23.04.2006., nedjelja
SMRT PRINCEZE DIANE
31.kolovoza 1997. svijet je potresla vijest o smrti britanske princeze Diane. Svima je poznato da je umrla u automobilskoj nesreći no jeste li znali da postoji mnogo teorija koje pokušavaju objasniti njezinu smrt. Evo nekih:
• nesreću su izazvali cvjećari da bi prodali što više cvijeća (mislim ono)
• princeza zapravo nije mrtva, ona i njezin ljubavnik Dodi Fayed su lažirali svoju smrt da bi ostatak života mogli provesti u miru bez napornih novinara; trenutno živi na malom tropskom otoku i sa sinovima komunicira preko satelita (mislim videa i to) – dokaz za tu teoriju je da nitko zapravo nikad nije vidio njezino tijelo
• ubila ju je kraljevska obitelj samo zato da bi se princ Charles mogao ponovno oženiti
• Dianin sluga Paul Burrell tvrdi da je ona predvidjela svoju smrt u prometnoj nesreći; navodno je 10 mjeseci prije svoje smrti napisala njemu da se boji za svoj život, naime strahovala je da će joj netko pokvariti kočnice automobila i da će umrijeti od unutarnjih ozljeda (koja ironija, baš je tak umrla) - sumnjala je na svoju dragu rodbinu
|
20.04.2006., četvrtak
OBITELJ ROMANOV dio 2.
evo, još vas s tim zmučim i onda budu došle malo jednostavnije misterije!:) i opet nebute ništ skužili al da vam ukratko velim tu sad pišu stvari o tajanstvenoj anastaziji i dal je preživela... pa ak se odlučite to čitati, uživajte!:) pusa
Prvi je istražitelj zaključio da je Nikolaj bio zaista pogubljen te noći sa 16. na 17. srpnja, no da su bivša carica, sin i četiri kćeri bili pošteđeni. To, međutim, nije bilo dovoljno da se boljševici ocrne kao brutalni ubojice i u inozemstvu pobudi sućut prema mučenicima Romanovima – i zato je početkom 1919. bila pokrenuta još jedna istraga. Novi je službeni istražitelj bio Nikolaj Sokolov, a nestanak čitave obitelji Romanov bio je u revolucionarnoj Rusiji nedvojbeno sasvim izniman događaj. Sokolov se prihvatio posla brzo, ali metodički, pa u rudniku otkrio turobne i potresne ostatke: uvojčić kose i svinutu ukosnicu koja je careviću služila kao udica, dragulje ušivene u podsuknje nadvojvotkinja, strvinu Tatjanina psića, kao i odsječen prst sredovječne žene u kojoj su prepoznali Aleksandru. On će 1924. objaviti svoj nalaz koji je razotkrio boljševičko divljaštvo te srpanjske noći od koje je u tom trenutku proteklo čitavih šest godina. Bila je to slika koju je tada čitav svijet itekako želio prihvatiti. Unatoč svemu tome, Sokolovljev su zaključak – da je čitava obitelj Romanov bila umorena u noći sa 16. na 17. srpnja 1918. – mnogo puta osporili pažljivi proučavatelji tog slučaja, te ukazali na proturječne dokaze. Tako su primjerice boljševici, kad su 19. srpnja objavili da je bivši car pogubljen, dodali kako su Aleksandra i djeca „ sklonjeni na sigurno mjesto “, a ta je verzija četiri dana kasnije bila i objavljena u Ekaterinburgu. Osim toga, boljševici su kroz čitavu jesen 1918. pregovarali s Njemačkom, svojim ranijim neprijateljem, s ciljem da Aleksandru – po rođenju njemačku princezu – i njezinu djecu zamijene za ruske političke zatvorenike. Nekako