novigradsko 2008

Večer je prošla u druženju sa književnikom Enesom "Rejnmenom" Kiševićem, bilo je toliko dobro da neću ništa spomenuti, oni koji nisu slušali može im samo biti žao. I da, čovjek zna toliko pjesama napamet da me fascinirala njegova sposobnost memoriranja! Mislim, znam da je sve stvar vježbe ali kad ja napišem pjesmu kasnije ju moram naučiti napamet kao da je tuđa i to me ljuti!

Nakon toga djeca su se zabavljala na Žoharijadi: pjesma, ples i izbor za miss i mistera Žohara bili su sadržaji koji su uveseljavali djecu. Poslije svih tih događanja neki su se nastavili družiti u Taverni i baru a neki su se povukli u svoje odaje.
.

Sljedeći sugovornik jedan je od onih koji mi uvijek izmami osmijeh na usta:


Theodor de Canziani Jakšić, Kad Ne Znaš Što Bi Pitaj Njega


Kako bi izgledao život bez Škole stvaralaštva?

Pa jedan segment života bi nedostajao, to je nešto što se ponavlja svake godine pa čak i cijelu godinu mislimo na to, razmišljamo o tome. U jednom trenutku kada se bliži početak onda intenzivno radimo za sam početak i djelovanje Škole da bismo si olakšali rad tijekom Škole, dakle planiramo, recimo to tako.
Pa bio bi ružan život bez Škole.

Postoje li u radionicama djeca koja se teže izražavaju riječima pa to nadoknađuju svojim kreativnim radom u likovnoj umjetnosti?

Pa postoje, sigurno. Takva djeca, odnosno većina takve djeca koja likovno, odnosno vizualno pojme svijet vrlo često imaju problema to riječima ili na neki drugi način iskazati, zato je njihov likovni izraz neophodan.
Ono što se danas događa u školstvu u Hrvatskoj je pogubno upravo za takvu djecu jer se kod njih ne razvija njihovo saznanje i samopouzdanje.
Mali je broj sati, negdje čak i ništa gdje bi se djeca mogla likovno pa i glazbeno izraziti jer se smatra da oni nisu vitalni za život. Mislim da jesu, svakako su vitalni jer djecu učimo ponašati se, učimo ih njihovu samopouzdanju, odnosno mogućnosti da sami shvate na koji se način mogu izraziti u prirodi. Njihovo likovno, glazbeno i drugo izražavanje ih onda potiče da se izražavaju i na druge načine, odnosno na onaj način na koji su dobri.
Škola se nalazi na samoj obali, ima veliko parkiralište, u ovoj Školi se ruše svi stereotipi staromodne škole, u čemu je magičnost ovog mjesta?

Ljudi. Ljudi su u ovdje najveća komponenta, to je ono što čini ovo mjesto posebnim. Ljudi su u ovoj Školi zaista Ljudi.

Usmjerava li Novigradsko Proljeće tvoj život prema visinama?

Da, mislim da o tome ne trebam puno obrazlagati zašto.

Hvala!

Molim!
.

Voditelj keramičara bio je spreman na razgovor kao da će izložiti referat kad ono kratko
i jasno:


Boris Roce, Lik Likova Likovne Umjetnosti


Kada i kako si se odlučio baviti keramikom?

Kada sam počeo raditi u osnovnoj školi našao sam jednu pokvarenu, staru, okruglu
malu peć, popravio sam je i mic po mic počeo sam raditi sa keramikom. Bilo je to prije 2o
godina.

Jedan si od onih sa najdužim stažom u Školi, imaš li što posebno za istaknuti?

Imam, rekli su mi da moram biti doživotno ovdje.

Tvoja radionica je jedna od najbrojnijih, u čemu je tajna?

U šarmantnom voditelju, zna se.

Nešto za kraj?

Noćas nisam uhvatio ni jednog žohara, pobjegli su, možda zato što me zovu Atila.

To je bilo sve što sam uspio izvući od Borisa, valjda ću morat' više gledat' keramiku da bi shvatio u čemu je poanta.

Prvi sugovornik danas je Žuža:


Mama glazbenih radionica: Mirjana Kajdi Žužić


Što u tvom srcu znači Novigradsko Proljeće?

Djeca, radost, ljubav.

Možeš li zamisliti ovo mjesto bez glazbenih radionica?

Apsolutno ne, kako bi to bilo bez glazbenih radionica?

Je li Kajdi Vaše umjetničko ime?

Sa glazbom se družim od rođenja i možda ima simbolike, ali Kajdi je moje djevojačko prezime koje je vezano uz moga brata koji je bio dirigent u operi, kojeg sam neobično voljela i zato koristim to prezime u njegovu čast.

Je li ti važnija likovna ili glazbena umjetnost?

Slikam glazbom i pjevam slikom.

