novigradsko 2008

Ja sam sa svojim sinom u prvom osnovne imala problem kad ga je učiteljica kažnjavala jer smeta na nastavi, zvala nas u školu, meni izgovorila da ima devijantno ponašanje i na kraju prvog osnovne dobio je opomenu razrednika u učeničku knjižicu. Učiteljica je aktivirala školskog psihologa i pedagoga jer sam ja odbila njenu "preporuku" da odem s djetetom kod psihologa. Moj sin je prije škole sam naučio pisati i računati (pojma nemam kako). S vremena na vrijeme bi mi postavio pitanje kako se što piše i sl. i ja bi mu odgovorila. No, nisam ga htjela forsirati jer sam znala da će sve naučiti u školi. No on je već čitao, pisao i računao kad je krenuo u školu. Naravno na satovima mu je bilo dosadno i on je iz dosade pravio gluposti. Oni su učili čitati riječi, a on je već znao čitati tekst u cjelini. Oni su učili brojeve a on je već računao, pretvarao mjerne jedinice npr. mm u cm, pa u m, pa u km. Jednom je upitao mog muža koliko može u vis baciti loptu, suprug je rekao, pa cca 10 metara. On je samo nastavio, a tako, a znaš tata, to ti je znaš onda 1000 cm, a zamisli to ti je 10 000 mm. Mi smo ostali začuđeni. Nakon što su psiholog i pedagog sa njim obavili razgovor i testiranje zaključili su da je natprosječno inteligentan i da mi moramo utjecati na njega da prati nastavu. Pitali smo ih da li možda učiteljica njemu na satu može dati neke zadatke koji bi bili prilagođeni njegovom znanju. Odgovor je bio da za djecu koja imaju problema sa učenjem postoji prilagođeni program, da za darovitu djecu isto nešto postoji ali ne u Puli, da nažalost za naprednu djecu nema ništa i da se on mora uklopiti u one prosječne. Naravno, njegov nemir i nezainteresiranost za ponovno učenje onoga što već zna rezultiralo je slabijim ocjenama. Iz testa dobije odličan a iz zalaganja slabu ocjenu pa je prošao sa vrlodobrim. Sve što sam mogla učiniti je da sam zatražila promjenu razreda i ova učiteljica ima više takta u ophođenju sa njim, no njemu je većinom u školi dosadno. Pod prijetnjom prijave školskoj inspekciji u Rijeci, inzistirala sam da se onaj nemoralni napis u knjižici izbriše. Prepisali su knjižicu nanovo i izostavili opomenu jer je stvarno djetetu prvog osnovne to staviti u knjižicu. To je sve što sam postigla. Moj sin neprestano uči nešto novo i svaki dan me iznenađuje, a sada je završio drugi razred. Sam je inzistirao da ga upišem na tek-won-do, što sam i učinila jer on po cijeli dan nešto čita, crta i izrađuje ili zapitkuje. Prije par dana igrao je šah sa mojim mužem i iznenadio ga znanjem. Pitali smo ga kako sve to zna, i on je hladno odgovorio da svake srijede za vrijeme petog sata odlazi u školsku šah sekciju i tamo sa njima boravi i uči se. Ne znam kako se postaviti i što učiniti. Za sina u školi nema druge nego se mora uprosječiti i kvit. Eto toliko o inteligentnoj djeci.

Eh, konačno da netko progovori o problemima dok sam bio mlad. Bio sam naime genijalac (doduše i sad sam), ali sam bio neshvaćen od okoline i to mi je stvaralo probleme jer se nisam imao s kime adekvatno igrati. Srećom došao je rat i našao sam nove zanimacije koje su doduše bile nešto destruktivnije nego što su djeca navikla danas, ali su mi dale smjer u životu.