18.04.2006., utorak
OBITELJ ROMANOV dio 1.
Obitelj Romanov je bila druga i posljednja carska obitelj u Rusiji, koja je vladala Moskvom i Carskom Rusijom.
U ljeto 1914. carska je Rusija ponosno, skoro radosno krenula u rat rame uz rame sa svojim saveznicama Britanijom i Francuskom, a protiv Njemačke i Austro – Ugarske Monarhije. Prvi je svjetski rat, međutim, donio katastrofu i zemlji i vladajućoj dinastiji Romanova. U ožujku 1917. pošto su izginuli milijuni ljudi, u prijestolnici Petrogradu (bivšem Sankt Petersburgu), izbili su neredi zbog hrane, a radnicima su se u štrajku pridružili i studenti. Kad je bila pozvana vojska da uspostavi red, i ona je stala na stranu pobunjenika. Cara Nikolaja II. smjesta su pozvali s fronte i zatražili da abdicira. I tako se car u ime svoje i svog 12-godišnjeg sina odrekao prijestolja što ga je njegova obitelj držala još od 1613. Godinu je dana kasnije svrgnuti car bio brutalno pogubljen sa svim članovima svoje obitelji. No, jesu li neki ipak uspjeli pobjeći?
Privremena Vlada na čelu s eserom Aleksandrom Kerenskim smjesta je carsku obitelj stavila u kućni pritvor u Carskom Selu, otmjenom skupu dvoraca i vila kraj Petrograda koji su svoje stanovnike štitili od stvarnosti rata. Uz cara Nikolaja i caricu Aleksandru bili su tu i prestolonasljednik Aleksej, kao i četiri kćeri, nadvojvotkinje Olga, Tatjana, Marija i Anastazija, u dobi od 16 do 22 godine. No, 1917. Kerenskog su počele moriti dvostruke brige. Jedne su bile zbog zavjere njegovih ljevičarskih rivala boljševika, koji su željeli eliminirati bivšeg cara, dok su druge stvarali još uvijek vjerni monarhisti, koji su nastojali osloboditi Nikolaja i vratiti ga na prijestolje. Zato je svoje kraljevske zatočenike odlučio poslati u Tobolsk, zabitni sibirski grad, preko 1500 km istočno od Urala. Na dan 14. kolovoza u pratnji četrdesetak slugu Nikolaj je s obitelji strogo čuvanim vlakom iz Carskog Sela krenuo na šestodnevno putovanje. Revolucionarna bujica je uskoro eliminirala Kerenskog kao zaštitnika bivše carske obitelji. U studenom vlast su osvojili boljševici pa u ožujku 1918. s Njemačkom i Austro - Ugarskom sklopili separatni, tzv. Brest – litovski mir. Među mnogim problemima koji su se našli pred novim ruskim vođom Vladimirom Ilijičem Lenjinom bilo je i pitanje što učiniti s bivšim carem, a sad njegovim zarobljenikom. U travnju 1918. dok su bjelogardijci – caristička opozicija boljševičkoj Crvenoj armiji – transsibirskom prugom napredovali prema Tobolsku, Lenjin je naredio da se carska obitelj preseli u Ekaterinburg, grad na zapadnom kraju pruge. Mjesni su boljševici za potrebe Nikolaja i njegovih ukućana unajmili kuću katnicu te joj nadjenuli zloslutno ime:'' Kuća posebne namjene''. Čuvari su većinom bili bivši tvornički radnici, a zapovjednik im je bio Aleksandar Avdejev, neotesani pijanac kojeg je veselilo da bivšeg cara naziva „ Nikolajem Krvopijom “. Obitelj i posluga jeli su dva puta dnevno iz zajedničkog lonca, no iz njih bi se preko njihovih ramena često znali poslužiti i čuvari. Bivše su nadvojvotkinje često pratili i na nužnik, čiji su zidovi inače bili oblijepljeni odvratnim slikama njihove majke i Rasputina ( o njemu bum pisala kad dobim službeno dopuštenje od Saje).
Početkom srpnja Avdejeva je zamijenio Jakub Jurovski, vođa mjesne boljševičke tajne policije. Dva dana kasnije iz boljševičke je centrale u Moskvi stigao emisar s naredbom da bivši car ne smije nipošto pasti u ruke Bijele garde. Monarhistima su se sad pridružile i češke snage od 40 000 ljudi, pa su zajedno nastavili napredovanje na zapad prema Ekaterinburgu, slamajući sve slabiji boljševički otpor. Nešto iza ponoći u noći sa 16. na 17. srpnja 1918. Jurovski je dao probuditi čitavu obitelj, naredio joj da se odjene, pa je odveo u prizemnu prostoriju. Rekao im je da se bjelogardijci već bore na ulicama Ekaterinburga, a izvana se već čulo brujanje motora kamiona koji je čekao da ih odveze. Zatim su donijeli stolice za Nikolaja, Aleksandru i nemoćnog Alekseja ali su četiri kćeri, i njihovog doktora Botkina i troje slugu ostavili na nogama. Jurovski je pročitao smrtnu osudu što su je donijeli mjesni boljševici i odmah Nikolaja ustrijelio u glavu – što je bio znak ostalim članovima odbora za pogubljenje da zapucaju u već dogovorene ciljeve. One koji nisu smjesta poginuli dokrajčili su bajunetama. Trupla su zatim ubacili u kamion pa ih odvezli u napušteni rudnik kraj grada, gdje su ih isjekli na komade, zapalili, polili kiselinom i bacili u rudničko okno. Istog je dana rukovodstvo u Moskvi iz Ekaterinburga dobilo kodiranu poruku: „ Obavijestite Sverdlova ( bliskog Lenjinova suradnika ) da je čitavu obitelj snašla ista sudbina kao i njezinu glavu. “ Službeno je obitelj poginula u evakuaciji. Netom ispričana priča o toj kobnoj noći ušla je u povijesne knjige, a temelji se uglavnom na iscrpnoj istrazi što ju je po zauzeću Ekaterinburga tjedan dana kasnije provela Bijela garda. No je li ta priča i istinita?
NASTAVAK bute dobili malo poslije jer je to malo preveč informacija u jednom postu a priču nikak nebrem skratiti jer tek onda ništ nebute razmeli (koda ju sad razmete). Znam, imam puno imena i ja sam se gubila prvi put čitajući jer nisam znala za koga su se borili ovi a za koga oni, al dobro vam dojde ovakav tekst da napregnite malo sive moždane stanice…:)
|
|