Što je najljepše što si ikad dobila od nekog djeteta?

Jednom sam hodala prema Rivareli i jedno dijete iz 5. ili 6. razreda mi je reklo:

« Žuža, ja znam zašto si ti na svijetu.»

«Zašto» upitala sam.

« Tebe je Bog poslao da šalješ ljubav djeci!»

To me toliko dirnulo i nikad neću zaboraviti to dijete koje je reklo tako nešto što nikad u životu nisam doživjela. Danas sam zahvalna tom djetetu jer mi je zauvijek ostalo u sjećanju.

Hvala na razgovoru!

Molim!

Danas sam Teu otipkao tekst o riječkoj tiskari Karletzky, treba mu za najavu izložbe koja će se održati u Sveučilišnoj knjižnici u Rijeci, bitniji dijelovi:

« Od svog osnivanja, ona je višejezična. Bibliografija Klare Zolnai iz 1932. godine, Bibliografia della latteratura italiana d'Ungheria: (1669.- 1918.) popisuje talijanska izdanja tiskare Karletzky; Fluminensia Croatica Tatjane Blažeković iz 1953. godine, ona hrvatska. Na našu veliku sreću, Biblioteca civica, a potom i Naučna biblioteka, današnja Sveučilišna knjižnica, je ravnopravno nabavljala sva izdanja tiskare Karletzky, 'gubernialne tiskarnice' i tako sačuvala svijest o gradu na jednoj rijeci, s jednom prošlošću i množinom jezika. «
( Senka Tomljanović, ravnateljica Sveučilišne knjižnice Rijeka )

.....

« Takova osoba bio je i Lorenz Karletzky čija ingenioznost se nastavlja obiteljskom tradicijom gotovo kroz tri stoljeća. U vrijeme velikih promjena riječkog Adamićevog doba i nešto prije ali i kasnije možemo pratiti i doba Karletzkih. «

.....

« Karletzky je pak gotovo sigurno prvak riječkog tiskarstva s kraja XVIII. i prve polovice XIX. st. U tim ranim godinama tiskarskog djelovanja Karletzky na samo da je važan za uspostavu ponovnog kontinuiteta u diskontinuitetu tiskarske umjetnosti u Rijeci, nego je važan i za tiskovine javnog života Rijeke: škola (izvješća), sudova (proglasi, uredbe, zakonski akti), policije, ekonomije, kulture, umjetnosti, medicine, uprave, književnosti.»

.....

« Iako riječki naručitelji ne mogu materijalno pokriti velike i luksuzne narudžbe, ono što je tiskano u rangu sličnih inozemnih primjera govori nam o kvaliteti u estetskom i tehnološkom smislu.» (Theodor de Canziani Jakšić)

Navečer smo išli na književnu večer sa književnikom Danijelom Načinovićem. Na gitari je odsvirao jednu simpatičnu dječju pjesmicu, malo je pričao općenito o poeziji a onda je počeo pričati o caru Josipu i rasprostiranju crvenog tepiha. Tada je otpjevao nešto na njemačkom jeziku. Nakon toga je počeo recitirati isto na njemačkom jeziku, u tom trenutku sam napustio prostoriju.

U baru sam se družio sa jednom od najkreativnijih učiteljica koje sam upoznao ikad. Ona je iz Scenske, jedna je od najnesputanijih ljudi, upoznala me sa sestrom Jasnom i dvije cure sa Plesne. Cijelo vrijeme se zeza da sam njen mužić, prihvatio sam zezanciju, uzeli smo se "of the record" i sad smo muž i žena! Bravo Vanja!
I znam da smo bolji par od Rocea i Ivićke, oni se isto kao nešto vole, ma oni su bezveze J. Sve je to super samo ne znam šta će mi cura reć', morat' ću malo pripazit' što pišem jer će bit' "belaja". Možda bi dogodine trebalo uvesti Radionicu hrvanja u blatu pa ćemo sve bračne nesuglasice riješavat' u novigradskom sportskom ringu! Žene u ring a muški nek' razvijaju kreativno navijanje!

Mrki piše tekst za slikovnicu «Tko rano rani tri sreće grabi», on je ove godine kod Sonje u Slikovnici. Malo sam mu pomogao a onda smo obrađivali stvar I will survive na podravski dijalekt.

Dugo(su)govornik dana: Vlatko Majić, Ravnatelj Literarac



Oprosti Vlatko ali valjda sam 3 četvrt razgovora slučajno presnimio:


Što mi možete reći o Školi stvaralaštva s aspekta pjesnika?

Upravo sve ove radionice Škole stvaralaštva su jedna svojevrsna poezija. Poezija je glas koji se javlja kada čovjek nema što reći, jer u teškim trenucima kada čovjek dođe u poziciju da nema što reći iz njega vikne pjesma. Ne mora to biti u doslovnom značenju, to može biti dobra fotografija, dobar glazbeni zapis.

