Evo, dugo me nije bilo u njuškanju po kvartu, mom, novo-posvojenom prebivalištu – Trešnjevci. Obveze, obveze…
No, onda sam ju jedno jutro spazila…
U polumraku vlažnog maglovitog jutra u listopadu. Kako oprezno korača po asfaltu posutom već smećkastim lišćem. Oprezno ali nekako gordo i svejednako napadno. Kako meni nikada ne uspijeva tako graciozno izbjegavati da se rastepem po gnjilim hrpicama otpalog lišća? Kao i obično, bila je obučena u crnu kožu, od glave do pete. Platinasta kosa ovaj put bila je skupljena u pundžu. Običavala je nositi kosu puštenu niz leđa. Svijetle, duge vlasi šuškale su njišući se po mlohavoj koži njene jakne. Uvijek je nosila suknju, nekad kratku, nekad minicu, nekad do sredine listova i uvijek, baš uvijek, crne čarape na nat! Noge je obuvala uvijek u visoku štiklu, pričalo se da ih je počela nositi kad je imala 13. Tad je prvi put izašla na ulicu. Na Ulicu!
Kate! Tako su je zvali svi u kvartu. Dakle, o Kati se pričalo sve i svašta, ali svi, baš svi bili su uvjereni da je Kata majstorica najstarijeg zanata na svijetu. Pouzdano se zna da su je neki odvažni muški, koji su prije 20-ak godina slinili za Katom išli i tražiti u Gajevu, po nekim hotelima, Pod Zidom… bezuspješno! Imala je Kata i svog taksistu. Kao što ga svaka takva 'cura' ima. Brko obrijane glave svake bi je noći, iza ponoći dovozio kući. Nitko se nije usudio približiti automobilu iz straha da ih Katin Makro ne izlupa. Kata bi oprezno otključavala vrata iznad kojih bi se, kad bi zakoračila na stube, upalila svjetiljka. Susjeda preko puta ulice uvijek je bila na prozoru. Ljeti i za lijepa vremena, dane je provodila oslonjena na prozorsku dasku i sasvim udobno, grickajući slane štapiće, zurila u sve i svakoga na, preko i iza ulice. Susjeda je njegovala svoje ondulirane posivjele pramenove i znala sve o svakome tko je ulazio u njen vidokrug. Kata ju je svaki put pozdravljala. 'Kulturna, nemre se reć!', govorila je. Zimi i za hladna vremena, te noću, Susjeda je svejednako sjedila na istom tom mjestu uz prozor, ali iza zavjese i polu-spuštenih roleta. Je li grickala svoje slane štapiće, teško je reći… ali, Kata ju je ipak pozdravljala kimanjem glave. Kroz Katine zavjese nije bilo moguće išta razaznati. Stakla su bila mliječna i uza prozračnu tkaninu, stvarala su mutan okoliš u kojemu se ništa nije razabiralo. Tu i tamo Susjeda je uspijevala nazrijeti da Kata ima stanara. Nekoga s kim živi. 'Tak je tajanstvena, ti vrapca, kak da doma ima samog princa od Welsa', žestili su se znatiželjni susjedi. Nisu pretjerano voljeli razbijati glavu neriješenim zagonetkama i misterijima… to ih je zamaralo. Kata je bila sumnjiva, uvijek je radila u popodnevnoj smjeni i uvijek je nestajala vikendom… Vikendom je, primjećivali su, kuća ostajala praznom. I nikako im nije bilo jasno kuda ona to i kako odlazi. Ima li automobil, ako nema kako se iskrade iz kuće da nitko ne primijeti? Kuda odlazi? I zašto se s nikim ne druži? A Kata je i predobro zamjećivala grupice šaputavih ostarjelih lica koji su joj u prolazu dobacivali posprdne poglede. Kod kuće je imala nekoga o kome je trebalo brinuti, ići svaki dan na posao, zaraditi za život. Kako god je znala.