je u isto doba Aleksandrin brat nadvojvoda Ernst Ludwig od Hessena preko neutralne Švedske svojoj drugoj sestri, markizi od Milford Havena, poslao poruku da je Aleksandra na sigurnom. Kad se, međutim, bivša carica i djeca nisu pojavili i pošto je objavljen i Sokolovljev izvještaj, postupno je prihvaćen zaključak da je čitava obitelj pobijena. Razne ljude koji su za sebe tvrdili da su preživjeli pokolj otpisali su kao varalice. No, zaintrigirao je slučaj djevojke od nekih 20 godina imena Anna Anderson. Nju je uvečer 17. veljače 1920. iz kanala u Berlinu izvukao policajac. Budući da nije željela otkriti tko je zapravo ona ni odgovoriti ni na jedno pitanje o razlozima koji su je naveli na samoubojstvo, predali su je u duševnu bolnicu, a kasnije se povjerila bolničarki te ustvrdila da je ona zapravo nadvojvotkinja Anastazija, najmlađa od četiri kćeri ruskog cara Nikolaja II. i carice Aleksandre. Pritom je ustvrdila da je jedina od čitave obitelji izbjegla pokolj u Ekaterinburgu. Djevojka nipošto nije bila jedina koja je za sebe tvrdila da je preživjela to pogubljenje; s vremenom će se pojaviti i druge Anastazije, pa čak i Aleksej. On će 1960-ih izroniti u Poljskoj i reći da je čitava obitelj uspjela pobjeći iz Rusije. Ipak je priča Anne Anderson bila daleko od svih najuvjerljivija. Nije li bilo boljeg načina da se utvrdi istinski identitet te djevojke nego da joj se upriliči susret s navodnim rođacima? Na takav je sastanak, međutim, od svih njih pristalo samo dvoje – Nikolajeva sestra nadvojvotkinja Olga i Aleksandrina sestra, pruska princeza Irena. Kad te dvije navodne tetke nisu htjele poduprijeti tvrdnje Anne Anderson, pridružili su im se i ostali. Do 1928. dvanaest Romanovih, te Aleksandrina braća i sestre su je odbacili kao varalicu. Unatoč tome, zadržala je pobornike. Kći pogubljenog liječnika carske obitelji, Tatjana Botkin vidjela je Anastaziju u zatočeništvu u Tobolskom i povjerovala u njezinu priču, a jedan sin princeze Irene sastavio je popis pitanja na koja bi mogla odgovoriti samo Anastazija i njeni odgovori su ga uvjerili da je to zaista ona. Mnogo se godina kasnije otkrilo da se nadvojvotkinja Olga, poslije susreta, dugo kolebala prije nego što ju je odbacila. Susret između Olge i Anne Anderson odigrao se 25. listopada 1925. u berlinskoj bolnici, gdje se oporavljala od teškog napada tuberkuloze. Na rastanku je Anna briznula u plač, a nadvojvotkinja ju je poljubila u obraz i obećala joj da će joj pisati. „ Moj razum to ne može shvatiti“, rekla je Olga svojoj prijateljici, „ ali mi srce veli da je ta mala zaista Anastazija. “. Premda je o tome objavila i knjigu naslovljenu „ Ja sam Anastazija “, Anna Anderson nije nikad uspjela na uvjerljiv način objasniti svoj bijeg. Njezina priča o tome kako je preživjela ne samo metke nego i bajunete, da bi je spasio boljševički stražar koji će joj kasnije postati ljubavnikom, više je podsjećala na ljubavni roman negoli na stvarne događaje. Po isteku nekoliko desetljeća činilo se krajnje nevjerojatnim da bi se mogli pojaviti novi tragovi. A onda su početkom 