Možete li mi reći postoji li i ako postoji koja je razlika između Listopada u Novalji i Proljeća u Novigradu?

Pa ima i nema velikih razlika. Listopad je trajao 14 godina, on je imao jedan svoj postupni, mogu reći nagli razvoj, od vikend radionica do tjednog rada u nekih 14, 15 radionica. Profesori hrvatskog i likovnog jezika petkom i subotom su dolazili iz Primorsko-goranske, Istarske i Ličko-senjske županije, odnosno kvarnerskog prostora koje se zvalo i jezično-umjetničko područje.
Ljudi su dolazili vidjeti uratke tih radionica ali i sami sudjelovati svojim razmišljanjem i procijenjivanjem kao jedan stručni skup učitelja. Dakle, malo je koncepcija bila drugačija. Balog, Bilopavlović i ja smo klesali, tesali, radili na tekstovima koje bi ponudili likovnim, glazbenim i plesnim radionicama i oni bi to uprizorili, odnosno postavili u završnu predstavu. Mada je bilo i popratnih manifestacija i krasnih druženja.
Možda je toga više bilo na otoku Pagu, gostovanja po mjestima u gradu Pagu, po malim selima i područnim školama, na primjer u Metajni, zavučenoj na otoku od Zrća malo dalje. Tamo je gospodin Šeftal iz Rijeke gostovao sa svojim orkestrom, gdje ćete ljepše?!
A u tu školu idu četiri učenika.
U školi u Vlašićima Fabijan Šovagović je izvodio Đuku Begovića.
Ljubica Jović govorila je stihove u područnoj školi Povljana gdje su nas dočekali sa slavolukom od smokava i grožđa. Cijeli otok Pag je živio tih tjedan dana sa Listopadom u Novalji.





Što vi zauzvrat svom angažmanu u Školi stvaralaštva dobijate od djece?

Pa ja vjerujem da svi dobijamo puno, to je neiscrpna tema. Onaj tko daruje sebe, a ja vjerujem da svi voditelji nastoje djeci darovati što više onoga što znaju i umiju vjerojatno zauzvrat dobijaju puno. Oni isto kao svi umjetnici imaju inspiraciju, oni potaknu djecu a onda čekaju povratnu informaciju.
Konkretno u literarnoj svake godine sam oduševljen kako djecu razveseli što se na pjesmi može intervenirati a da se ne naruši njena cjelovitost i originalnost a da ona bude daleko bolja.

Što je za Vas ljubav?

Sve ono najbolje što čovjek ima u sebi.

Hvala!

Molim!

Nakon ovog razgovora otipkao sam u zbornici pozivnicu za Žužinu izložbu « Priče iz davnine « koja će se održati 22.o4. na Dan planete Zemlje u Rijeci na Pećinama u Vili Ružić povodom rođendana Ivane Brlić – Mažuranić ( 18.o4.).

Izradio sam i dva plakata, jedan za projekciju koncerta iz 2oo4. a drugi za plesno opuštanje sa Irenom Đurkesac u sportskoj dvorani.

Popio sam piće sa Mrkijem u Čitaonici. Prolazi Joža, zovemo ga : « Joža ajde na gemišt! «
« Ne pijem!» odgovara, « preksutra će bit…već tri dana kak' ne pijem!»

Kratko(su)govornik dana: Josip Joža Prudeus, Pater Familias



Joža smatraš li da je Škola stvaralaštva svijet za sebe?

Je, svijet za mene, ajde dalje.

Koliko dugo si sudionik Škole stvaralaštva?

Dvajstpet godina, četvrt stoljeća.

Što je po tebi najvažnije što nam je u nasljeđe ostavio Mirko Todorić?

Dobru djecu, ajde dalje!

Bi li mogao izdvojiti jedan poseban Listopad u Novalji ili Proljeće u Novigradu?

Bi.

Koji?

Sljedeći.

Uživaš li u svojoj ulozi koordinatora u Školi stvaralaštva?

Ne.

Zašto?

Zato što ne znam što to znači.


Misliš li da tvoji stihovi potiču djecu na kreativan rad?

Ne.

Zašto?

Zato što to vidim.

Što misliš što nam djeca poručuju putem umjetničkog izražaja svih ovih godina tvog djelovanja?

Svašta.

Hvala!

Molim!

Ekipa iz Novinarske bila je u našoj radionici i fotkala radove za logo novina. Po mom mišljenju dva dječja rada su bila bolja od mojeg ali ispostavilo se da je moj rad, najvjerojatnije zbog crno-žutog kontrasta, najlakše za reproducirati tako da je moj logo izabran za pobjednika! Kakve li samo sitnice usrećuju čovjeka.

