Odavno je u hrvatskoj povijesti ustaljena navada javnog polemiziranja. Šenoa- Demeter, Ujević- Matoš, Meić- Mamić... polemike u mom svijetu postadoše toliko uobičajene, bezjačke pojave, da mi je umalo promakla ova najnovija, ova Tomić- Raspudić polemika, s kojom sam se susrela jučer, uzevši u ruke Jutarnji.
Na naslovnici u oči mi upade Raspudić u gro planu s rigidnim izrazom lica u nekim zelenkastim tenisicama za intelektualce i pomislih kako je ovo brižljivo njegovan imidž neopterećenog čovjeka- kako je borba protiv pretencioznosti i ostavljanja dojma pretencioznosti jasno vidljiva na njegovom lišcu- kako ne želi biti slikan u toj urbanoj majici s printom, ali eto, uredništvo je tako zatražilo i sada njegova figura krasi naslovnicu uz riječi: „Kako sam Antu Tomića otjerao u Apače“. Koga to ne bi zanimalo? I tako pohitah otvoriti stranicu 23. i vidjeti što bi to Ninu Raspudića moglo toliko izbaciti iz takta da uputi Tomiću i poneki udarac ispod pojasa.
Iako je ponekad teško razlikovati prepucavanje i polemiku zbog vrlo intimnog načina polemiziranja koji je nekako urođen Hrvatima, u Tomića i Raspudića nedvojbeno je riječ o polemici- naivnom promatraču čini se da je točka prijepora ovdje Raspudićev napad na mali broj bosanskih franjevaca koje u jednom intervjuu pogrdno naziva daidžama zbog njihove unitarističke politike u BiH, koja je, smatra Raspudić, uvlakačka i izdajnička- a zapravo je aspiracija za prevagom većinskog naroda. Tomić na tu izjavu reagira prilično grubo; do koje mjere on brani unitaristička srtemljenja ostaje neizrečeno i vrlo je malo o tome kako "treba biti", a mnogo o tome kako "ne treba biti". Naime, Tomić često izbjegava izraziti mišljenje- kao što de Saussure kaže da znak sam sebe uvijek određuje po onome što on nije (znači, A je A samo po tome što nije B)- tako i Tomić uvijek svoje mišljenje izražava kao reakciju na nečije tuđe, krivo mišljenje, najčešće vrlo posprdno i uvlakački prema prevladavajućem društvenom ozračju današnjice.
Kad govorim o prevladavajućem društvenom ozračju današnjice, mislim na društveni trend, ne samo u nas, nego mnogo šire- trend apsolutnog negiranja, neumjerenosti, pljuvački stav, sarkazam i nihilizam prema svakoj društvenoj pojavi koja njeguje kult mase, kult jedinstva i zajedništva. Ta paradigma ne ide Tomiću na ruku jer mu iskustvo govori da zajedništvo nije njegova furka.
Tomić je upravo onaj dječak u razredu koji je u nekim godinama srednje škole razvio kompleks više vrijednosti ne bi li pokrio onaj puno očitiji, kompleks manje vrijednosti- u tim je godinama uvidio da sluša bolje bendove od ostalih (što Raspudić također primjećuje: „...njemu je nošenje šešira i sklonost da i u petom desetljeću života javnosti redovito daje na znanje kako on sluša super američke bendove, dakle konzumira kvalitetnu zapadnu glazbu, za razliku od 'krkana' iz zavičaja koji slušaju Thompsona“) i da je sakazam poplun kojim možeš pokriti gotovo sve, a pljuvački stav upravo ono što će glupe i prosječne često baciti sarkastičaru pod noge. Otac mi je gurao Pink Floyd niz grlo od malih nogu, a kad sam stasala i prigrlila Carly Rae Jepsen nikada me više nije gledao kao intelektualku. Taj sam proces ponovno proživjela s gotovo svim svojim dečkima, koji su svoj superiorni ukus za glazbu i filmove veličali (a neki me na temelju njega i prekrižili). Što je to s dečkima da im personalizirana torta za rođendan ništa ne znači, a glazbena kompatibilnost izaziva slinjenje? Što je to s dečkima da se vole kreveljiti i svisoka govore o drugima, o bogu/ bogovima, o ljudima koji boluju od raka, o djevojčicama u rozim haljinama?
Takav je i Tomić i to mu se ne treba uzeti za zlo jer je iskoristio najstariji trik u knjizi- osvojio narod svojim hu- bu diskursom, diskursom koji je, ruku na srce, posebna vrsta govora mržnje. No, zašto mu je baš Raspudić, koji je gledao svoja posla i izjašnjavao se o situaciji koja mu je mnogo bliža i osobnija, zapeo za zub kao komad žilava mesa?
Pa, rekla bih da je Tomić misli da ta kolumna nije ništa osobno. Pljuvao je prije, pljuje i sada, on je prijeko potrebna opozicija, on je negacija negacije radi. No, u svojoj je profanosti, vrlo popularnoj kod publike, zapeo za nešto što je drugome sveto, a taj se drugi ne određuje negativno- što mu donosi taktičku pobjedu. Ante uvijek zaboravlja da si mnogo jači kad se boriš za nešto, nego kad se boriš protiv nečega. Ne- konformist, ne- klerikalac, ne- nacionalist, Ante Tomić tone u moru ne- uvjerenja. Raspudić je kao platana u parku čija krošnja narušava savršen drvored jer raste malo višlje od ostalih- on je konzervativac, ali ne nosi naočale, nije sijed, ne prostači i kladim se da ne nosi dres na utakmicama. To je upravo razlog zašto u Jutarnjem svako malo izađe njegova slika iz jednog ili drugog kuta, u trapericama i tenisicama, kao da vrište „gledajte ga, jer se slika i ton ne poklapaju- nije li to čudnovato?“
Raspudić svijetu prodaje novi konzervativizam- umjerenost, argumentiranost, pomno smišljeni imidž. Nešto slično vječitoj borbi Microsofta i Applea. Dosta davna reklamna kampanja prikazivala je tip osoba koje se vežu uz oba proizvoda pa je Mac prikazivala kao proizvod za urbane, mlade ljude koji znaju što žele, a PC kao proizvod za stare dosadne prdonje u odijelima:
>LINK
Jadan je Tomić zbunjen što se slika promijenila, a jedan konzervativac po svoj je prilici urbaniji od njega. Od njega! Od njega koji je prvi nosio majicu The Doorsa!
Ipak je osobno. Ovo je polemika između dvije društvene struje, no ponešto neobična. Iako sam u slučaju bosanskohercegovačkih Hrvata ambivalentna, jer nisam sigurna da je „jednaki u različitosti“ krilatica koja je ikad, igdje upalila (ako vam je instantno pala na pamet Kanada, proguglajte to malo pa se onda javite), jasno je da se ne radi o tome. Večeras je finale UFC-a, ali mislim da Dos Santos i Velasquez ne mogu prirediti ni upola toliko dobar show kao vrli nam autori.