moj zakoniti. Moj dragi! Moj hazbnd, muž, bolja/gora polovica... kak god hoćete.

A cijela opsesija korijene vuče iz vremena od prije nekih 7 godina kad sam se ja useljavala k njemu u momački stan. On je prethodno 10 godina živio u podstanarskom stanu, solirajući. No, dobro, ne ulazim u detalje, ali... niti jedna tu baš nije ostavila četkicu za zube niti čarape u prljavom vešu. A onda sam došla JA. Ehh, a kako žene obično imaju porive (posve iskonske) za popravljanjem, ispravljanjem i nadasve ČIŠĆENJEM, tako sam i ja odlučila napraviti OGROMNO spremanje prije no što unesem svoje torbe i kutije (je, je... prava selidba). Pozvala sam u pomoć svoju dragu prijateljicu V. koja se krvnički namučila i dobila muskulfiber od smijeha (obje smo, zapravo!). Jer... oni muški među vama koji su ikad živjeli sami vjerojatno znaju da se recimo, najbolja pečena jaja rade na prastaroj tavici s okrhanim dnom tako da vas krhotine emajla mogu što efikasnije ubiti, daleko prije kolesterola. A onda se meso peče u posebnoj teflonskoj tavici koja se tako još samo zove jer je teflona davno nestalo, izgulio se pod izdajničkom spužvicom i pogubio u slivnim i otpadnim vodama. A u čemu ćete recimo poslužiti kuhane prokulice nego u plastičnoj posudi za koju me moja V. sasvim iskreno pitala: Jel on iz ovoga hrani psa??
Nas smo dvije stvarno sve pospremile, ali smo se 2/3 vremena valjale od smijeha i revno punile najveće crne vreće za smeće, njih 3 komada. Tuf, tras, hit, bac... pobacale smo hrpetine stvari, barem dvije tavice i nekoliko plastičnih zdjela neidentificirane uporabe. Moj se dragi i ja nismo nikada prije toga posvađali, niti zakvačili... Miroljubiv tip! Ali, te se večeri nadurio. I durio se on tako par sati... dok sam ja pospremala cjedilo za salatu i preživjele plastične posudice... Nakon mnogo: Nije mi ništa... ma stvarno sam ok, ne, ne durim se... tko? Ja? Ma daj... napokon je rekao da ipak nisam trebala baciti tavicu. Ja sam skoro pitala: a koju? Trubiti sad kako sam bila u šoku da mu je ta tava toliko važna i prirasla srcu da se zbog nje duri, nema smisla. Bila sam u stanju posvemašnje nevjerice još mjesecima poradi činjenice da netko žali za komadom pleha. Ovo se nikad nisam usudila reći, tavica je otad u našoj kući sveta stvar! To je otišlo tako daleko da se par puta tjedno klanjamo njezinom veličanstvu od rebrasta teflona četvrtastog oblika ergonomske ručke, pa onda električnu tavicu prevučenu teflonom i staklenog poklopca peremo kao da se radi o djetetovoj guzi (da prostite!) a imamo i specijalnu elegantisch, flat i thin izvedbu za palačinke. Svaki put kad odemo po špeceraj, u kolicima završi i jedna tava, osim ako ja strateškim planiranjem i taktikom zvanom brbljaj-do-besvijesti-da-mu-skreneš-pažnju s odjela za posuđe, ne osujetim kupnju JOŠ JEDNE tave. Ja se zapravo osjećam kao taoc tavice! I to one bačene. Uvjerena sam da se to neko božanstvo od svete tave osvećuje meni grešnoj! I onda nam dođe katalog s ponudom za dvije BESPLATNE tave. Bogek moj dobri u kojeg uopće ne vjerujem!!!
U grozničavom razmišljanju što učiniti s katalogom:
hoću li ga spaliti (opasnost od požara),
izrezuckati (prekomplicirano),
prožvakati (opasnost od trovanja olovom i kancerogenim bojama, osjetljiv želudac),
baciti kroz prozor (kakve sam sreće vjetar bi mi ga vratio ravno u lice, a ima ciglih dvije kile),
pokloniti susjedu (možda bi time uspavali bebu koja se noću budi svaka dva sata) ili
odnijeti na savski most, zavezati kamen oko kataloškog mu vrata i baciti ga u rijeku (policija bi me sigurno kaznila radi zagađivanja okoliša)... ON je stigao kući.

PSMTR, sad je kasno!!

Brzinski sam prekrila katalog računom za telefon, ali... nije lako prevariti prevejanu mudru liju! Bacio je samo pogled na račun, frknuo nosom (kaj, nije dost velik?) i kao kad pas nanjuši tartuf... ispod koverte i papira nanjušio tavice. Umorno mu se lice ozarilo, studiozno je promotrio sjajni šareni papirić preklopljen na četiri dijela i ozbiljno objavio da bismo trebali nešto naručiti iz kataloga, jer se, eto, pruža nevjerojatno povoljna prilika...

Ovom prilikom umoljavam drage mi prijatelje blogere da mi doniraju koju kunu poradi kupnje novog kuhinjskog ormarića u koji ćemo pospremati naše tavice. Evo, kako ne bih opteretila vaš ionako ugrožen budžet, prihvaćam i donaciju nekog rabljenog kuhinjskog elementa. Osobito ako ima antikvarnu vrijednost, prokopajte malo kod bake na tavanu.
Molim, tavice ne primamo, niti plastične posudice. Iste će se vratiti pošiljaocu... u glavu :-)

P.S. uskoro nam je godišnjica braka pa sam MU na netu našla prigodan poklon: TAVU, od bijelog zlata! ;-))

petak, 12.11.2004.

Jeseni ima više vrsta…

evo mojih jeseni, na haiku način:

Kroz gole grane
Crvenkastosmeđa cigla-
Skrhana jesen.

Vitka debla i
Zagrljena jesen u
Šarenom lišću.

Topla jesen:
U hrskavo-hladno jutro
Slučajan pogled.