1970-ih britanski novinari otkrili službene zapisnike Sokolovljeve istrage. Kad su proučili dokumente stekli su uvjerenje da je Sokolov ne samo ispustio neke kritične dokaze nego i da je vjerojatno krivotvorio mnoge činjenice. Prvi i najznačajniji Sokolovljev dokaz – kodirani brzojav poslan u Moskvu 17. srpnja koji je javio o pogibiji čitave obitelji, stavljen je u dosje tek u siječnju 1919. i to tek pošto je prvi istražitelj maknut sa zadaće. Je li to bila krivotvorina, lukavo umetnuta da bi monarhistička istraga dovela do željenog rezultata? Drugi dokaz – tvrdnja nekog očevica da je vidio žrtve neposredno nakon pogubljenja – očevica koji je u tom pogubljenju možda i sam sudjelovao. Zašto je taj čovjek s Bijelima razgovarao tako slobodno, a što mu je moglo na glavu navući i kaznu za taj zločin? Sokolov s tim čovjekom nikad nije razgovarao osobno, a on je nedugo nakon davanja iskaza poginuo pod sumnjivim okolnostima. Treći su navodni dokaz činile stvari pronađene u napuštenom rudniku, a koje opet prvi istražitelj nije našao nakon temeljite istrage. Još podmetnutih dokaza? Psić čiju su strvinu identificirali u srpnju 1919. morao je preživjeti svu oštrinu sibirske zime – što je prema mišljenju forenzičara bilo nevjerojatno. Peti i naizgled neoborivi dokaz tvorila je činjenica da poslije noći sa 16. na 17. srpnja 1918. nitko više nije vidio nijednog člana carske obitelji. No i tu su originalni dokumenti proturječili Sokolovu. Koncem prosinca 1918. bjelogardejci su ušli u Perm, grad nekih 280 km sjeverozapadno od Ekaterinburga. Jedan je časnik Bijelih doznao da je negdje poslije 17. srpnja vlak u taj grad dovezao ljude koji su preživjeli pokolj. Među njima su bili i medicinska sestra Natalija Mutnič i liječnik Pavel Utkin. Prema njihovoj verziji čini se da su tri tjedna prije no što su Perm zauzeli Bijeli, Nikolaj i Aleksej pogubljeni, a da su boljševici pet žena ukrcali na drugi vlak, ovaj put za Moskvu. I tu im se gubi svaki trag. Čini se da će misterij ostati neriješen sve dok Rusija ne odluči ponovno otvoriti slučaj.
|
18.04.2006., utorak
OBITELJ ROMANOV dio 1.
Obitelj Romanov je bila druga i posljednja carska obitelj u Rusiji, koja je vladala Moskvom i Carskom Rusijom.
U ljeto 1914. carska je Rusija ponosno, skoro radosno krenula u rat rame uz rame sa svojim saveznicama Britanijom i Francuskom, a protiv Njemačke i Austro – Ugarske Monarhije. Prvi je svjetski rat, međutim, donio katastrofu i zemlji i vladajućoj dinastiji Romanova. U ožujku 1917. pošto su izginuli milijuni ljudi, u prijestolnici Petrogradu (bivšem Sankt Petersburgu), izbili su neredi zbog hrane, a radnicima su se u štrajku pridružili i studenti. Kad je bila pozvana vojska da uspostavi red, i ona je stala na stranu pobunjenika. Cara Nikolaja II. smjesta su pozvali s fronte i zatražili da abdicira. I tako se car u ime svoje i svog 12-godišnjeg sina odrekao prijestolja što ga je njegova obitelj držala još od 1613. Godinu je dana kasnije svrgnuti car bio brutalno pogubljen sa svim članovima svoje obitelji. No, jesu li neki ipak uspjeli pobjeći?