Sinoć u razgovoru sa književnikom nakon predstavljanja knjige « Cha for kids « gospodin mi je dao prednost u postavljanju pitanja ispred cura koje su bile sa nama, valjda zato što sam stariji. Kako ja nikad u životu do tada nisam bio u ulozi novinara mogao sam biti i prezadovoljan odabirom sugovornika. Prvo pa književnik! I to takvog kalibra iza kojeg stoji Školska knjiga.

Postavim ja njemu pitanje, zgrabim onu žutu HB olovčicu i sad ću ja kao pohvatat' sve što je on rek'o. Moš mislit'! A on se rasprič'o, nikad kraja. Nakon drugog pitanja na koje je odgovarao dugo k'o da je na obrani disertacije imao sam zapisano možda deset riječi (disertacija, lat. dissertare: znanstvena rasprava). Čuo sam da je prvi put najslađe, ali da nije ni lako. Stvarno mi je u isto vrijeme bilo i slatko i teško.

Ali sve ovo nije važno kao ovo: zahvalim se ja njemu, preda on palicu maloj Zrinki kad ona mrtva-hladna uze torbu i iz tamo nekog pretinca izvadi diktafon! Iskočiše mi oči k'o u crtiću i sve ne mogu vjerovat' što se to događa. Stisne mala neko dugme i postavi pitanje a on priča li ga priča, što on više priča to se meni sve više muti jer kužim da mi je život opet ispričao vic na moj račun! I opet pomislim na to koja sam legenda.

U tom trenutku sam saznao da ću otić' kod Sandy zamolit' za diktafon i razgovarat' se sa svima koji budu htjeli a ja ću to lijepo zabilježit' pa neka stoji. Možda nekad nekog «derana» u budućnosti razveseli to što sam radio.

Tako je i bilo. Sandica mi je posudila spravicu a ja sam se ufurao da radim za Školske novine. Prvi sugovornik bio je Joža, razgovor je obavljen u Rivareli, trajao je taman toliko koliko Čovjeku treba da se popne stepenicama od prizemlja na prvi kat!

« Previše je onih koji ruše, onih koji misle da silom mogu stvarati svijet « nije misao zvijezde večeri nego njegova sugovornika koji je preuzeo ulogu domaćina, također književnika Enesa Kiševića. Druženje je zamišljeno i realizirano kao razgovor između njih dvojice i bilo je po meni vrlo dobro zato što mislim da bez obzira koliki zaljubljenik u poeziju čovjek bio takve manifestacije mogu vrlo lako postati zamorne i dosadne ako se publici ne ponudi interesantan sadržaj. Bili su kratki i zanimljivi.

Milan Rakovac je Istrijan kojemu je stalo do njegove rodne grude i to se najbolje vidi u poeziji koju izlaže u čakavskom djelu «Cha for kids», u duši je umjetnik koji se igra riječima jer nam skreće pozornost na riječ Istra koja unatraške kaže Artsi a zapravo govori da umjetnosti. Odmah u početku je napomenuo da su njegovi prvi pisci bili Mandrak i Flash Gordon.

Prekretnica mu se dogodila u dvanaestoj kada je pročitao Lava Tolstoja i shvatio da može pisati bolje od njega a meni se svojevrsna prekretnica dogodila upravo u tom trenutku jer mi je bakica koja je u dvorani sjedila na stepenicama iza mene nagazila petom na mali prst. Prekrenule su mi se sve zvijezde pred očima.

Pričao nam je o njegovom «skoro susretu» sa Tinom Ujevićem koji je govorio 12 jezika kojeg je izbjegao prešavši na drugu stranu Masarykove ulice u Zagrebu da ne dođe u iskušenje da mu kaže da je i on pisac ( Tin je rođen u Vrgorcu, dalmatinskom mjestu pored Makarske, pozdrav 4.a i 4.b 2oo4./'o5. iz Vrgorca od Damira!). Pričao nam je i o Nadi, ljubavi njegovog života s kojom je fizički odnos realizirao do kraja, slučajno su se dotakli rukama u vlaku.

Osuđuje svaki oblik nasilja koji djeca imaju priliku gledati na televiziji i poručuje nam da u videotekama ne posuđujemo takve filmove jer da mu oprostite to je « deep shit ».

Prepričao je i anegdotu o tome kako se veličina čovjeka ne mjeri u centimetrima:
Kaže Tin Ujević koji je bio visok oko dva metra onižem Antunu Branku Šimiću: « Ti mali šuti jer ću te strpat' u džep!», a ovaj će: « Onda ćeš imati više pameti u džepu nego u glavi!»

Nakon službenog dijela preselili smo se u hotelski bar, inzistirao je da on plati cugu jer sam ja još uvijek student. Bile su s nama i Zrinka i Mirna, cure iz novinarske radionice.

