Nymphea - luckasta mama https://blog.dnevnik.hr/nymphea

četvrtak, 04.11.2004.

Još jedna priča s Trešnjevke

Trešnjevački mesar

- Ubit ću boga u njemu, prasac jedan neotesani, psmtr, kog je vraga petljal po toj mašini. Kaj je koga vraga mlel?
- Jetra?
- Dobro, i koga još boga, mater mu njegovu, same neke žilice… pa kak je to uopće ugural tu do kraja,… vidi, rupe su se skroz začepile.
- Svinja jedna masna, tak se to dela? Jesam ti rekel da onoj tam Žaklinovoj ne daš toga mesa?

Mesar je zajapurenih obraza i vrlo, vrlo skliskih ruku čeprkao po stroju za mljevenje mesa, psovao na sav glas kao kočijaš. Znoj mu je kapao s masnog čela, na glavi je nahereno stajala mesarska, bijela kapa. Šegrt se mesarski odavno izgubio iz mesarova dometa. Znale su tu letjeti i daske, a bogme jednom i vilica…

Jutros mu žena «nije dala». - Jebatevrag i babe, em ih glava boli, em se prekenjavaju, u krasan kurac. Koji će mi to vrag? Pa da izludiš… a ove kobase ga tak podsjećaju na… jebate i njegov je pimpek tak nekak mlohav već… ma ima tomu… kad ga je zadnji put vmočil? Štefica, na primjer, je krasna ženska, svaki dan mu dojde po kilicu, sad šnicleka, joj sad bi ona one nogice, tak su joj zamirišale, znate sused, tak su dobre u hladetini, onak se tresu u zdeli… Je, je i tebi se tresu, joooj, kak je dobra, koje cice, kad bi samo mogel, onak onim masnim prstima prek pulta. Tak bi ju zgrabil i onda, mam… mhmhm…
- Mirkooo!
- Pas mater, evo one moje, prosikće… Daaa, (mesari ponekad imaju tako mazan glas, to im je sigurno od svinjske masti ili podmazuju špekom?, pita se autor?) draagaa…
- Kaj buš mi donesel te fileke već jenput? Pa moram ih danas na gulaš napravit? Već sam i luk zdinstala i sad već voda kipi z octom. No, kaj bu kaj?
- Evo, dušica, evo, sad bu, viš da imam puno posla, režeći je protisnuo kroz zube sveudilj se smiješeći.

Mirko je volio sanjati o jedroj susjedi Štefaniji. Iz malograđanske fine familije, iz gradića nadomak Zagreba, Štefanija je, a voljela se nazivati Fani, bila jedinica. Relativno imućna, naslijedivši obrt pokojnog joj oca koji je cijeli život radio kao pogrebnik, udala se rano, s 19, za očevog šegrta. Mladac je, kao i uostalom mnogi iz Štefanijine okoline, patio za njenim sisama. Bio je opčinjen njome, a imala je Fani i nekih drugih sposobnosti… No, da, do 19. Fani je postala vedeta tog malog provincijskog mjesta… Ona se samo smješila i radila… očev je obrt donosio novac, a Fani je nekako uvijek znala «uštedjeti» i gizdavo se nositi, čak i kad vremena nisu bila najsretnija za posao. Fani se udala, Joža je vozio pogrebna kola, dečki su patili, a onda je jednog dana…
No, da, Fani je jednog dana jednostavno spakirala kofere i otišla… Na školovanje, u Zagreb.
Završila je višu školu za učitelje i aplicirala za posao učiteljice, u jednoj trešnjevačkoj školi.
Jer, jedne je večeri, još doma, uz muža pogrebnika, Fani uhvatila svoj odraz u ogledalu i vidjela jedru ženu, lupila se po čvrstim guzovima i uvidjela da je još uvijek zgodna i poželjna. S nepunih 30, jalova braka iza sebe i potisnutih strasti odlučila je učiniti nešto za sebe. Ovaj put intelektulano.

U školi se obrela jedno jutro kad je vani rominjala blaga kišica. Na ulaznim vratima dočekao ju je domar, čičica iz jednog malenog sela u Dalmatinskoj zagori, zaokruženih obraza i trbuščića, koji je uvijek vonjao na slaninu – tako ju je podsjetio na susjeda Mesara. Osmjehnula mu se široko i brzo su se sprijateljili. Domar je znao tajne, sve o svakome. Uostalom, tako je i planirala… važno je znati tko je tko….
Valjalo je upoznati novog Supruga.