I, jedan by Porto (da ne ostane u malim slovima):

Gravitacija…
Pod košuljom prkose
Dunje ubrane.

(to bi bila Prkosna jesen! ;-))

četvrtak, 11.11.2004.

Sretan vam Vinski Martin!!

Kak da vam ovo velim... ja sam danas doma... ne radim.
Imam slobodan dan jer obilježavam američki nacionalni praznik: Dan veterana (ili Veteran's day; znate ono kad su u vlaku tamo u šumi kod Pariza potpisivali dokument o završetku prvog svjetskog rata!). Nadam se da me mrzite (ali samo malo ;-))

Ludilo je kad se ujutro dignete oko 9, pa lagano protrljate očne kapke, ne gledate se u špigl (jer bi to moglo biti opasno po vaše srce), skuhate si kaficu, upalite mjuzu i sjednete pred komp... neobavezno, bez žurbe i zadataka, bez telefonskog poziva minutu nakon što ste skinuli kaput s leđa... a svi ostali rade.

Ehhh, daaaa... Onda ispustite ovakav mačji uzdah zadovoljstva i sjetite se... đizs, pa danas je Martinje... U mom kraju se obično na taj dan svi ponapiju i ubiju od krštenja vina i mlaćenja biskupskom palicom onog zaštitnika Martina kojeg su ni krivog ni dužnog utopili u vinskoj bačvi praznovjerja.
Kad bi taj svetac imao stvarno prave moći, zaštitio bi nas od razrjeđenog delanca, vinobranom začinjene kapljice, glavobolčeka i inih 'špelancija' kojom dovitljivi vinari od 100 kila grožđa dobiju 300 l vina (zanemarit ćemo sad one dosadne stručnjake koji tvrde da za 1 litru vina treba 2 kg kvalitetnog grožđa. Kakav bi to Zagorec bio kad od 3 reda trseka ne bi napojio cijelo selo, rodbinu u Zagrebu i svoju familiju, barem do narednog ljeta?!).
A isti bi Martin objasnio i našem 'plavom' ministru da ako netko popije dvije čaše vina nije nesposoban upravljati autom i zaštitio bi vozače s 0,5 do 0,7 promila alkohola u krvi. Tako da ih niti jedna policijska patrola na cesti ne primijeti! ;-))
Eto, takve svece mi trebamo, između ostalog
Približite li se kletima, vikendicama, pivnicama i podrumima na taj sveti vinski dan, začut ćete nešto što samo izdaleka naliči na mrmljanje litanija a više zapravo na pijano izgovaranje vinskih magijskih formula, a sve u cilju da mošt natjeraju da postane nepcu ugodan i želucu probavljiviji napitak. Približite li se istima sljedeći dan, po Martinju, (a to nikako ne preporučam), mogli biste naići na provarene ostatke tog istog krštenog mošteka i ostalih ića i pića što su ih potamanile vinarske bratovštine.
O mjestima održavanja mokrog krštenja i njihovim proizvodima možete pročitati OVDJE ;-))


A tek guskeeee... Ako ste mislili da je ovaj dan važan samo stoga što je mošt završio svoje alkoholno vrenje, onda ste u velikoj zabludi. Dan je to kad se događa i strašan pokolj među guskama. Jer kažu, uz mlado, tek kršteno vino, paše pečena guska (valjda jer je masna pa traži dobro zalijevanje!). I sreća da nismo Francuzi jer oni svoje guskice znaju pripremiti na razne načine. Mi ih obično samo dosadno pečemo... u raznim varijacijama i kitimo mlincima. A slatki Frenchmeni ih još i šopaju pa onda jedu njihovu 'bolesnu' jetricu. Nemojte misliti da se ja sad licemjerno nad tim zgražam. Meni je stvarno 'žao' te peradi, ali ja Foie gras (iliti po naški paštetu od gušćje jetre) jaaakooo volim. Uz kakvo slatkasto bijelo vino i tost, kad vam se taj božanski okus otopi na nepcu i sljubi sa zlatnom kapljicom... mmmmh, već mi sline cure...

Budite mi živo i zdravo i dobro se napijte... samo nemojte poslije voziti. Da ne bi plaćali kazne. Osim ako ste u Varaždinskoj županiji gdje se osniva građanska udruga koja bi plaćala prometne kazne zbog vožnje u alkoholiziranom stanju, pod uvjetom da ne prekoračite granicu od 0,5 promila. :-)

srijeda, 10.11.2004.

Ma, pustite ih nek bloggaju… osvrt

Ha, kak su meni guba ove trakavice zvane Žužul i Vibor. (Ma, guba je meni i ona Scorpijeva, samo je njegova kreativna pa ne spada u ovu priču ;-))

Čitam svako jutro nastavak diplomatsko-blogerske zavrzlame oko trećeg tajnika našeg veleposlanstva u Jamerici i sve se smješkam od silne radosti. Sjećam se nedjelje predvečer: otišli smo u posjetu mojoj mami koja radi najbolje kolače na svijetu i ima kabelske programe s crtićima za moju mazu. Ona je tamanila crtiće dok smo mi udarili po kolačima i komentirali vijesti. Na priču o diplomatskom blogu moj je dragi skočio kao oparen i počeo psovati sve u 36 (a on to NIKAD, NIKAD ne radi – fakat!). Ja sam se slatko nasmijala na cijelu priču, a moram priznat malo mi bilo i toplo oko srca jer se eto Blog naš jedini spominje na dalekovidnici! Pa sam se u neku ruku i ja osjetila, barem na ćasak, kao neka javno eksponirana osoba (bljak!) ;-)) Neš ti sreće: vid, vid, pa i mene su (posredno) spomenuli tuteka. I to u prajm terminu, kad svi gledaju dnevnik. Eto, otići ću tako daleko pa ću si na minutu umisliti kako sam slavna i nosom parati oblake. Drži me to već par dana, ma sva sam si važna! ;-))

I sad već vidim neke iznervirane face: daj prijeđi na stvar!!