Gospodin Rakovac pije crni kaberne (ne znam kako se to piše u originalu) i puši Lucky Strike. Ostavlja dojam čovjeka koji je proputovao sve kontinente, zadovoljan je statusom koji uživa među svojim kolegama, voli poslušati Tamaru Obrovac, ateist je ali cijeni papine riječi :»Ne bojte se!».

Za kraj mi je dao savjet: « Ako želiš napisati stranicu pročitaj 1000 stranica. «

Noćas sam se vinuo u visine, sanjao sam da se vozim u helikopteru.

Opet taj zub! Djeco perite zube svaki dan i nemojte se bojat' barbe stomatologa, on će vam samo pomoći. Da, boli me lijeva donja šestica pa sam potražio pomoć kod tete u ambulanti pored škole. Kada sam rekao da sam Proljetnik u njezinu gradu odmah me primila i rekla da nema problema za te neke knjižice, osiguranja BlaBlaZO-a i ostalih administrativnih gluposti. Jednom plavokosom dječarcu, možda ide u drugi razred, ispisala je i uručila Diplomu za hrabrost jer nije plakao! Valjda sam zato i ja tako hrabro suzdržavao suze jer sam mislio da ću i ja dobiti diplomu. Riješila je stvar za tren oka, nije mi uručila diplomu (valjda zato što je procijenila da nisam zaslužio), ali me zato poslala u hotel na plivanje!

Kad sam došao na bazen a ono prizor nad prizorima: Mrki se našepirio kao paun pred Anitom, Anom i Majom i pokušava izigravat' macho frajera, totalni smijeh! Odmah sam zaboravio na sve zube ovog svijeta, skinuo se u kratke hlače, pokazao javnosti svoje "nabildano" tijelo i skočio u morsku vodu. Izronim, kapljice vode mi se slijevaju sa trepavica, gledam prema gore a ono iznad nas stakleni krov! Vani pada kiša a meni sija sunce!

Večer je prošla u predstavljanju radionica u Taverni hotela a nakon toga je uslijedila književna večer sa Milanom Rakovcem.

E da, da ne zaboravim, odajem počast i posljednji pozdrav Bonzu, pekinezeru kojeg sam jednom prilikom držao u krilu, nakon 12 godina njegov život se ugasio ali znam da će ostati u sjećanjima onih ljudi koji su ga voljeli. Kažu da je svaki kraj novi početak.

U školi sve pršti od djece, svi su puni energije, susreću se već neka poznata lica a i ona koje će biti poznata tek prilikom nekih sljedećih susreta. Osjeća se pozitiva u zraku, neki su užurbani u tom veselju, neki su mirni. Imam osjećaj da cijela zgrada žubori pod valovima dječje razonode, čuje se pjesma iz glazbene radionice.
Odjednom niotkud izroni i protutnji mi pored nosa željeznica sa desetak vagona sa Žužom na čelu kolone. Svi su obučeni u studentske toge slijepljene od crnih vreća za smeće, na glavi im četvrtaste maturantske kape a kao kromatsko-akromatski kontrast oko vrata im visi bijeli toalet papir kao najprofinjenija kravata a la Croata (kravata, autentična hrvatska izmišljotina, prema francuskom Cravates, Croates: Hrvati, isprva naziv za široke vratne marame hrvatskih vojnika u 17.st.).
Zauzeli su prvu pozornicu u blizini, što su pričali nisam čuo jer je bila prevelika gužva ali znam da su nam svima poželjeli najtopliju dobrodošlicu u najtoplijoj školi u kojoj sam ikad bio.
Prvi susret sa ovogodišnjim sudionicima moje Slikarsko-scenografske radionice protekao je u upoznavanju na način da smo svi lijepo sjeli u krug, rekli nešto o sebi i dogovorili neke stvari sa voditeljem radionice. Dakle, vrata učionice su uvijek otvorena jer nema potrebe da budu zatvorena a glazba je prisutna u radu jer potiče na kreativan rad.
Ako netko malo zakasni to nije problem ali ako ima namjeru otići nekamo obavezno se mora javiti mentoru.


Djeca su rasporedila klupe u razredu onako kako su mislila da će im najbolje odgovarati u njihovu radu, a prvi zadatak je bio napraviti logo za školske novine koje se ove godine u čast 30 godina postojanja Škole zovu Trideset Let.

Jedna djevojčica iz grupe me vidjela da jedem bananu pa me prozvala Banana, sad kad god me vidi viče mi Banana a ja njoj Avokado. Bila je to ljubav na prvi pogled koja se razbuktala kad mi je dala u neprozirnoj bočici Pepsija od pola litre da popijem gutljaj mješavine vode, koka kole, soli, papra i aquafresh paste za zube. Stvarno ne znam kako joj je to uspjelo ali bio sam oduševljen kad mi je rekla da je grlo boce premazano puževom sluzi. Mljac!
Cure iz radijske radionice su me zamolile da se predstavim za Radio Rivarelu i ispunile mi glazbenu želju: Aquarius iz filma Hair.