Privremena Vlada na čelu s eserom Aleksandrom Kerenskim smjesta je carsku obitelj stavila u kućni pritvor u Carskom Selu, otmjenom skupu dvoraca i vila kraj Petrograda koji su svoje stanovnike štitili od stvarnosti rata. Uz cara Nikolaja i caricu Aleksandru bili su tu i prestolonasljednik Aleksej, kao i četiri kćeri, nadvojvotkinje Olga, Tatjana, Marija i Anastazija, u dobi od 16 do 22 godine. No, 1917. Kerenskog su počele moriti dvostruke brige. Jedne su bile zbog zavjere njegovih ljevičarskih rivala boljševika, koji su željeli eliminirati bivšeg cara, dok su druge stvarali još uvijek vjerni monarhisti, koji su nastojali osloboditi Nikolaja i vratiti ga na prijestolje. Zato je svoje kraljevske zatočenike odlučio poslati u Tobolsk, zabitni sibirski grad, preko 1500 km istočno od Urala. Na dan 14. kolovoza u pratnji četrdesetak slugu Nikolaj je s obitelji strogo čuvanim vlakom iz Carskog Sela krenuo na šestodnevno putovanje. Revolucionarna bujica je uskoro eliminirala Kerenskog kao zaštitnika bivše carske obitelji. U studenom vlast su osvojili boljševici pa u ožujku 1918. s Njemačkom i Austro - Ugarskom sklopili separatni, tzv. Brest – litovski mir. Među mnogim problemima koji su se našli pred novim ruskim vođom Vladimirom Ilijičem Lenjinom bilo je i pitanje što učiniti s bivšim carem, a sad njegovim zarobljenikom. U travnju 1918. dok su bjelogardijci – caristička opozicija boljševičkoj Crvenoj armiji – transsibirskom prugom napredovali prema Tobolsku, Lenjin je naredio da se carska obitelj preseli u Ekaterinburg, grad na zapadnom kraju pruge. Mjesni su boljševici za potrebe Nikolaja i njegovih ukućana unajmili kuću katnicu te joj nadjenuli zloslutno ime:'' Kuća posebne namjene''. Čuvari su većinom bili bivši tvornički radnici, a zapovjednik im je bio Aleksandar Avdejev, neotesani pijanac kojeg je veselilo da bivšeg cara naziva „ Nikolajem Krvopijom “. Obitelj i posluga jeli su dva puta dnevno iz zajedničkog lonca, no iz njih bi se preko njihovih ramena često znali poslužiti i čuvari. Bivše su nadvojvotkinje često pratili i na nužnik, čiji su zidovi inače bili oblijepljeni odvratnim slikama njihove majke i Rasputina ( o njemu bum pisala kad dobim službeno dopuštenje od Saje).
Početkom srpnja Avdejeva je zamijenio Jakub Jurovski, vođa mjesne boljševičke tajne policije. Dva dana kasnije iz boljševičke je centrale u Moskvi stigao emisar s naredbom da bivši car ne smije nipošto pasti u ruke Bijele garde. Monarhistima su se sad pridružile i češke snage od 40 000 ljudi, pa su zajedno nastavili napredovanje na zapad prema Ekaterinburgu, slamajući sve slabiji boljševički otpor. Nešto iza ponoći u noći sa 16. na 17. srpnja 1918. Jurovski je dao probuditi čitavu obitelj, naredio joj da se odjene, pa je odveo u prizemnu prostoriju. Rekao im je da se bjelogardijci već bore na ulicama Ekaterinburga, a izvana se već čulo brujanje motora kamiona koji je čekao da ih odveze. Zatim su donijeli stolice za Nikolaja, Aleksandru i nemoćnog Alekseja ali su četiri kćeri, i njihovog doktora Botkina i troje slugu ostavili na nogama. Jurovski je pročitao smrtnu osudu što su je donijeli mjesni boljševici i odmah Nikolaja ustrijelio u glavu – što je bio znak ostalim članovima odbora za pogubljenje da zapucaju u već dogovorene ciljeve. One koji nisu smjesta poginuli dokrajčili su bajunetama. Trupla su zatim ubacili u kamion pa ih odvezli u napušteni rudnik kraj grada, gdje su ih isjekli na komade, zapalili, polili kiselinom i bacili u rudničko okno. Istog je dana rukovodstvo u Moskvi iz Ekaterinburga dobilo kodiranu poruku: „ Obavijestite Sverdlova ( bliskog Lenjinova suradnika ) da je čitavu obitelj snašla ista sudbina kao i njezinu glavu. “ Službeno je obitelj poginula u evakuaciji. Netom ispričana priča o toj kobnoj noći ušla je u povijesne knjige, a temelji se uglavnom na iscrpnoj istrazi što ju je po zauzeću Ekaterinburga tjedan dana kasnije provela Bijela garda. No je li ta priča i istinita?