Pa, baš mi milo što se tamo neki Vibor tako razbahatio i što sad svi čitamo i pljujemo po njemu. Ma baš mi je super što postoji blog koji su mnogi shvatili kao mjesto vlastite promocije i podizanja perja, da ne kažem samopouzdanja. I genijalno je to što su neki ljudi toliko željni čitanosti i popularnosti da su u stanju prodati i vlastitu mater ne bi li privukli što više čitatelja: ja bih to nazvala sindrom Seve. Voajerizam na blogu. Daj mi svoj prljavi veš kad mi već ne možeš dati ništa drugo pa ću te čitat, jer mi je to kewl (još uvijek nisam shvatila zašto to tako pišu, ali očito JA nisam kewl! ;-)) Elem, meni je strašno krivo što ja taj blog nisam otkrila prije, jer bih se mogla naslađivati glupošću i bahatošću tog našeg 'diplomate', i to iz dana u dan! Čitam jutros da je rečeni vibbor piskarao o svom poslu i po Forumu – Uzdravlje ti bilo sinko! Kak bi tek bilo guba da je i Žužul pisao!

Pita se moj dragi jučer: Pa zar nemaju oni nekog kvalitetnijeg, barem iskusnijeg, od nedoraslog i neodgovornog balavca koji nas sramoti okolo po svijetu. Retoričko pitanje, maj darling! Pitanje bi trebalo preformulirati u: zar su baš svi sinovi i kćeri utjecajnih i poznatih osoba u Hrvata glupi, neobrazovani i na pogrešnim mjestima? Nemojmo uopćavati, vjerojatno ima i svijetlih primjeraka. (Nada zadnja umire, rekoše mi!)

Mene zapravo boli jedna druga stvar (osim što me boli kua… za takve spodobe ;-)), a to je: kad će već jednom ti koji svoje hirove plaćaju poreznim novcem svih nas 'poštenih' šljakera učiniti nešto i na pozitivnoj promociji majčice nam Hrvatske. Ma, trošite ljudi, vozite se limuzinama i bančite po skupim restoranima, kupujte dizajnersku obleku na službene kartice… ma, ševite se i što želite, ali… dajte nek vam ne bude onda tako teško tih par sati dnevno učiniti i poneko dobro djelo (nisam sigurna hoće li apel na onu mrvu dobrote što postoji u svakom živom stvoru djelovati, ali let's try!). Možda bismo mogli tu i tamo npr., u veleposlanstva slati i timove marketinških stručnjaka koji će promovirati ulaganja u Hrvatsku (kao što npr. Slovenci rade u Srbiji) i dovlačiti nam bogate i debele turiste koji će ostavljati novac bez negativnih 'postrajnskih efektov'? Ili već nešto slično, kreativnije od ogovaranja američkog precednika i 'razotkrivanja' njegovih motiva za rat u Iraku (što je stvarno nenadjebiva novost za svakog iole pismenog i 'konektiranog' čovjeka!).
Dakle, da zaključim: vi koji ste blog pokrenuli, vjerojatno niste niti sanjali kakav će to odaziv imati. I svaka vam čast! One cool i almost cool liste odličan su trik. Sve u cilju opće popularnosti, bahati su se razotkrili, vi ste dobili svoje statistike a narod svoje senzacije. Ma ljubim vas sve po spisku! (Tim više što sam ovdje, između ostalog, pronašla i neke urnebesne ljude i genijalna štiva! Slava vam! ;-))

utorak, 09.11.2004.

Tko tu koga mulja?

Hej, ljudi… jeste znali da se vozimo u super sigurnim tramvajima? I da je to zapravo, od gradskih valjda, najsigurniji način prijevoza putnika? I da putnici koji se voze u tramvaju, ukoliko dođe do sudara s automobilom, imaju manje posljedice od onih u autu (koji obično završe sfrkani iza zdrobljenog lima… i da… ako vas tramvaj pregazi (bošsačuvaj!), nemate nikakve šanse, jer vas - pokušat ću izbjeći slikovito opisivanje – zapravo, prereže!?

A vozni park ZET-a star je samo, kažu jučer na telki, 20-ak godina.
Kak volim ta zaokruživanja i aproksimacije! Ocijenite sami. Dvadesetak godina je valjda prosjek. Što bi - a ja sam katastrofalan matematičar, ali mi logika ipak nalaže - značilo da su neki stari 30 i više, a neki tek pet ili deset godina (doduše, ovih potonjih ima tek dva, tri, poput sedamnajstice).

I, dobri su ti naši tramvaji, da bi čovjek reč rekel. Ja se njima zapravo baš volim voziti i teško mi je odabrati omiljeno godišnje doba: zimi vam ZET poklanja pravu saunu (pod uvjetom da pričekate da vanjska temperatura par dana stoji ispod ništice, jer u našoj su javnoprijevozničkoj kompaniji štedljivi ekolozi i ne počinju grijati vozila kad biste VI to htjeli, već kad ONI ocijene da vam je zima), ljeti je tu, pak, osobita mješavina mirisa, znoja, antiperspiranata i feromona popaljenih perverznjaka koji se vole voziti tramvajima za najveće gužve i glumiti 'stiskavac'.

U svako doba godine u tom istom prijevoznom sredstvu možete susresti i horde nasmijanih školaraca koji će vam s osobitom radošću i ushitom ruksakom od dvadeset kila odbiti bubrege ili vas upoznati s najnovijim hitovima na hip-hop sceni preko slušalica svog diskmana. A ako ste visoki metar i šumska jagoda (kao MOI, btw), onda naročito volite dvometraše koji vam laktom uporno pokušavaju probiti lubanju. No, ja sam ih odnedavno sve glatko zaje-da-ne-velim-kaj: kad se i vozim tramvajem na posao sjednem na početnoj stanici i odvozim se do kraja. Za vrijeme vožnje uspijem pročitati i par stranica knjige, pa tako spajam ugodno s korisnim.