Vidio sam na Internet stranici svoj prošlogodišnji dnevnik koji je Milan Šop brižno upotpunio fotkama, baš sam zadovoljan, hvala, potrudit' ću se da ovaj drugi bude još zanimljiviji, s razlikom da ovaj put ja odabirem fotografije!

( Dozvolu izdala : PU VUŠ Rijeka i PU Škola Stvaralaštva NP Novigrad )


Scena broj dva u vozilu sa zelenim navlakama: umjesto Borisa, Sonje i Suzi u autu Ana, Mrki i Maja. Vozimo se prema tamo gdje smo krenuli, nailazimo na kružni tok, na cesti nigdje nikog a Mrki će Aniti: « Ajd' nas provezi jedan krug oko kružnog toka, tako i tako imamo prednost! « I misliš da nije? Ali tri kruga! O glasne minute! Smijeha k'o u priči!

Otvorenje je prošlo u najboljem redu, pjevalo se, pričalo, sviralo i plesalo.

U povratku nas je pogodio efekt iznenađenja. Kad smo se najmanje nadali, taman kod tog istog kružnog toka vozačica dana nam je priuštila još dva kruga dok je iz zvučnika treštala himna Oblikovne radionice, Bajagina « Gore dole « !

Mene je to ipak podsjetilo na premodulirani stih Ede Maajke:

Vrti se srce moje od ljubavi tvoje, drugi nam raspored kroje al baš nas briga oboje!


Ali to nije sve. Dok smo dolazili do zraka, ja stvarno ne znam zašto je to nama u tom trenutku donijelo toliko radosti i smijeha u naše organizme, okrenuli smo se kod benzinske postaje i nazad na ringišpil! Ovaj put je to trajalo desetak krugova i stvarno nismo morali ništa platit. Mi Aniti za benzin ni Anita njima za kaznu, sve besplatno, bez PDV-a. Schumacheru sakrij se u mišju rupu, ipak je Anita naučila vozit' traktor u Garešnici!

O sile centripetalne i centrifugalne! Tu mi se stvarno zavrtjelo u glavi.

I još jednom, za kraj dana, pomela ih je sve u vožnji lijevom rukom: Anita Rončević, zna se!

Dan otvorenja Škole je počeo tako što me probudio cimer. Mrki i dio ekipe sa Visoke učiteljske škole krenuo je iz Rijeke busom ujutro oko 4 , u hotelu ih je dočekala profesorica Anita, valjda su popili kavu tako da je upao u sobu oko pola 8. Ukratko mi je ispričao kako je bio budan cijelu noć jer se skupila u studentskom ekipa ( bilo ih je iz Osijeka pa dolje do Šibenika, dakle jedno klasično druženje za naš pojam ) i kako je put do Žabice prehodao sa dvije torbe i gitarom po velikom, najvećem pljusku. Valjda kad ideš u Novigrad moraš nešto i dati da bi ti se mnogostruko vratilo. Ostavio sam ga na miru da se odmori i otišao u Rivarelu.

U školi smo Joža i ja na računalu slagali i ispisivali njegove haiku hitove na A4 format u boji tako da su završili na školskim zidovima. Malo sam fotokopirao note sa Doris, pomogao Bori ubaciti u kabinet fotopribor i Melindi neku strašno tešku spravu za otiskivanje grafike a onda sam sa Damjanom otišao po grijalice u crkvu koje smo ubacili u kamion jer su potrebne u kinodvorani Pučkog otvorenog učilišta gdje se upriličava otvorenje.

Nakon ručka, u sobi sam malo škicnuo dokumentarac na HRT-u o starcima koji žive na Velebitu i koji ga ne bi mijenjali za sva blaga ovoga svijeta pa su me podsjetili na ovoproljetnu temu koja kaže: « Iz dubina put visina « . Joža, odakle ih samo izvlačiš?

Rano poslijepodne smo proveli u postavljanju scenografije u kinu a kasno poslijepodne sam se družio sa curama i dečkom sa Visoke učiteljske škole.

Nakon večere sjatila se hrpa žena na čašicu razgovora, od muških smo bili prisutni Boro, Boris i ja. Poslije razgovora ugodnih Anita nas je potrpala u svoj plavi Daewoo Matiz sa fluorescentnozelenim navlakama pa ćemo kao negdje dalje, ne svi naravno nego nas pet (u autu mislim).


Ali tek što smo krenuli upali se lampica u glavi i kaže mi da sam ostavio kišobran u hotelu. Ništa, stali oni i čekaju me da se vratim. Dolazim ja dolje a njega nema. Vidio onaj kelner da se ja nešto muvam onuda i pita on mene jesam li što zaboravio. Odgovaram ja njemu da sam ostavio šareni kišobran i za to vrijeme pogledavam oko onih posuda sa zelenilom jer bi trebao biti tu negdje.


