Živjeti svoj život

18.08.2014., ponedjeljak

Uspjeh prati glupe

Jednom prilikom Arnold Schwarzenegger odgovorio je na pitanje koja je tajna uspjeha?
1. Vjeruj sebi
2. Krši pravila
3. Ne boj se izgubiti
4. Ne slušaj što drugi govore (pogotovo ako kažu kako je nešto nemoguće)
5. Radi teško (bez boli nema igre)
6. Što god dobiješ, nešto vrati zajednici
Jeste li ikada odlučili biti uspješnima, baš onako odlučili, ne samo razmišljali o tom?
Ne poznajem nijedno dijete koje mašta budućnost dočekati frustriran i ogorčen, djeca znaju kako zaslužuju bolje.
Što se dogodi nama pa zaboravimo taj osjećaj?
Naravno, između djetinjstva i zrelosti ponekad nam se događa i život ukoliko imamo sreće i hrabrosti.
Većinom pomireno koračamo utabanim stazama odrađujući stvari.
Odradimo školovanje, zapošljavanja ma kakva bila, poslušni smo samoprozvanim autoritetima i jedini naš veći bunt neodaziv je glasovanju.
Volimo se podsmjehivati drugima, pogotovo ako su uspješni.
Sjećam se pretile osobe pune gorčine i izjave o jednoj poznatoj pjevačici kako je glupa.
Glupost je nešto što ide uz uspjeh, isto kao kriminal ili jednostavno nepoštenje smatraju gotovo svi luzeri.
Osoba koja je proglasila pjevačicu glupačom nikada nije uspjela ni u čemu pameću kojom ima.
Zato se okrenula ezoteričnim praksama koje svoje metode vole nazivati skrivenim znanjima.
Naravno, ezoterična znanja nisu mjerljiva pa se tako ne može pratiti njihova učinkovitost.
Općenito, družina koja voli skrivena znanja voli i sve oko sebe, uključivši i grljenje drveće.
Jedino što ne vole ljude, pogotovo uspješne pa ih stoga nazivaju glupima.
Glupa pjevačica je bila mršava, poznata i bogata.
Osoba je bila sve ono što pjevačica nije, uz savršenu perspektivu ostati takvom i u budućnosti.
Kako bi smanjila osjećaj bezvrijednosti dodala si je vrijednost, pamet u ovom slučaju.
Osobno smatram kako je sama pamet precijenjena ukoliko je ne prate djela.
Kad pravila Arnolda Schwarzeneggera kažem drugima često čujem podsmjeh.
Arnold je svoju karijeru napravio mišićima, dakle manjkom pameti smatraju drugi, znači uspjeh mu je manjkav.
Kako bi opravdali svoj neuspjeh Arnoldu trebaju dati prihvatljiv okvir vlastite nemoći.
On je sve ono što oni nikada neće biti, čak je i stadion nazvan po njemu.
Po njima se neće zvati ni seoska birtija, ali to ne umanjuje njihov osjećaj nadmoći prema bilderu koji engleski govori naglaskom.
Kao da im je engleski materinji izmrve Terminatorovo „I'll be back“ i stavljaju Arnolda tamo gdje mu je mjesto, u podsmjeh.
Nikad, baš nikad ne zapitaju se kako je uspio i što je prethodilo tom životu u kojem za njih nema mjesta, čak ni kao statistima?
Da su se pitali onda bi znali kako onih šest pravila sažima sve ono u čem su oni podbacili.
Poglavito ono posljednje gdje se dio dobara vraća zajednici.
Ljudima je rad za širu društvenu korist čisto gubljenje dragocjena vremena kojeg mogu potrošiti na sebe.
Narod koji pokazuje nevjerojatnu domišljatost u zakidanju države smatrajući je maćehom teško će se odreći dijela novca za manje sretne.
Zapravo, sreća je nešto što isto prati glupe bar sudeći po izrazu „bez brige i bez pameti“.
Poštovanje drugih ogleda se samo u tome što im se ne govori iza leđa već se suzdržava.
Zato je uspjeh nemoguća misija, sve dok ne poštujemo uspjeh drugih.
Sve dok imamo potrebe proglašavati ih glupima kako bismo opravdali vlastite neuspjehe taj uspjeh ni ne
zaslužujemo.
Kažem vam, pamet je precijenjena.