Koji se još Europski grad može podičiti još djelatnim muzejskim primjercima gradskog transporta? U kojemu ljudi ne stradavaju hrpimice baš svaki dan. Tu i tamo kakvih 18 pehista dobi po kičmi i malo prokrvare, ali… nemojte ljudi biti cjepidlake. Tko još kuka nad malo prolivene krvi? Dajte, najte… Dok ih ne pogine barem dvadeset svaki mjesec nemamo se kaj žalit. Jer, male tragedije tipa ogrebotine i šoka, tu i tamo stradalog penzića ispod okruglih noževa tramvajskog podvozja nećemo primjećivati. Premali statistički uzorak!
To vam je kao sa zrakoplovnim nesrećama. Svi znaju za njih, jer kad se jedan avion sruši, odmah ih strada 100, 200 i više. Mala nas se tragedija više ne dotiče, a za reakciju je potrebna katastrofa.
Jednako kao i sa slučajem bijega srpskog kriminalca sa suda. Da je kojim slučajem nekoga ubio tek bi se onda povukli konkretniji potezi i osigurali primjereni uvjeti rada i obučavanja pravosudnih policajaca. Ili, da spomenem onaj krnji i neprofesionalni novinarski uradak o stanju naoružanja u policiji koji je neku večer emitiran na telki. Tek kad nam zbog toga pogine koji policajaca ili pak obični šetajući građanin vulgaris, onda će u prilogu govoriti mjerodavne osobe za ta pitanja, a ne majstor Joža koji čisti cijevi pištolja i aproksimativno zna koliko streljiva ima u skladištu te stručno tumači kako je oružje zadovoljavajuće kvalitete. Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv majstora Jože, samo mi ide na KuKac!!! što se takva jedna tema u medijima spominje na krajnje trivijalan način, bez pravih brojki, statističkih podataka, izjava stručnih osoba i mjerodavnih službi. Bez pitanja tko i kako, gdje i koliko, te zašto?!
Ali u državi u kojoj i ministri bezočno lažući plaze narodu jezik, očito nema kritične mase koja bi se dovoljno glasno derala i zahtijevala barem istinite i transparentne podatke.
Ako gradu nije u interesu poboljšati javni prijevoz putnika (što zbog socijalne osjetljivosti, što zbog ekološke isplatljivosti i problematičnog parkiranja), pa da barem znam koje su mi šanse da ostanem živa vozeći se istim.
Silly me! ;-))

P.S. Ovakve 'mrcine' kao na slici voze u Strasbourgu. I imaju ABS, pa nemaju problema pri kočenju ;-))

petak, 05.11.2004.

Samoborci piju voodoo z lonci...

Nedavno smo moj zakoniti i ja imali vrlo ozbiljan razgovor: on se naime čudio kako ja mogu gledati film na telki (a nije to bio neki zahtjevan uradak, već neka nepretenciozna komedija lakih nota), istovremeno tražiti neke knjige po on-line knjižarama i komentirati aktualne događaje tog dana. Da, važno je napomenuti da je bilo negdje iza 22h uvečer i upravo su mi se smrzavali nožni prsti od usporene cirkulacije uslijed sjedenja na kauču.

Pokušala sam svog dragog uvjeriti da je to tek ženska fiziološka prednost, ono o više neuronskih veza u mozgu između dvije polutke i slične teorije te ga upozorila na njemu već odavno poznatu činjenicu da sam Sova - sovuljaga officinals (tj. Strix varia, lat. da budem precizna) na što se on mudro uhvatio šakom za čelo, u pozu koju bi najpoštenije mogli opisati kao Rodinov Mislilac - u potkošulji i papučama pred laptopom za stolom u blagovaoni. Stoga je moja bioritamska predispozicija da u mraku funkcioniram ponajbolje i da mi mozak počne ključati od ideja baš u vrijeme kad drugi polako zamiru pod poplunima.

Moram ovdje napomenuti da sam rodila dijete s iznimnim razumijevanjem za moj osobit bioritam, pa je tako i ona u ranim danima svoga postojanja bdijela s mamom i budila se s mamom što vrlo dosljedno prakticira i danas (nadam se da na moj blog neće svratiti niti jedna mama koja ima prosječno insomniačku bebu koja se budi svaka dva sata, jer su mi takve već prijetile da će me objesiti za prvi stup za primjer – jal je gadna stvar, razara mozak!).

Elem, moj se dragi zamislio i namrštena čela počeo nabrajati:
možeš raditi više stvari odjednom,
aktivna si noću,
smeta ti zadah češnjaka,
voliš crno vino i
imaš jako blijedu put... (Mogla bih se kladiti da je u tom trenutku dobio još koju sijedu dlačicu u bradi!!!)

Nije rekao više ništa, već se samo digao od stola i uzeo glavicu češnjaka – Zlu ne trebalo.

A kad vam kažem da sam i Samoborka...
Ehehehe... mogla bih vam štošta ispričati o voodoo lutkicama i iglicama. Lutkice su često prividno zamaskirane u kremšnite i krafnice a najvolemo ih bosti vilicama, čačkalicama i sličnim ORUŽJEM. Sad samo imamo jedan malecki problem, a to je onaj crnomantijaš koji nas je razotkrio. No... voodoo majstori izbrisat će vam svima pamćenje i nakon što se obračunamo s tim izdajnikom koji se radi nekih nenaplaćenih uslugica odlučio na ovaj očajnički čin ucjene klevetom, dakle, kad raskrstimo s tom poturicom i prevrtljivcem vi ćete zaboraviti što ste čuli o Fašniku.
Pučka tradicija...hehehehe... kako ste svi naivni... još će vam prodat i foru da taj običaj potječe iz starog Rima i da su dobri Kremšnitari i Bermetopijci usvojili i njegovu rimsku formu: povorke, predaja ključeva grada i sve te trice! Mi smo vas sve toliko opčinili da uopće niste skužili da su Samoborci zapravo crne kože! I kokošima cijepaju vratove a krvlju oblijevaju svoja dvorišta (da tek vidite što čine s pajcekima oko 29. studenog!?!?!)
Da, da... ja bih na vašem mjestu bila JAAAKOOO oprezna sljedeći put kad idem na samoborsku kotlovinu k Gabreku ili nedajbože sachericu kod Livadića.

