Ako mislite da će ovo biti neki ozbiljan traktat o tomu kako je glazba promijenila moju svijest ili nešto slično umno i duboko, nemojte se jako razočarati, namjera mi je bila prisjetiti se glazbenih highligtova mog mladog života. ;-)
Prošlog je tjedna pao blog, a prošlog je tjedna u Hrvatskoj u legalnu prodaju stigao i novi album U2 How to dismantle an atomic bomb. Koji je događaj od ta dva meni bio važniji, ja sad ne bih. Da ne siječem poslovičnu granu na kojoj sjedim – hihihi!
Reći ću samo da sam od kad sam ga kupila (U2, ne blog!), probila uši svima oko sebe. I neću se sad igrat glazbenog kritičara jer to ne bih niti znala niti smjela, previše sam tom bendu sklona do granica bezgraničnog divljenja, da ne bih mogla niti jednu suvislu iskomentirati, osim da su savršeni... da na svaki njihov album pošandrcam od veselja, i da mi je teško reći da neka njihova stvar ne valja (pritom objektivnost bacim u WC i pustim vodu).
Jerbo... na sam trzaj prstom po žičevlju The Edgea ili zvuk Bonova maznog glasa, ja se smrznem i protrnem i mozak mi počne plesati. A kad moj mozak zapleše onda ja počnem pjevati, a kad ja počnem pjevati onda osim mojih ukućana i obližnjih susjeda pobjegnu i moje sive stanice – drito van! No... to uopće nije trebala biti tema mog posta, nego me svaki put kad zapjevam pritisne čemer i jad što je sluh nepostojeća kategorija u mom životopisu. Ipak, kontradiktorno koliko bi to moglo zazvučati, ja OBOŽAVAM glazbu (i laskam si da imam i prilično dobar ukus – buahahaha!) i OBOŽAVAM pjevati. Jednom sam nekome rekla da jedino kome pjevam je moja krpa za prašinu, jer jedino nju poslije operem na 60 stupnjeva u mašini za veš pa zaboravi traumu. Ostalima to ne želim priuštiti, jer zvučim kao zahrđala pila koja gudi po metalnom bojleru (otprilike) – molim, imajte na umu da je ovo moja konstatacija, što znači da bi netko drugi mogao još i gore (ili bolje?) opisati moje pjevanje.
Svaku iluziju da bih ikada mogla išta suvislo otpjevati, makar i kao treći glas, razbili su mi na so called audiciji u prvom osnovne kad sam, slijedeći svoje prijateljice koje su se sve redom upisale u školski zbor, od učiteljice dobila da otpjevam ljestvicu (ono DO, RE, MI, FA, SO, LA...). Nakon trećeg pokušaja, glazbenoučiteljica mi je savjetovala da si pronađem drugu slobodnu aktivnost. Slegnuvši ramenima pridružila sam se izviđačima. 'Po šumama i gorama' je sasvim dobro zvučalo među drvećem i nevičnim dječačkim glasovima.
Originalni ili prvi po redu pokušaj mog glazbenog opismenjavanja dogodio mi se kad sam imala nekih 5 ili 6 godina. Spominjala sam ovdje na blogu već nekoliko puta svoju seku alias Flo koja je mene oduvijek jako voljela kao i ja nju, osim jednom prilikom kad sam se silom ugurala među njeno društvo koje je išlo u kino. Jer ona je koju godinicu starija od mene, pa je u vrijeme dok sam se ja pripremala za školu, ona već mogla u kino sa starijom susjedom. Daklem, uporna kakva jesam, navalila sam da me vodi sa sobom, i nisam joj dala mira, njena me mama naravno podržala pa me 'jadna' na kraju ipak morala povesti. No, u strahu da ću je osramotiti pred 'starijim frendovima' pokušala me 'naučiti' glazbenoj kulturi. Tako ako me pitaju što slušam imala sam izbrbljati Ajronmejdn i Ejsidisi! Molim uvaženo blog-čitateljstvo da shvati da sam u to vrijeme bila na razini Srebrnih krila i Zdravka Čolića i da mi uopće nije bilo jasno koji su to divlji dugolasci s omota vinila. Needless to say nitko me u kinu nije pitao koje su moje glazbene preferencije, a ja sam u društvu 'velikih' odgledala svoj film.
Daljni sraz moje netalentiranosti i glazbe dogodio se kad sam u petom osnovne po defaultu kao i cijeli razred dobila prisilnu 'slobodnu' aktivnost – kao najbolji razred u generaciji, ONI su ocijenili da bi nam pet puta tjedno sviranje tamburica bilo pis of kejk takvima mladima-ambicioznima-pametnima. Tako sam ja u 5. osnovne počela tamburati. Ako se sad pohvalim da sam jednom odradila i solo dionicu na nastupu, očekujem aplauz – ajmoooo... ne čujem dobro!!! Jedna od zgodnijih zgoda bilo je vježbanje jagodica mojih nježnih prstića na dršku od partviša – predanosti mi nije manjkalo. Ehh... u rijetkim trenucima odmaranja od drugog brača, kemije, matematike (PSMTR) i prvih simpatija počela sam slušati i radio. Slušati, za razliku od ranije, kad mi je to bila uglavnom zvrndajuća kutija na kuhinjskom elementu. Tu negdje 84., 85. počela sam dakle slušati FM valove. Tako sam otkrila i 101 koji je tada bio još Omladinski. Šok koji mi je ta stanica priuštila još me drži i njima zapravo dugujem što su me glazbeno odgojili u mjeri da sam u leksikone (baš me Xiola danas podsjetila!) ispod pitanja Što slušaš? upisivala David Bowie, Talking Heads (a ne Modern Talking), U2 i slične. Što sam upisivala u rubrici Simpatija, nije tema ovog posta (bila sam naime dovoljno nesmotrena da sam jednom upisala cijelo ime dečka iz susjednog razreda ;-), a o posljedicama ne bih).
