20.04.2006., četvrtak
OBITELJ ROMANOV dio 2.
evo, još vas s tim zmučim i onda budu došle malo jednostavnije misterije!:) i opet nebute ništ skužili al da vam ukratko velim tu sad pišu stvari o tajanstvenoj anastaziji i dal je preživela... pa ak se odlučite to čitati, uživajte!:) pusa
Prvi je istražitelj zaključio da je Nikolaj bio zaista pogubljen te noći sa 16. na 17. srpnja, no da su bivša carica, sin i četiri kćeri bili pošteđeni. To, međutim, nije bilo dovoljno da se boljševici ocrne kao brutalni ubojice i u inozemstvu pobudi sućut prema mučenicima Romanovima – i zato je početkom 1919. bila pokrenuta još jedna istraga. Novi je službeni istražitelj bio Nikolaj Sokolov, a nestanak čitave obitelji Romanov bio je u revolucionarnoj Rusiji nedvojbeno sasvim izniman događaj. Sokolov se prihvatio posla brzo, ali metodički, pa u rudniku otkrio turobne i potresne ostatke: uvojčić kose i svinutu ukosnicu koja je careviću služila kao udica, dragulje ušivene u podsuknje nadvojvotkinja, strvinu Tatjanina psića, kao i odsječen prst sredovječne žene u kojoj su prepoznali Aleksandru. On će 1924. objaviti svoj nalaz koji je razotkrio boljševičko divljaštvo te srpanjske noći od koje je u tom trenutku proteklo čitavih šest godina. Bila je to slika koju je tada čitav svijet itekako želio prihvatiti. Unatoč svemu tome, Sokolovljev su zaključak – da je čitava obitelj Romanov bila umorena u noći sa 16. na 17. srpnja 1918. – mnogo puta osporili pažljivi proučavatelji tog slučaja, te ukazali na proturječne dokaze. Tako su primjerice boljševici, kad su 19. srpnja objavili da je bivši car pogubljen, dodali kako su Aleksandra i djeca „ sklonjeni na sigurno mjesto “, a ta je verzija četiri dana kasnije bila i objavljena u Ekaterinburgu. Osim toga, boljševici su kroz čitavu jesen 1918. pregovarali s Njemačkom, svojim ranijim neprijateljem, s ciljem da Aleksandru – po rođenju njemačku princezu – i njezinu djecu zamijene za ruske političke zatvorenike. Nekako je u isto doba Aleksandrin brat nadvojvoda Ernst Ludwig od Hessena preko neutralne Švedske svojoj drugoj sestri, markizi od Milford Havena, poslao poruku da je Aleksandra na sigurnom. Kad se, međutim, bivša carica i djeca nisu pojavili i pošto je objavljen i Sokolovljev izvještaj, postupno je prihvaćen zaključak da je čitava obitelj pobijena. Razne ljude koji su za sebe tvrdili da su preživjeli pokolj otpisali su kao varalice. No, zaintrigirao je slučaj djevojke od nekih 20 godina imena Anna Anderson. Nju je uvečer 17. veljače 1920. iz kanala u Berlinu izvukao policajac. Budući da nije željela otkriti tko je zapravo ona ni odgovoriti ni na jedno pitanje o razlozima koji su je naveli na samoubojstvo, predali su je u duševnu bolnicu, a kasnije se povjerila bolničarki te ustvrdila da je ona zapravo nadvojvotkinja Anastazija, najmlađa od četiri kćeri ruskog cara Nikolaja II. i carice Aleksandre. Pritom je ustvrdila da je jedina od čitave obitelji izbjegla pokolj u Ekaterinburgu. Djevojka nipošto nije bila jedina koja je za sebe tvrdila da je preživjela to pogubljenje; s vremenom će se pojaviti i druge Anastazije, pa čak i Aleksej. On će 1960-ih izroniti u Poljskoj i reći da je čitava obitelj uspjela pobjeći iz Rusije. Ipak je priča Anne Anderson bila daleko od svih najuvjerljivija. Nije li bilo boljeg načina da se utvrdi istinski identitet te djevojke nego da joj se upriliči susret s navodnim rođacima? Na takav je sastanak, međutim, od svih njih pristalo samo dvoje – Nikolajeva sestra nadvojvotkinja Olga i Aleksandrina sestra, pruska princeza Irena. Kad