NASTAVAK bute dobili malo poslije jer je to malo preveč informacija u jednom postu a priču nikak nebrem skratiti jer tek onda ništ nebute razmeli (koda ju sad razmete). Znam, imam puno imena i ja sam se gubila prvi put čitajući jer nisam znala za koga su se borili ovi a za koga oni, al dobro vam dojde ovakav tekst da napregnite malo sive moždane stanice…:)
|
16.04.2006., nedjelja
:D HAPPY USKRS!!! :D onima koji ga slave, a onima koji ga ne slave: UŽIVAJTE U OVOM PREKRASNOM DANU! PUSA x10
|
15.04.2006., subota
LIKOVI U KRAJOLIKU (iz starog bloga i ne očekujem od onih koji su već čitali da opet čitaju:))
Nema čovjeka na Zemlji koji nije čuo za velike krugove koji se pojavljuju u polju i za koje ljudi smatraju da su ih stvorili naši mali prijatelji iz svemira, ali što je s likovima koji se mogu vidjeti samo iz zraka a prikazuju ljude ili životinje. Kao i za krugove i za crteže se još uvijek postavljaju pitanja: tko ih je nacrtao, što predstavljaju i čemu su služili. U ovom ću se postu pozabaviti crtežima životinja i ljudi, a krugove ću ostaviti za koji drugi post.
U Engleskoj ima najmanje pedeset likova u krajoliku. Između kojih su bijeli konji, pande, ptice i razne druge životinje. Dok se za neke zna da su ih stvorili ljudi ( vojnici u prvom svjetskom ratu ) za neke se nema pojma tko im je tvorac.
DIV IZ CERNEA
Nekak mi se najzanimljivijim činil Div iz Cernea pa sam o njemu odlučila malo više napisati, a vi prosudite zakaj,hehe:)
Ne zna se kako i kada je nastao, čak mu je i ime zaboravljeno. Ovaj lik predstavlja čovjeka dugog 55m koji u desnoj ruci drži kvrgavu toljagu dugačku 37m. Div ne bi bio ništa posebno da nije nametljivo najseksualniji od svih britanskih likova u krajoliku. Naime. njegov penis dug je 9m i tako je istaknut da je lik dobio nadimak Nepristojan čovjek iz Cernea. Tijekom godina bilo je mnogo pokušaja da se nezgodna mjesta izbrišu ili pokriju( komadima tkanine, smokvinim listom ), ali na sreću ili nečiju nesreću lik se održao u svom svojem sjaju. Ne iznenađuje što se vjeruje da je lik simbol kulta plodnosti. Oko Diva se još i danas vode rasprave oko njegove starosti. Neki smatraju da potječe iz prapovijesnog vremena, a neki da je posve moderan i da potječe iz 17.st. Mještani vjeruju da je usječen 1539.g. kada je bio raspušten obližnji samostan i da predstavlja posljednjeg opata Thomasa Cortona( ne treba posebno objašnjavati zašto,hehe) Ako je div drevan pretpostavlja se da predstavlja boga Nodensa, keltskog boga. Bez obzira na njegovu starost s njim se povezuju mnoge legende ( djevojke plešu oko njega da bi zadržale svoje ljubavnike ili muževe,…)
Na svijetu postoji još mnogo likova ljudi i životinja o kojima se malo zna. Ako vas posebno zanima koji lik ja bum drage volje potražila sve o njemu i napisala to u drugom postu.