Fani je upoznala Učitelja, profesora geografije i povijesti, visokog i vitkog. U slobodno vrijeme bavio se ribolovom (He, he, he, vidi kakvu sam ja «ribu» ovaj put ulovio?!?!). Dobroćudno lice nestašnog osmjeha, dobar kao putar, na kruh ga mazati možeš… Ma, da, to je Fani i činila, mazala ga, topila, gnječila, cijedila iz njega mast, presavijala ga, mijesila… dok ga nije pretvorila u lisnato tijesto… ma kremšnitu. Učitelj je nosio kosu počešljanu na razdjeljak, uredne hlače, uredne nokte i čistu put. Bio je Uzoran.

Ali, Fani je još uvijek bridjela, iznutra. Glad koju je otkrila pred ogledalom nije bila intelektualne naravi…
A onda joj je jednog dana u posjetu došao Mesar. Iznenada i posve neočekivano. Ona je sada nosila naočale na nosu i kosu skupljenu u rep, grudi su joj se okruglo ocrtavale ispod učiteljske dolčevite, suknja je bila do koljena, guste čarape, ravne cipele – jebozovnaaaa. Mesar se izbezumio i poželio je, odmah. Fani je osjetila Taj miris, miris popaljenog mužjaka. Njena je sobica (njena prva adresa u Zagrebu, prepuna starog namještaja, nedaleko Trešnjevačkog placa), bila blizu škole.

- Kava? Loza?
- Joj, kak si mi zgodna Štefica, kak se dugo nismo vidli? Slinio je, kolutao očima, jedva se suzdržavao, primicao joj se sve bliže na uskom dvosjedu. Promatrala ga je, nije joj bio odbojan, osjetila je neku čudnu, divljačku privlačnost u tom neuglednom muškarcu. S usana joj je nestao smiješak. Ruke su joj mirno, nepomično počivale u krilu, dlanova otvorenih prema gore. S ceste se čulo brujanje prometa i žamor prolaznika. Zrak je bio memljiv i gust, topao.
A onda ju je imao, prvi put, brutalno i žestoko. Bez opiranja.
Savijala se pod njim kao jegulja, masne ruke, zacakljene oči, sulud pogled…
- Štefica, zasoptao je, moraš…, ja te moram imati… ti buš moja, sad, još nam ni kasno…
- Daj, naj me nasmijavat, pa ja sad imam novi život, trebam se uskoro i udat… Samo se ti lepo vrni doma k svojoj gospici, kak bi to sad zgledalo…

Mesar Mirko je sljedećeg jutra otišao na vlak, do rođaka, na selo. Kupio je dva kovčega. Oba su bila puna. Posao je dobro obavio, zadovoljno se smješkajući, masnog pogleda u očima popeo se na vlak.
Jedva ih je podigao na nosače za prtljagu. Na stanici, unaprijed pripremljen, iskočio je iz vlaka, pažljivo ponijevši kovčege. Dočekao ga je rođak. Utovarili su prtljagu u auto i krenuli.

- Kaj to pak smrdi?
- Joj, pa rekel sam ti da bum ti donesel nekaj iz Zagreba, ček, ček, buš videl… Sad, kad dojdemo doma.
Rođak je imao i veliku ledenu komoru, za velike komade mesa, jedan je kovčeg završio unutra. Drugi su dan samljeli neke iznutrice i meso i od njih napravili kobasice.

- Mirkooo, kakve su ti to kobase, nekakav čudan okus imaju…
- Daaa, draga, kaj ne veliš… to su ti prave domaće, donesel sam ih z sela, samo za tebe… baš su onak - Fajn!

Štefanija se nije više pojavila u školi.
Mislili su da se vratila mužu. Valjda se opametila. Pa, što bi udana žena radila sama u Zagrebu, u podstanarskoj sobici, kad doma ima sve što može poželjeti ?! Nitko više nije ništa čuo o njoj, niti su je viđali u mesnici.
Ostala je samo priča… ;-)

<	studeni, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

'Malo sim, malo tam!' :-))

nymphea@net.hr

Linkovi

Blog.hr

Statistiku ne kužim i zato sam je uklonila. Tko šljivi brojke, dajte komentare :-))

Bloga mi moga, previše vas je...

Brod je u boci
Čoravi udo - lud ko gužvara i s uvrnutom uškom!
Demjan - šije 'moher' haljine
E.P.
Herostrat
Hrundi v. bakshi
Jana s iglama
Jazzie
Jezdimirka
Scorpy The Jezikoslovac
Kućanica u Japanu
Lucy
Milou
Nemiri
Nixa
Porto
Suzy
Šanzelizee - još jedna Mama
Translatorica
Trillian
XXX(iola)