Shvatite moja upozorenja ozbiljno, jer tko jednom uđe kroz fašnička vrata... buahahahahahahaaa!

Kućni ljubimci – UPOMOĆ!!!

Danas nema priče… zapravo… i je neka vrst priče… samo je fakat realna.
Znala sam ja da će prije ili kasnije doći i do toga da moje dijete zatraži kućnog ljubimca. Životinju. Zapravo, ruku na srce, nekih smo pokušaja imali i prije, ali su se neslavno završili.

Recimo, kad ste dovoljno bedasti da pomislite da možete nadmudriti klince nekakvim kvazi ucjenama tipa ako ti napraviš ovo i ovo, ja ću ti kupiti to i to onda vam se dogodi sljedeće: Uoči 2. rođendana moje male smeđooke pametne glavice počeli smo s pričom odvikavanja od pelena (zašto baš tad? Fiks ideja! Moja! Eto, to je najpošteniji razlog!). Prvo je naravno krenula mentalna tortura svakodnevnog objašnjavanja, pokazivanja, kupili smo i tutu i sve one specijalne daske za klince koje se stave povrh obične (namjerno je množina jer su i bake morale imati svoje primjerke, da ne bi unuka propustila obavljanje nužde i kod bake!). Onda smo jednog lijepog zimskog jutra krenuli na plac i sasvim bezazleno obilazili krletke s ptičicama. Moja kćer ima nevjerojatnu sposobnost koncentracije i usmjeravanja pozornosti na jednu stvar još od rane dobi (nisam sigurna jel to pozitivno ili ne, ali svakako ponekad donosi glavobolju!) pa je tako zastala kod jedne krletke sa zebama i ni makac. Ona bi bas ove pticice!!! (Ovdje bih ja sad, da mogu, stavila neku prestrašnu glazbu koja najavljuje katastrofu i to drastičnih razmjera!)

Jer, u tom prestrašnom trenutku kad vam mozak zakaže (ja sam sigurna da to jutro prije placa nisam popila svoju kavu za razbuđivanje, nemam drugog opravdanja za svoj postupak), može vam se dogoditi da se okliznete o vlastita načela i napravite kolosalnu glupost. Ka na primjer MOI. Naime, izgovorila sam sljedeće: Maza, kad naučiš ići na WC i bacimo pelene, mama će ti kupiti ptičice. Ovdje sad uzimam čekić i lupam se po glavi, SAD, tada sam mislila kako sam ju mudro preveslala, i to iz dva razloga:
prvo, sigurno će joj trebati malo duže za odvikavanje, jer nemam namjeru maltretirati dijete a drugo, zaboravit će što sam joj obećala – da, da, slobodno me kritizirajte, vjerujte, pojela sam SVE kaj sam si skuhala!!!
Naime, moje me dijete, kao i obično, preveslalo ko kakvu balavicu. Pelene je odbacila u rekordnom roku i ne samo da nije zaboravila na zebe već mi je s njima mozak popila. Tako su te male pernate napasti ušle u moj dom. Ja vam sad ne bih mogla opisati vjerno užas nad svojom sudbinom, mada sam to prihvatila više kao kaznu za svoje ponašanje prema maleckoj. Jer sam, naravno, JA morala čistiti urnebesan nered koji su ta minijaturna čudovišta u stanju napraviti. Napravila sam još jednu pogrešku, kao da ove do sad nisu bile dovoljne: kupila sam im hranilicu dovoljno veliku da cijela ptičica stane u nju, a dotične se očito osim u pijesku vole kupati i u zrnju, pa sam imala pun kufer zrnja i perja posvuda. Grrrr!!

No… svaka maca dođe na vratanca pa su tako i pticice - HEHEHE! Naime, ptičice su ljeti boravile na balkonu… na zraku.! I dogodilo se jednom, da eto, sasvim slučajno od silna meškoljenja u hranilici, otvore poklopac iste, pa su odletjele… u nepovrat. Ni dan danas mi nitko ne vjeruje da ja nisam imala svoje prste u tome, a ja se kunem da sam po tom pitanju sasvim nevina (no, dobro možda je ovaj izraz malo pretjeran!!). Ma, pazila sam ih ko kap vode na dlanu – khm!! Nadam se da ste svi povjerovali!

Naravno da sam skakala od veselja, plesala od radosti i vikala jipijejj!!! Nema smisla da vam sad pričam da sam lila suze kad nisam. Danima sam se smiješila kao da sam dobila zgoditak na lotu.
Lijepo sam sve pospremila, bacila krletku i objasnila svojoj kćeri da ptičice mnogo radije žive na friškom zraku. Ona je sasvim nehajno odmahnula rukom kao da mi želi reći: Ma koga još briga za te ptice! Fino! Kein problem! Jedino što sam vam zaboravila reći da je dotični problem trajao 2 godine.

Eh, čemu sad ova priča?? Samo da se podsjetim jer mi kćer u posljednje vrijeme traži mačku. Ona bi sad imala mačića. U stanu!
No, ja sam ipak nešto naučila iz prethodnog iskustva (shatro!) pa sam brže-bolje dala ultimatum: Ako ćemo imati mačku, morat ćeš je čistiti i hraniti i brinuti se o njoj. Naravno, spremno će ona, ali, neću je valjda samo ja čistiti, i ti i tata morate pomoći… Mislim da će mala biti odvjetnik, tako mi smrdi. Pravda se ko da je Zagorec (ne da ja imam nešto protiv njih… bošsačuvaj!). Tako da si ja mislim da sam opet nadrapala. Problem je što ja strašno volim mačke. To su mi baš cool živine – prilično su samostalne i neovisne i ne treba ih šetati…
Ma, koga ja to lažem – opet ću ju morat i čistit i vodit van i k veterinaru i kupovat joj hranu i grickalice i mačje drvo za brušenje šapa… Nadrapala sam, kak god okrenem!
Viš mi lak!