Najteže je odgovoriti na pitanje zašto su nastali svi ti likovi. Ja neću previše filozofirati nego ću se složiti s A.C. Clarkeaom : Ljudi su mislili da na nebu žive bogovi te su željeli nešto stvoriti za njih vjerujući da će za to dobiti veliku nagradu… A možda je u pitanju nekaj sasvim treće…
|
13.04.2006., četvrtak
POTRAGA ZA OZIRISOVOM GROBNICOM (isto iz starog bloga)
Za Božić sam dobila suuuper knjigu Egiptologija. Nije klasična knjiga već ima debele stranice i puno kojekakvih dodataka ( pisama, slika, razglednica, ima čak i mali uzorak tkanine s mumije, hehe ). Knjiga je stvarno fascinantna ali još bolja je priča koja je u njoj ispričana. Naime to je dnevnik Emily Sands, egiptologinje – amaterke.
Četiri godine nakon što je Carter otkrio Tutankhamonovu grobnicu skupina egiptologa predvođena Emily Sands, krenula je 1926. g. na put Egiptom. Sa sobom su imali tekst na papirusu gotovo nezamislive starosti. Taj papirus donesen je u Englesku u 18.st. a zatim je nekako dospio u posjed obitelji Farncombe. Vjerovalo se da taj papirus otkriva stvarnu lokaciju izgubljene Ozirisove grobnice te da je zapravo cijela legenda o bogu Ozirisu, njegovu neprijateljstvu s bratom Setom, njegovu umorstvu i o tome da ga je njegova žena Izida tajno pokopala, vjerojatno narodna predaja koja se odnosi na pravog egipatskog kralja koji je živio u najranijem razdoblju egipatske civilizacije. Razlog takvim nagađanjima bio je taj što je slika na papirusu s jedne strane prikazivala kako Izida na vrlo neobičan način poklanja vječni život svojem suprugu dok je s druge strane navedeno da je Oziris u '' Svetom humku ''. Taj ''Sveti humak'' ponekad se povezivao s otokom Biga kod Asuana. Emily je bila dobra prijateljica lady Farncombe i kad je vidjela papirus uvjerila je prijateljicu da organizira ekspediciju kako bi pronašli izgubljenu grobnicu. Ekspedicija je krenula u studenom 1926., ali nakon nekoliko izvještaja Emily i njezini prijatelji su nestali u pustinji i više ih nikada nitko nije čuo ni vidio.
Nakon otprilike mjesec dana putovanja Egiptom ekspedicija je stigla na otok Bigu. Na otoku su našli vrata prekrivena drevnim pečatima s Ozirisovim imenom. U sredini se nalazila šupljina kojoj je odgovarao amulet pod imenom Oko boga Ra kojeg su dobili od Egipćanina u Luksoru. Egipćanin je tvrdio da zna sve o Ozirisovoj grobnici. Dok su se pitali što slijedeće učiniti, prišla im je čudna starica koja je tvrdila da je Izidina svećenica. Upozorila ih je da se ne približavaju grobnici prijeteći strašnim posljedicama koje ih čekaju ako je pokušaju otvoriti. Mrmljala je nešto o kletvama, otrovnim plinovima i zamkama te vrištala kako Izidin red mora zauvijek čuvati tajnu Ozirisove grobnice.
To je bio zadnji napisani izvještaj u Emilynom dnevniku. Slijedilo je nekoliko praznih stranica od kojih su neke umrljane ( kavom, krvlju ??? ).
Pretpostavljalo se da su ih napali razbojnici ili pojeli krokodili, ali nitko sa sigurnošću nije mogao reći što im se zapravo dogodilo. Sasvim je sigurno da je otkrila nešto važno.
