Grizem usnu dok
Promišljam
Što i o čemu
Pisati
Toliko je ljudi, likova, mirisa
Priča
Stihova zapretanih u
Svakodnevnom šuštanju
Odzvanjanju koraka
Razlokanom ulicom
Smiješ se i pitaš me
O čemu razmišljam…
Samo lagano dobacujem ti
Smiješak
Žutooka…
Jer buru u mojoj glavi nije moguće opisati.
Znaš kad nas je more pljuskalo i kad sam
Skakala sa stijene
I kad je ona zaspala na klupici trajekta
I kad je u luci,
Stiskala svoju patkicu uza se
Da ne završi u onom muljevitom lučkom moru.
Kad mjesec svoje široko bijelo lice
Razgrćući oblake
Pokaže kroz prozor
I kad ja zbog toga ne mogu spavati.
Ili kad već ugrijem hladne prste u
Krevetu (napisah gladne)
I neki me nemir ponese i
Razbudim se potpuno.
Osjećam se kao vodena biljka koja
Kroz želatinozne oči
Opipava svijet oko sebe
I teško će povjerovati svojim osjetilima
Jer ona baš i nisu za ovaj svijet sačinjena.
No, svakodnevni život čini sve jednostavnijim:
U svojoj vječnoj žurbi, urednim slovima i porukama
U tri retka.
Plastična vrećica u rukama prodavačice ne pretvara se u zmajevo ždrijelo
Već u pomoć pri gužvanju stvari.
Stvari koje se taru jedna o drugu i
Zvonkim pozdravom odijevaju naše živote.
A ja se još uvijek pitam: može li se vrijeme
Stvoriti?
Eto, o tome valjda mislim…
Post je objavljen 30.11.2004. u 09:44 sati.