četvrtak, 04.11.2004.

Još jedna priča s Trešnjevke

Trešnjevački mesar

- Ubit ću boga u njemu, prasac jedan neotesani, psmtr, kog je vraga petljal po toj mašini. Kaj je koga vraga mlel?
- Jetra?
- Dobro, i koga još boga, mater mu njegovu, same neke žilice… pa kak je to uopće ugural tu do kraja,… vidi, rupe su se skroz začepile.
- Svinja jedna masna, tak se to dela? Jesam ti rekel da onoj tam Žaklinovoj ne daš toga mesa?

Mesar je zajapurenih obraza i vrlo, vrlo skliskih ruku čeprkao po stroju za mljevenje mesa, psovao na sav glas kao kočijaš. Znoj mu je kapao s masnog čela, na glavi je nahereno stajala mesarska, bijela kapa. Šegrt se mesarski odavno izgubio iz mesarova dometa. Znale su tu letjeti i daske, a bogme jednom i vilica…

Jutros mu žena «nije dala». - Jebatevrag i babe, em ih glava boli, em se prekenjavaju, u krasan kurac. Koji će mi to vrag? Pa da izludiš… a ove kobase ga tak podsjećaju na… jebate i njegov je pimpek tak nekak mlohav već… ma ima tomu… kad ga je zadnji put vmočil? Štefica, na primjer, je krasna ženska, svaki dan mu dojde po kilicu, sad šnicleka, joj sad bi ona one nogice, tak su joj zamirišale, znate sused, tak su dobre u hladetini, onak se tresu u zdeli… Je, je i tebi se tresu, joooj, kak je dobra, koje cice, kad bi samo mogel, onak onim masnim prstima prek pulta. Tak bi ju zgrabil i onda, mam… mhmhm…
- Mirkooo!
- Pas mater, evo one moje, prosikće… Daaa, (mesari ponekad imaju tako mazan glas, to im je sigurno od svinjske masti ili podmazuju špekom?, pita se autor?) draagaa…
- Kaj buš mi donesel te fileke već jenput? Pa moram ih danas na gulaš napravit? Već sam i luk zdinstala i sad već voda kipi z octom. No, kaj bu kaj?
- Evo, dušica, evo, sad bu, viš da imam puno posla, režeći je protisnuo kroz zube sveudilj se smiješeći.

Mirko je volio sanjati o jedroj susjedi Štefaniji. Iz malograđanske fine familije, iz gradića nadomak Zagreba, Štefanija je, a voljela se nazivati Fani, bila jedinica. Relativno imućna, naslijedivši obrt pokojnog joj oca koji je cijeli život radio kao pogrebnik, udala se rano, s 19, za očevog šegrta. Mladac je, kao i uostalom mnogi iz Štefanijine okoline, patio za njenim sisama. Bio je opčinjen njome, a imala je Fani i nekih drugih sposobnosti… No, da, do 19. Fani je postala vedeta tog malog provincijskog mjesta… Ona se samo smješila i radila… očev je obrt donosio novac, a Fani je nekako uvijek znala «uštedjeti» i gizdavo se nositi, čak i kad vremena nisu bila najsretnija za posao. Fani se udala, Joža je vozio pogrebna kola, dečki su patili, a onda je jednog dana…
No, da, Fani je jednog dana jednostavno spakirala kofere i otišla… Na školovanje, u Zagreb.
Završila je višu školu za učitelje i aplicirala za posao učiteljice, u jednoj trešnjevačkoj školi.
Jer, jedne je večeri, još doma, uz muža pogrebnika, Fani uhvatila svoj odraz u ogledalu i vidjela jedru ženu, lupila se po čvrstim guzovima i uvidjela da je još uvijek zgodna i poželjna. S nepunih 30, jalova braka iza sebe i potisnutih strasti odlučila je učiniti nešto za sebe. Ovaj put intelektulano.

U školi se obrela jedno jutro kad je vani rominjala blaga kišica. Na ulaznim vratima dočekao ju je domar, čičica iz jednog malenog sela u Dalmatinskoj zagori, zaokruženih obraza i trbuščića, koji je uvijek vonjao na slaninu – tako ju je podsjetio na susjeda Mesara. Osmjehnula mu se široko i brzo su se sprijateljili. Domar je znao tajne, sve o svakome. Uostalom, tako je i planirala… važno je znati tko je tko….
Valjalo je upoznati novog Supruga.

Fani je upoznala Učitelja, profesora geografije i povijesti, visokog i vitkog. U slobodno vrijeme bavio se ribolovom (He, he, he, vidi kakvu sam ja «ribu» ovaj put ulovio?!?!). Dobroćudno lice nestašnog osmjeha, dobar kao putar, na kruh ga mazati možeš… Ma, da, to je Fani i činila, mazala ga, topila, gnječila, cijedila iz njega mast, presavijala ga, mijesila… dok ga nije pretvorila u lisnato tijesto… ma kremšnitu. Učitelj je nosio kosu počešljanu na razdjeljak, uredne hlače, uredne nokte i čistu put. Bio je Uzoran.

Ali, Fani je još uvijek bridjela, iznutra. Glad koju je otkrila pred ogledalom nije bila intelektualne naravi…
A onda joj je jednog dana u posjetu došao Mesar. Iznenada i posve neočekivano. Ona je sada nosila naočale na nosu i kosu skupljenu u rep, grudi su joj se okruglo ocrtavale ispod učiteljske dolčevite, suknja je bila do koljena, guste čarape, ravne cipele – jebozovnaaaa. Mesar se izbezumio i poželio je, odmah. Fani je osjetila Taj miris, miris popaljenog mužjaka. Njena je sobica (njena prva adresa u Zagrebu, prepuna starog namještaja, nedaleko Trešnjevačkog placa), bila blizu škole.