Neki su tvrdili da je umrla zbog ''mumijine kletve'', veoma slične onoj koja je navodno ubila neke otkrivače Tutankhamonove grobnice. Zanimljivo je i to da je Emilyna mačka Hator – Ra, iznenada uginula upravo otprilike kada je ona nestala, al no dobro to i nije tak čudno jer je mačka imala 18 g. :)
Ova priča je stvarno zanimljiva i misteriozna ali ne znam da li je istinita. Pa ako slučajno nađete kakvi dokaz da ovo nije izmišljotina, obavezno mi javite!!!:)
|
08.04.2006., subota
ŽIVOT POSLIJE ŽIVOTA (premješteno sa starog bloga)
Život poslije života poznata je knjiga o predsmrtnim doživljajima koju je napisao R. Moody. Moody je inspiraciju dobio od prijatelja G. Ritchia koji mu je ispričao ovu priču:
Godine 1943. George Ritchie je dobio upalu pluća. Jedne se noći probudio u jednoj vojnoj bolnici. Iskočio je iz kreveta, osjećajući se potpuno zdravo i potražio odjeću. Kad je nije uspio naći okrenuo se prema krevetu i na svoj užas ugledao sebe kako leži u njemu. Istrčao je iz sobe i obratio se naredniku u hodniku, no ovaj ga uopće nije primijetio. Uskoro se našao izvan bolnice, gibajući se nevjerojatnom brzinom, kao da leti. Zaključio je da je nevidljiv jer se prolaznici na cesti uopće nisu obazirali na njega. Vratio se u bolnicu i kad je ušao u svoju sobu njegovo tijelo na krevetu bilo je pokriveno plahtom. Soba se najednom ispunila blistavim svijetlom. A pred njim je prošao njegov čitav život- svi događaji, misli, razgovori… Onda se odjednom opet našao u svojem tijelu i lagano se pomaknuo na zaprepaštenje liječnika koji je upravo potpisivao smrtovnicu. George je bio mrtav punih 9 minuta.
Postoji još mnogo takvih sličnih doživljaja i njihovih opisa, među kojima su i Platonov zapis o vojniku Eru kojeg su proglasili mrtvim, ali se on prije nego su ga bacili na lomaču vratio u život i doživljaj Ernesta Hemingwaya kada je bio ranjen na bojnom polju. Oboje su pričali priču sličnu Georgovoj.
I sad si vi mislite…
|
07.04.2006., petak
Telepatija (prebačeno iz starog bloga)
Telepatija ili ekstrasenzorna percepcija je komuniciranje mislima, ponekad i na znatnoj udaljenosti. Neki istraživaći vjeruju da koncentrirane misli mogu pomicati predmete. Prvi znanstvenici koji su se bavili proučavanjem telepatije bili su J.B. Rhine, William McDougall i Karl Zener. Evo nekoliko testova kojima su ti znanstvenici, a i mnogi drugi nakon njih pronalazili i istraživali telepatiju:
Karl Zener je osmislio karte sa simbolima koji se lako pamte, a međusobno se razlikuju. Tako je stavljen špil od 25 karata, a na svakoj je od njih bio jedan od 5 simbola. U jednom od pokusa jedna bi osoba u jednoj sobi otvarala jednu kartu za drugom, dok bi druga u drugoj sobi bilježila te simbole. Najvjerojatnije je da se pogodi oko 20% simbola, ali neki ljudi su pogodili i više od 40% simbola. Vjerojatnost da se to dogodi slučajno bila je manja od jedan prema deset bilijuna. Kasnije se od polaznika pokusa tražilo da unaprijed predvide redosljed karata. Na to ih je potaknuo uspješni kockar koji je tvrdio da usredotočenim mislima može odrediti redosljed karata u špilu i na broj koji pokazuje kocka.
Kasnije su ispitanike smještalu u udobne naslonjače i da bi smanjili vanjske smetnje na uši bi im stavili slušalice. Usto bi nosio i naočale kroz koje bi vidio samo blago ružičasto svjetlo. Prije pokusa bi u računalo stavili pet različitih slika, koje bi oni odabirali nasumce i opisivali. Tek su poneki zaista točno opisali sliku, ali je više bilo onih koji su opisivali osječaje koje slika u njima budi.
Poznato je da poneki ljudi koji imaju sposobnost telepatije mogu savijati žlice i mnoge druge metalne stvarčice. U takvim pokusima bilo je mnogo varalja i krivotvorenja dokaza pa još i danas nisu pronađeni dovoljno jaki dokazi koji bi potvrdili istraživanja i telepatiju.
|
|