Daklem, ovisnost o irskim dečkima seže u davne godine mojeg puberteta i poput ovisnosti o griottama, jednako sam nekritična.
Kad sam 97. bila sa frendicom na koncertu u Beču, laktarila sam se ko velika sve dok nismo došle skoro do bine. Između mene i podija po kojemu je kasnije hopsao Bono, bila je samo ne tako široka VIP traka i red od pet Slovenaca koji su nam krali vodu (o da, zbog zabrane unošenja boca na aerodrom, nas dvije latentne šećerašice bile smo non-stop žedne, a oni su nam otimali vodu koju su volonteri crvenog križa dijelili. Sve dok se ja Mrvek Crvek nisam progurala i uz bojni poklič OVA JE MOJA otela im jednu čašu zapremine 1 litre). Osim ovog vodenog incidenta sa Slovencima (koja koincidencija?!), koncert sam zapamtila po još nekoliko stvari: indijski DJ kao predgrupa koji je gudio po nekom elektronski prerađenom indijskom žičanom instrumentu dok ga nismo izviždali (ne ja, ja ne znam niti zviždati, ja sam samo vikala: fijuuu...), velikom blještečem limunu iz kojeg su sredinom koncerta poiskakali Dječaci i transu koji nas je obuzeo kad su zasvirali Misterious ways... Ah, da... i po skoro odbijenom zubu na flaši od Punica soka kad smo se osušenih i poderanih grla nas dvije napokon dočepale prve benzinske nakon koncerta. Jebiga, bus je prenaglo krenuo... Što je bilo između one 85. i ove 97. je hrpa iskušanih i provjerenih, pa čak i faza ljubovanja s Doorsima i Kulušićem u srednjoj te glazbeni izlet u etno glazbu od koje je preostao genijalni Legen! I naravno, duet In the name of love mene i moje seke nasred Trgača nakon odgledanog Rattle and Huma!
Faks je ipak posebno glazbeno razdoblje u mom životu jer sam tada obožavala tulumariti s curama po Aquariusu, a osobito srijedom kada je uvedena, tada predobra fora, Kitch party. To bi otprilike značilo da na sebe odjenete staru kramu iz maminog foto albuma kad je imala 17 i čagate cijelu noć na Bonnie M, Abbu, Debbie Harrie i slične hitove 70-ih i početka 80-ih. Za potrebe te ludorije kupila sam prvo i posljednje plavo sjenilo za oči (užas prestrašni!), i opljačkala maminu prijateljicu koja je iz nekih nevjerojatno ludih razloga sačuvala cijelu zbirku trapezica, kragni do Borongaja i šljokičastih strukiranih bluza! U štiklama na debelim džonovima i cvjetovima po rozim čarapama. Sprdačina do besvijesti i cerekanje do zore. A onda je sve to ludiranje prošlo (više-manje), ja sam se pretvorila u ozbiljnu ženu (molim, bez komentara!) i između ostaloga, rodila dijete. Nekako u vrijeme kad sam rodila kćer, dobila sam od dragog na poklon The best of U2 čime sam hranila svoje uši. I dok su moje frendice dječici pjevale uvodne špice španjolskih sapunica, ja sam svojoj bebi šaputala In the name of love, Sweetest thing, I will follow, Angel of Harlem, Spanish eyes i Walk to the water...
2001. izašao je album All that you can't leave behind, a moja je tamnooka djevojčica već bila dovoljno velika da sa mnom otpjeva cijeli album, u nekoliko ponavljanja, skačući po krevetu čiji su federi bili još novi i još dobro podmazani! Posljedica te indoktrinacije bila je da se moje dijete iz petnih žila proderalo na zvuk uvodne pjesme nasred šoping centra, između pelena i šampona: Ic a bjudifuj deeeeeeeejjjj! Uz ritmičko skakutanje po šoping kolicima! I tako smo došli i do ovog posljednjeg. Vertigo smo svladale, jačinu zvuka prilagodile i sad više nema: ej, mama, sviraju oni tvoji stričeki, nego: hoćemo opet slušati U2? Eto! Hoće li me jednog dana pitati koji mi je vrag bio da ju navučem na te četrdesetgodišnjake u kožnim hlačama od kojih jedan farba kosu u crno, drugi u plavo a preostala dvojica se prave da ne kuže da ćelave... reći ću joj: Dijete, to je muzika moje mladosti! (Moja je mama istu floskulu upotrijebila opravdavajući svoje obožavanje Ive Robića i starogradskih melodija – hmmm!).
Da je ovo a tribute to U2, i nije (rekoh već da glazbeni kritik nisam), to je više prisjećanje na korijene onog osjećaja i gušta s kojim sam prošli ponedjeljak strgnula plastični omot s CD-a i uši potopila ispod savršenog prebiranja po mojim glazbeno nadraženim živcima – idem na koncert sljedeće godine, pa makar žrtvovala i dva zuba ;-)
Post je objavljen 28.11.2004. u 23:57 sati.