te dvije navodne tetke nisu htjele poduprijeti tvrdnje Anne Anderson, pridružili su im se i ostali. Do 1928. dvanaest Romanovih, te Aleksandrina braća i sestre su je odbacili kao varalicu. Unatoč tome, zadržala je pobornike. Kći pogubljenog liječnika carske obitelji, Tatjana Botkin vidjela je Anastaziju u zatočeništvu u Tobolskom i povjerovala u njezinu priču, a jedan sin princeze Irene sastavio je popis pitanja na koja bi mogla odgovoriti samo Anastazija i njeni odgovori su ga uvjerili da je to zaista ona. Mnogo se godina kasnije otkrilo da se nadvojvotkinja Olga, poslije susreta, dugo kolebala prije nego što ju je odbacila. Susret između Olge i Anne Anderson odigrao se 25. listopada 1925. u berlinskoj bolnici, gdje se oporavljala od teškog napada tuberkuloze. Na rastanku je Anna briznula u plač, a nadvojvotkinja ju je poljubila u obraz i obećala joj da će joj pisati. „ Moj razum to ne može shvatiti“, rekla je Olga svojoj prijateljici, „ ali mi srce veli da je ta mala zaista Anastazija. “. Premda je o tome objavila i knjigu naslovljenu „ Ja sam Anastazija “, Anna Anderson nije nikad uspjela na uvjerljiv način objasniti svoj bijeg. Njezina priča o tome kako je preživjela ne samo metke nego i bajunete, da bi je spasio boljševički stražar koji će joj kasnije postati ljubavnikom, više je podsjećala na ljubavni roman negoli na stvarne događaje. Po isteku nekoliko desetljeća činilo se krajnje nevjerojatnim da bi se mogli pojaviti novi tragovi. A onda su početkom 1970-ih britanski novinari otkrili službene zapisnike Sokolovljeve istrage. Kad su proučili dokumente stekli su uvjerenje da je Sokolov ne samo ispustio neke kritične dokaze nego i da je vjerojatno krivotvorio mnoge činjenice. Prvi i najznačajniji Sokolovljev dokaz – kodirani brzojav poslan u Moskvu 17. srpnja koji je javio o pogibiji čitave obitelji, stavljen je u dosje tek u siječnju 1919. i to tek pošto je prvi istražitelj maknut sa zadaće. Je li to bila krivotvorina, lukavo umetnuta da bi monarhistička istraga dovela do željenog rezultata? Drugi dokaz – tvrdnja nekog očevica da je vidio žrtve neposredno nakon pogubljenja – očevica koji je u tom pogubljenju možda i sam sudjelovao. Zašto je taj čovjek s Bijelima razgovarao tako slobodno, a što mu je moglo na glavu navući i kaznu za taj zločin? Sokolov s tim čovjekom nikad nije razgovarao osobno, a on je nedugo nakon davanja iskaza poginuo pod sumnjivim okolnostima. Treći su navodni dokaz činile stvari pronađene u napuštenom rudniku, a koje opet prvi istražitelj nije našao nakon temeljite istrage. Još podmetnutih dokaza? Psić čiju su strvinu identificirali u srpnju 1919. morao je preživjeti svu oštrinu sibirske zime – što je prema mišljenju forenzičara bilo nevjerojatno. Peti i naizgled neoborivi dokaz tvorila je činjenica da poslije noći sa 16. na 17. srpnja 1918. nitko više nije vidio nijednog člana carske obitelji. No i tu su originalni dokumenti proturječili Sokolovu. Koncem prosinca 1918. bjelogardejci su ušli u Perm, grad nekih 280 km sjeverozapadno od Ekaterinburga. Jedan je časnik Bijelih doznao da je negdje poslije 17. srpnja vlak u taj grad dovezao ljude koji su preživjeli pokolj. Među njima su bili i medicinska sestra Natalija Mutnič i liječnik Pavel Utkin. Prema njihovoj verziji čini se da su tri tjedna prije no što su Perm zauzeli Bijeli, Nikolaj i Aleksej pogubljeni, a da su boljševici pet žena ukrcali na drugi vlak, ovaj put za Moskvu. I tu im se gubi svaki trag. Čini se da će misterij ostati neriješen sve dok Rusija ne odluči ponovno otvoriti slučaj.
|
|