- Kava? Loza?
- Joj, kak si mi zgodna Štefica, kak se dugo nismo vidli? Slinio je, kolutao očima, jedva se suzdržavao, primicao joj se sve bliže na uskom dvosjedu. Promatrala ga je, nije joj bio odbojan, osjetila je neku čudnu, divljačku privlačnost u tom neuglednom muškarcu. S usana joj je nestao smiješak. Ruke su joj mirno, nepomično počivale u krilu, dlanova otvorenih prema gore. S ceste se čulo brujanje prometa i žamor prolaznika. Zrak je bio memljiv i gust, topao.
A onda ju je imao, prvi put, brutalno i žestoko. Bez opiranja.
Savijala se pod njim kao jegulja, masne ruke, zacakljene oči, sulud pogled…
- Štefica, zasoptao je, moraš…, ja te moram imati… ti buš moja, sad, još nam ni kasno…
- Daj, naj me nasmijavat, pa ja sad imam novi život, trebam se uskoro i udat… Samo se ti lepo vrni doma k svojoj gospici, kak bi to sad zgledalo…

Mesar Mirko je sljedećeg jutra otišao na vlak, do rođaka, na selo. Kupio je dva kovčega. Oba su bila puna. Posao je dobro obavio, zadovoljno se smješkajući, masnog pogleda u očima popeo se na vlak.
Jedva ih je podigao na nosače za prtljagu. Na stanici, unaprijed pripremljen, iskočio je iz vlaka, pažljivo ponijevši kovčege. Dočekao ga je rođak. Utovarili su prtljagu u auto i krenuli.

- Kaj to pak smrdi?
- Joj, pa rekel sam ti da bum ti donesel nekaj iz Zagreba, ček, ček, buš videl… Sad, kad dojdemo doma.
Rođak je imao i veliku ledenu komoru, za velike komade mesa, jedan je kovčeg završio unutra. Drugi su dan samljeli neke iznutrice i meso i od njih napravili kobasice.

- Mirkooo, kakve su ti to kobase, nekakav čudan okus imaju…
- Daaa, draga, kaj ne veliš… to su ti prave domaće, donesel sam ih z sela, samo za tebe… baš su onak - Fajn!

Štefanija se nije više pojavila u školi.
Mislili su da se vratila mužu. Valjda se opametila. Pa, što bi udana žena radila sama u Zagrebu, u podstanarskoj sobici, kad doma ima sve što može poželjeti ?! Nitko više nije ništa čuo o njoj, niti su je viđali u mesnici.
Ostala je samo priča… ;-)

srijeda, 03.11.2004.

Razvratna Katica

Evo, dugo me nije bilo u njuškanju po kvartu, mom, novo-posvojenom prebivalištu – Trešnjevci. Obveze, obveze…

No, onda sam ju jedno jutro spazila…
U polumraku vlažnog maglovitog jutra u listopadu. Kako oprezno korača po asfaltu posutom već smećkastim lišćem. Oprezno ali nekako gordo i svejednako napadno. Kako meni nikada ne uspijeva tako graciozno izbjegavati da se rastepem po gnjilim hrpicama otpalog lišća? Kao i obično, bila je obučena u crnu kožu, od glave do pete. Platinasta kosa ovaj put bila je skupljena u pundžu. Običavala je nositi kosu puštenu niz leđa. Svijetle, duge vlasi šuškale su njišući se po mlohavoj koži njene jakne. Uvijek je nosila suknju, nekad kratku, nekad minicu, nekad do sredine listova i uvijek, baš uvijek, crne čarape na nat! Noge je obuvala uvijek u visoku štiklu, pričalo se da ih je počela nositi kad je imala 13. Tad je prvi put izašla na ulicu. Na Ulicu!