Malo mi se onako zamutilo u glavi jer sam pomislio: « Pa nije valjda da sam opet uspio nešto izgubit'! «, jer povremeno posijem nešto tu i tamo, valjda da ostavim traga.
A još kad mi je Aziz rekao (tako se zove, piše mu na pločici zataknutoj na prsluk): « Đoni to si ti sanj'o! » samo sam podvio rep i otišao van.
« A kišobran? « upitala je Anita.
« Nema ga i još me zeza « rekao sam skrušeno.
Prodrmao me nagli gaz na gas i zaokret od 180 udesno. Samo što se nismo uvezli u Maestral, sparkali se na onaj tepih i svi van, Sonja, Boris, Suzana, Anita i ja!


Ma ja to ne mogu vjerovat', gledam ja njih a oni mi pred očima hodaju usporeni k'o u filmovima, sekunde mi prolaze kao minute, ona narančasta svjetla k'o reflektori se odbijaju od mramornih ploča, ne mogu mislit' i gledam kako će me sad zbrukat' pred svima zbog jednog kišobrana. Kad smo konačno došli do onih stepenica koje vode prema prizemlju stali smo kao na vrhu litice sa pogledom uperenim prema dolje i tu ja osjetih uzbuđenje.


Pomislih da su svi pomislili:"Vidi ga tužibaba jedna!", ali nije me briga jer to je jednostavno atmosfera koja ovdje vlada, a ta atmosfera je otkačena. Sama situacija se rasplela kao u pravom "hepiendu", Aziz je uputio pogled prema gore držeći u jednoj ruci kišobran a drugom mašući prema nama i sve se pretočilo u kantu od 1000 kubika smijeha! Ah taj Novigrad…


Sretno smo stigli u Čitaonicu gdje su nas Damjan i Vlatko tri sata zabavljali pričanjem viceva. Jedan od:

Pita Ivo prodavača: « Jel' imaš televizor u boji? «

« Imam « , odgovara prodavač.

« Daj jedan žuti! «

Tako vam je to dragi moji kad skupite na hrpu one koji su najspremniji uzeti nešto više od običnog, monotonog života uvaljanog u svakodnevnici surove realnosti. Ali duh Novigradskog Proljeća je mene pošteno drmao između mog prvijenca i sada ovog drugog i šaptao mi da tako može biti i u stvarnom životu samo ako si posložiš kockice u glavi na pravilan način.

Nadam se da je ovo tek početak za mene i sve druge koji će ikada biti u doticaju sa onima koji su okusili atmosferu Škole, osim ako naravno nisu jedni od sretnika koji su imali priliku to iskusiti sami. Slobodno mogu reći da je Škola odmor za mozak, a mozak najbolje radi kada je odmoran.

Kiša je lijevala kao iz kabla. Theodor me pokupio na stanici ispred Studentskog naselja « Ivan Goran Kovačić « na Podmurvicama (hrvatski pisac Ivan Kovačić si je ime Goran nadjenuo sam i to u čast Gorskog kotara, svog rodnog zavičaja). Došao je u bijeloj katrici ili da se točnije izrazim Renault 4 je službeni naziv vozila koje je možda starije od mene . Na suvozačevom mjestu Sandy a odozada prtljaga. Sve pohvale proizvođaču koji je vjerojatno po uzoru na mravlji rod uspio konstruirati auto koji može podnijeti i do, čini mi se osam puta teži teret od njega samog. Možda bi stala još samo jedna kutija i to šibica ali bolje ne jer je naelektroprotoniziranost u zraku bila premoćna da bi se igrali vatrom. I tako smo nas troje polako ali sigurno iz Rijeke krenuli put novoga grada Novigrada. Nije da se žalim, ali na pola puta smo napravili malu Stanku jer mi se zbog neprirodnog položaja ukočila noga. Lijeva. Ups, pardon, ne Stanku nego stanku.


U Vinogradu sunce, ovaj… Novigradu, ma stalno mi se miješaju ta dva pojma. Ove godine nismo u Laguni nego u Maestralu. Tip sa recepcije mi je uvalio ključ na kojem je otisnuto 333A, kao ono, u modi su trojke. U hotelskom baru su bile naša draga Doris i gospođa iz Batika čije ime nisam razumio jer je samo nešto promrmljala u bradu kada se predstavljala. Nakon prve kave popnemo se liftom do trećeg kata, odem do sobe, gurnem ključ a kad ono neće pa neće. Gledam ja u čemu je kvaka, okrećem na jednu stranu, ne ide, okrećem na drugu, opet ne ide. Pogled mi odluta na pločicu pored vrata kad ono na njoj 333B. O sto mu gromova koliko je ovdje hotela u jednom!? Nakon pola sata hoda po crvenim labirintima konačno ubacih stvari u ormar i spustih se u prizemlje.