Jednog vikenda, kao i obično, Kata je rano izjutra otputovala. Zajedno sa stanarom. Ovoga je puta iza zavjese na kući preko puta bilo nekoliko pari očiju. Grizli su nokte čekajući da Kata ode. Po nju je stigao taksi. Onaj njen… Taksi! A iz kuće je s mukom izgurala, nakon torbe sa stvarima i invalidska kolica. I u njima dječaka, od kojih 12 godina. Potpuno uzetog, naherene glave, na kojoj su se ipak smiješila mala nakrivljena usta. Nježno, vrlo nježno i majčinski, Kata je smjestila dječaka na stražnje sjedalo taksija, sjela pokraj njega i dala uputu vozaču… Malo je društvance u sobi, iza zavjese, zanijemilo… Vilice, mahom ispunjene staračkim, žutim zubima ili umjetnim zubalima, odlijepile su se i zjapile rastvorene kao kloake. Crne rupe. No, njihovoj znatiželji nije bilo kraja. Odlučili su istražiti njen dom. Sad su, bili su uvjereni, imali još više razloga za to: ako u kući drži dječaka a bavi se takvim odurnim poslom, treba ju prijaviti policiji, to ugrožava njihovu malu zajednicu. 'Kak ju Boga ni strah, kurva jedna…' prosiktala je umirovljena magistra farmacije sa šeširićem na glavi…. Kovrče obojane kose zatresle su se u prezirnom i osuđivalačkom tonu njene primjedbe.
Njih je petero pohitalo preko ceste, provaliti vrata i istražiti kuću. Konačno, na to su imali i pravo. Dijete je trebalo zaštititi. Ušavši u kuću iznenadila ih je gotovo savršena urednost. Kuća je mirisala na mlijeko koje se jutros grijalo za zajutrak. Namještaja nije bilo mnogo... Stube je zamijenila mala pomična rampa kojom se dječak vjerojatno penjao u sobu u gornjem katu. Prvo su izvalili ladice u dnevnom boravku: papiri, računi… olovka, blok za pisanje… fotografije, aha…. Pregledavali su ih pomno, poput kakvih istražitelja… Na fotografijama dječak, konji i Kata… i to je uglavnom sve… Izvalili su i sve ladice u kuhinji, bijesno i nestrpljivo kopajući po kanti za smeće… ljuti što još nisu našli dokaza za njeno kompromitirajuće ponašanje… Zažarenih ušiju i puni ljutnje i grča nisu ni primijetili da netko otključava ulazna vrata. Kata se vratila po sinovu kapu. Jesenji dani na selu znaju biti hladni, a on se nije smio prehladiti… Kad je ušla u kuću, imala je što vidjeti: petero staraca sumanuto prebire po njenim stvarima… U tišini, napetoj tišini koja je uslijedila kad su je spazili, tišini koja se mogla rezati nožem Kata je načinila prvi korak:
- Što tražite?, pitala je.
- Ti, prasica jedna, kurva, tam si na štajgi, a tu imaš dete doma… još ga i skrivaš…, pljuštale su riječi sa svih strana, poput oštrih kljunova nekog monstruoznog jata lešinara koji su se obrušili na svoj plijen…
Kata je problijedila, a zatim mirno rekla: 'Zanima vas gdje radim? Radim u Seksi šopu u prolazu iza kina Europa. Kad sam prije 12 godina rodila, ostavio me njegov otac, bili smo ljubavnici, a on je u firmi bio direktor. Riješio me se... jednostavno i lako. Imao je puno veza i ja nisam mogla naći posao niti u jednoj sličnoj firmi. Sama, podstanarka i s malom bebom… posao mi je ponudio moj prijatelj, taksista. Htio je uložiti novac a tada takvih trgovina u Zagrebu još nije bilo. Pristala sam voditi posao, a on je samo tražio da se oblačim u kožu. Da budem u skladu s mjestom… Sve ove godine on se brinuo za nas dvoje i svaku me večer dovodi kući…
Njeno je lice poprimalo pomalo purpurnu boju, oči su joj sijevale, ipak je mirno i staloženo pričala svoju priču. Ljudima koji su se prljavih ruku, iz gomile smeća i razbacanih stvari išunjali iz njene kuhinje… nesigurni je li ta priča istinita ili nije, uvjereni da tu ima još 'štofa'. Magistra je izlazeći iz kuće, glasno zalupila vratima.
- I, moje je ime Katarina, doviknula im je!
Post je objavljen 03.11.2004. u 08:59 sati.