Kate! Tako su je zvali svi u kvartu. Dakle, o Kati se pričalo sve i svašta, ali svi, baš svi bili su uvjereni da je Kata majstorica najstarijeg zanata na svijetu. Pouzdano se zna da su je neki odvažni muški, koji su prije 20-ak godina slinili za Katom išli i tražiti u Gajevu, po nekim hotelima, Pod Zidom… bezuspješno! Imala je Kata i svog taksistu. Kao što ga svaka takva 'cura' ima. Brko obrijane glave svake bi je noći, iza ponoći dovozio kući. Nitko se nije usudio približiti automobilu iz straha da ih Katin Makro ne izlupa. Kata bi oprezno otključavala vrata iznad kojih bi se, kad bi zakoračila na stube, upalila svjetiljka. Susjeda preko puta ulice uvijek je bila na prozoru. Ljeti i za lijepa vremena, dane je provodila oslonjena na prozorsku dasku i sasvim udobno, grickajući slane štapiće, zurila u sve i svakoga na, preko i iza ulice. Susjeda je njegovala svoje ondulirane posivjele pramenove i znala sve o svakome tko je ulazio u njen vidokrug. Kata ju je svaki put pozdravljala. 'Kulturna, nemre se reć!', govorila je. Zimi i za hladna vremena, te noću, Susjeda je svejednako sjedila na istom tom mjestu uz prozor, ali iza zavjese i polu-spuštenih roleta. Je li grickala svoje slane štapiće, teško je reći… ali, Kata ju je ipak pozdravljala kimanjem glave. Kroz Katine zavjese nije bilo moguće išta razaznati. Stakla su bila mliječna i uza prozračnu tkaninu, stvarala su mutan okoliš u kojemu se ništa nije razabiralo. Tu i tamo Susjeda je uspijevala nazrijeti da Kata ima stanara. Nekoga s kim živi. 'Tak je tajanstvena, ti vrapca, kak da doma ima samog princa od Welsa', žestili su se znatiželjni susjedi. Nisu pretjerano voljeli razbijati glavu neriješenim zagonetkama i misterijima… to ih je zamaralo. Kata je bila sumnjiva, uvijek je radila u popodnevnoj smjeni i uvijek je nestajala vikendom… Vikendom je, primjećivali su, kuća ostajala praznom. I nikako im nije bilo jasno kuda ona to i kako odlazi. Ima li automobil, ako nema kako se iskrade iz kuće da nitko ne primijeti? Kuda odlazi? I zašto se s nikim ne druži? A Kata je i predobro zamjećivala grupice šaputavih ostarjelih lica koji su joj u prolazu dobacivali posprdne poglede. Kod kuće je imala nekoga o kome je trebalo brinuti, ići svaki dan na posao, zaraditi za život. Kako god je znala.
Jednog vikenda, kao i obično, Kata je rano izjutra otputovala. Zajedno sa stanarom. Ovoga je puta iza zavjese na kući preko puta bilo nekoliko pari očiju. Grizli su nokte čekajući da Kata ode. Po nju je stigao taksi. Onaj njen… Taksi! A iz kuće je s mukom izgurala, nakon torbe sa stvarima i invalidska kolica. I u njima dječaka, od kojih 12 godina. Potpuno uzetog, naherene glave, na kojoj su se ipak smiješila mala nakrivljena usta. Nježno, vrlo nježno i majčinski, Kata je smjestila dječaka na stražnje sjedalo taksija, sjela pokraj njega i dala uputu vozaču… Malo je društvance u sobi, iza zavjese, zanijemilo… Vilice, mahom ispunjene staračkim, žutim zubima ili umjetnim zubalima, odlijepile su se i zjapile rastvorene kao kloake. Crne rupe. No, njihovoj znatiželji nije bilo kraja. Odlučili su istražiti njen dom. Sad su, bili su uvjereni, imali još više razloga za to: ako u kući drži dječaka a bavi se takvim odurnim poslom, treba ju prijaviti policiji, to ugrožava njihovu malu zajednicu. 'Kak ju Boga ni strah, kurva jedna…' prosiktala je umirovljena magistra farmacije sa šeširićem na glavi…. Kovrče obojane kose zatresle su se u prezirnom i osuđivalačkom tonu njene primjedbe.

Njih je petero pohitalo preko ceste, provaliti vrata i istražiti kuću. Konačno, na to su imali i pravo. Dijete je trebalo zaštititi. Ušavši u kuću iznenadila ih je gotovo savršena urednost. Kuća je mirisala na mlijeko koje se jutros grijalo za zajutrak. Namještaja nije bilo mnogo... Stube je zamijenila mala pomična rampa kojom se dječak vjerojatno penjao u sobu u gornjem katu. Prvo su izvalili ladice u dnevnom boravku: papiri, računi… olovka, blok za pisanje… fotografije, aha…. Pregledavali su ih pomno, poput kakvih istražitelja… Na fotografijama dječak, konji i Kata… i to je uglavnom sve… Izvalili su i sve ladice u kuhinji, bijesno i nestrpljivo kopajući po kanti za smeće… ljuti što još nisu našli dokaza za njeno kompromitirajuće ponašanje… Zažarenih ušiju i puni ljutnje i grča nisu ni primijetili da netko otključava ulazna vrata. Kata se vratila po sinovu kapu. Jesenji dani na selu znaju biti hladni, a on se nije smio prehladiti… Kad je ušla u kuću, imala je što vidjeti: petero staraca sumanuto prebire po njenim stvarima… U tišini, napetoj tišini koja je uslijedila kad su je spazili, tišini koja se mogla rezati nožem Kata je načinila prvi korak:

- Što tražite?, pitala je.
- Ti, prasica jedna, kurva, tam si na štajgi, a tu imaš dete doma… još ga i skrivaš…, pljuštale su riječi sa svih strana, poput oštrih kljunova nekog monstruoznog jata lešinara koji su se obrušili na svoj plijen…

Kata je problijedila, a zatim mirno rekla: 'Zanima vas gdje radim? Radim u Seksi šopu u prolazu iza kina Europa. Kad sam prije 12 godina rodila, ostavio me njegov otac, bili smo ljubavnici, a on je u firmi bio direktor. Riješio me se... jednostavno i lako. Imao je puno veza i ja nisam mogla naći posao niti u jednoj sličnoj firmi. Sama, podstanarka i s malom bebom… posao mi je ponudio moj prijatelj, taksista. Htio je uložiti novac a tada takvih trgovina u Zagrebu još nije bilo. Pristala sam voditi posao, a on je samo tražio da se oblačim u kožu. Da budem u skladu s mjestom… Sve ove godine on se brinuo za nas dvoje i svaku me večer dovodi kući…

Njeno je lice poprimalo pomalo purpurnu boju, oči su joj sijevale, ipak je mirno i staloženo pričala svoju priču. Ljudima koji su se prljavih ruku, iz gomile smeća i razbacanih stvari išunjali iz njene kuhinje… nesigurni je li ta priča istinita ili nije, uvjereni da tu ima još 'štofa'. Magistra je izlazeći iz kuće, glasno zalupila vratima.
- I, moje je ime Katarina, doviknula im je!

<	studeni, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

'Malo sim, malo tam!' :-))

nymphea@net.hr

Linkovi

Blog.hr

Statistiku ne kužim i zato sam je uklonila. Tko šljivi brojke, dajte komentare :-))

Bloga mi moga, previše vas je...

Brod je u boci
Čoravi udo - lud ko gužvara i s uvrnutom uškom!
Demjan - šije 'moher' haljine
E.P.
Herostrat
Hrundi v. bakshi
Jana s iglama
Jazzie
Jezdimirka
Scorpy The Jezikoslovac
Kućanica u Japanu
Lucy
Milou
Nemiri
Nixa
Porto
Suzy
Šanzelizee - još jedna Mama
Translatorica
Trillian
XXX(iola)