Njih dvoje su me čekali ispred ulaza, « Pa gdje si ti, skoro smo otišli bez tebe! « zabrinuto će Tejo. Na rasporedu je bilo okupljanje mentora i dogovor za sutrašnje otvorenje 16. Novigradskog Proljeća, odnosno sveukupno 30. Škole stvaralaštva (14 Listopada prije toga je održano u Novalji)! Tako sam se našao u zbornici sa većinom voditelja najkreativnijih radionica na prostoru bivše Jugoslavije (ovaj podatak nije službeno provjeren, stvar je čisto subjektivna). Bilo je uzbudljivo vidjet' toliko faca opet na jednom mjestu! Odmah na početku je pala neka fora tako da je u ušima zabrujao dječji smijeh čija intonacija ne mijenja frekvenciju iako izlazi iz usta odraslih.

O grčkim školama. O Akademiji.
Kako da učiteljima bude priznato sudjelovanje na Novigradskom proljeću kao bodovi za napredovanje u učiteljskom zvanju?

A dnevnik je u Novigradu...

Dnevnik je dobio ime i prezime i moto (vidi 04.07.2005., ponedjeljak)

Moram naglasiti da je to autorski rad i da uredništvo (sam ja) nije radilo nikakve intervencije u tekstu. Dakle, rečenice i citati su na odgovornost autora a ne redakcije (samog mene). Tekstovi ne izražavaju stavove i razmišljanja vlasnika bloga (lijepo zvuči ovo: vlasnik bloga).

No, anketirani (intervjuirani) imaju pravo reagirati i zahtijevati uklanjanje njihovih intervjua ili odgovora na pitanja autora, i bez prethodne konzultacije s autorom. To je u cilju zadovoljstva anketiranih.

Autoru potvrđujem da će svi tekstovi biti objavljeni i izbor slika će biti njegov, pa će imati zadovoljstvo da je dnevnik najprije objavljen, a ako bude koje brisanje teksta, to će biti naknadno. Što će opet biti u korist zadovoljstva autora jer će znati koje tekstove neki nisu željeli. (Što ne znači, u slučaju da niti jedan tekst ne bude obrisan, da su ih svi željeli.)

(Ovo je drugi pokušaj objavljivanja posta pod nazivom Ipak je krenulo. Prvi je pokušaj, bez prethodnog spremanja, bio u 09,12 sati)
(Ovo je treći pokušaj objavljivanja posta pod nazivom Ipak je krenulo. Drugi je pokušaj, s prethodnim spremanjem, bio u 09,27 sati)

Pristisak je postao prevelik. Večeras možda ipak.



I riječ pristisak mi se sviđa, iako je prava riječ trebala biti: pritisak.

Mislim da će sutra krenuti dnevnik. I slike.

Ima dana i intervjua u dnevniku D.T. pa mi treba veliki prostor odnosno veći broj dana.

Samo priprema za dugački dnevnik.

Prostor za dnevnik koji će ići po danima

Gužva je danas. Izlet s osnovnom školom. Onom u Umagu. Povratak nije definiran, pa bi mogao biti na blogu možda tek sutra.
A trebaju mi dani za dnevnik D.T.

Potrebni su dani, a slike nisu sređene i konzultacije s autorom nisu obavljene.

Došao je CD na kojem je dnevnik koji je namijenjen objavljivanju na ovom blogu.
Kako je u Word formatu i ima slike, imat ću posla tehničke prirode.
Vratit ću se instrukcijama koje sam dobio za objavljivanje više slike uz jedan tekst, a kad objavim cijeli dnevnik, okrenut ću datume tako da se može čitati prema dolje.
Ima puno imena, pa će vjerojatno i autor, kad je već tako napisao, biti s imenom i prezimenom i slikom na kraju.

Ovo je početak. Kasnije će biti na početku. Sada je na kraju. (11.07.2005.)

Uspio je jutarnji nedjeljni susret.
Vinko, Maja, Davorka, Sonja, Orjana, Theo i Milan.
Možda će se Škola dječjeg stvaralaštva pretvoriti u Smotru dječjeg stvaralaštva.
Možda će naglasak biti na edukaciji učitelja.
Sigurno će se stabilizirati struktura i jasnije definirati.
Sigurno će biti natječaj i sigurno će biti objavljen u Školskim novinama i na internetskim stranicama Novigradskog proljeća.
Možda, gotovo sigurno, ide i Novigradsko proljeće za srednjoškolce.
Vjerojatno su datumi Novigradskog proljeća 2006 od 2. travnja do 9. travnja 2006. godine.