novigradsko 2008
30.07.2005., subota
Dnevnik D.T. - Intervju: Theodor de Canziani Jakšić
Sljedeći sugovornik jedan je od onih koji mi uvijek izmami osmijeh na usta:
Theodor de Canziani Jakšić, Kad Ne Znaš Što Bi Pitaj Njega Kako bi izgledao život bez Škole stvaralaštva? Pa jedan segment života bi nedostajao, to je nešto što se ponavlja svake godine pa čak i cijelu godinu mislimo na to, razmišljamo o tome. U jednom trenutku kada se bliži početak onda intenzivno radimo za sam početak i djelovanje Škole da bismo si olakšali rad tijekom Škole, dakle planiramo, recimo to tako. Pa bio bi ružan život bez Škole. Postoje li u radionicama djeca koja se teže izražavaju riječima pa to nadoknađuju svojim kreativnim radom u likovnoj umjetnosti? Pa postoje, sigurno. Takva djeca, odnosno većina takve djeca koja likovno, odnosno vizualno pojme svijet vrlo često imaju problema to riječima ili na neki drugi način iskazati, zato je njihov likovni izraz neophodan. Ono što se danas događa u školstvu u Hrvatskoj je pogubno upravo za takvu djecu jer se kod njih ne razvija njihovo saznanje i samopouzdanje. Mali je broj sati, negdje čak i ništa gdje bi se djeca mogla likovno pa i glazbeno izraziti jer se smatra da oni nisu vitalni za život. Mislim da jesu, svakako su vitalni jer djecu učimo ponašati se, učimo ih njihovu samopouzdanju, odnosno mogućnosti da sami shvate na koji se način mogu izraziti u prirodi. Njihovo likovno, glazbeno i drugo izražavanje ih onda potiče da se izražavaju i na druge načine, odnosno na onaj način na koji su dobri. Škola se nalazi na samoj obali, ima veliko parkiralište, u ovoj Školi se ruše svi stereotipi staromodne škole, u čemu je magičnost ovog mjesta? Ljudi. Ljudi su u ovdje najveća komponenta, to je ono što čini ovo mjesto posebnim. Ljudi su u ovoj Školi zaista Ljudi. Usmjerava li Novigradsko Proljeće tvoj život prema visinama? Da, mislim da o tome ne trebam puno obrazlagati zašto. Hvala! Molim! . |