- 21:53 - Komentari (20) - Isprintaj - #

28.01.2014., utorak

Požeški poučak

Putovati, lunjati cestama slijedeći isprekidanu liniju, disati kišu...
Nikad nisam mislila kako će glagol putovati biti nazivnik mog osobnog razlomka.
Svaki put kad bi netko spomenuo daljine crtala bih prstom srce po prozorskim staklima.
Nevjerojatno je kako se može zavoljeti zemlja prolazeći trgovima, ulicama i cestama svoje krivulje omeđenog vremena.
Pamtim tako neke male gradove koji srameći se pred putnicima namjernicima iznose svoju ljepotu.
Nisu navikli imati ljepotu među malenim kućama, malenim sokacima, beskrajnim horizontima i ljudima većima od najvećih planina.
Jer što li je drugo čovjek koji voli svoje, a poštuje tuđe nego planina?
Tako sam došla u požeški kraj, baš onako namjerno.
Išla sam se pokloniti velikom čovjeku, velikom skitnici i intelektualcu Matku Peiću.
Peić je pisao o putovanjima, živio je ceste, gledao je iza obzora.
Požega je malen grad, sav onako skladan i beskrajno razvučen.
Nije kao Osijek gizdavi ljepotan, Požega je kao djevojčica na prvoj pričesti, sramežljiva i šutljiva.
Spavala sam tako u nekim prenoćištima i slušala priče nezadovoljnih ugostitelja o državi koja je maćeha.
Noćila sam u sobama ukrašenima slikama lokalnih slikara diletanata od kojih bih okretala glavu ujutro.
Gledala sam napuštene dvorce, stare gradove i perivoje i beskrajno voljela po tko zna koji put ovu tužnu zemlju.
Slijedila sam put baruna Trenka, obilazila njegova imanja, pričala naglas o njemu.
Pila sam ponajbolja vina one čudesne Zlatne doline i tražila način kako osluhnuti glas mlade loze, slušala priče gazdi i težaka.
Požega se kupala u jesenjem suncu, svako novo mjesto grada bilo je novo otkriće.
U galeriji je upravo trajala izložba Miroslava Kraljevića, još jednog davno umrlog sina nizine.
Požega kao da se ubola na kolovrat prije stotinjak godina i spava mirnim snom Trnoružice.
Onda je došao Dan mrtvih, a ja sam lutala gradom kao što inače lutam gradovima, ovdje tražeći trg velikog putopisca.
Našla sam ga, blizu je centra s bistom Matka Peića, naravno.
Nasuprot je bista Miroslava Kraljevića.
Pred bistama svojih mrtvih sugrađana neka duša zapalila je crvene kandelabere.
Crveno svjetlo osvijetlilo je crnu broncu, cijelu ovu tamu osvijetlila je nečija pažnja.
Zemlja koja pali svijeće pred bistama svojih skitnica i slikara ima budućnost, jer budućnost nije u pravdi već u ljubavi.
Sva ona putovanja velikog putopisca sjajila su pred jednom novom skitnicom koja se te večeri došla pokloniti staroj.
Po čemu ću pamtiti Požegu?
Po tome kako voli svoje sinove kojima je bila premala, koji su otišli otkriti neke veće svjetove.

- 20:23 - Komentari (8) - Isprintaj - #

26.08.2013., ponedjeljak

Idu dani...

Levant
26.08.2010. - 26.08.2013.

- 19:08 - Komentari (6) - Isprintaj - #

15.01.2013., utorak

Pustinja

Prošla je već cijela vječnost kako sam zadnji put imala potrebu napisati nešto.
Čemu?
Nekad sam vjerovala kako ću pisanjem zarađivati za život, nekad sam isto tako vjerovala kako je život sve samo ne provlačenje kroz dane i čekanje vikenda.
Onda sam izgleda u nekom trenutku neprimjetno odustala i postala kako se ono kaže prihvaćenom?
Ima debele ironije u tome kad odustanemo od svog života, onda se do kraja divimo buntovnicima koji to nisu učinili.
Kada bi me netko iznebuha pitao kome se divim, meni prvo na pamet padne Mate Parlov.
Ne Majka Tereza, Nikola Tesla ili Mahatma Gandhi, mene fascinira boksač koji je osvojio sve što se osvojiti moglo, a zatim kuhao kave za šankom malene birtije u Puli.
No, to je sasvim neka druga priča.
Kako je krenula godina?
Putovanjima, lutanjima, cestama kao što je i završila.
Jedan od onih iskonskih mističnih trenutaka zbio se na Đurđevačkim pijescima zadnjim trzajima dana stare godine.
Ne, nije mi se ukazao Isus ili nešto slično, niti Majka Božja ako mislite.
Nevjerojatan mir, pješčane dine i otisci životinja koje su tud prošle noć prije, učinilo je kao i nebrojeno puta dotad moju zaljubljenost u zemlju još većom.
Obožavam ovu zemlju, nadahnjuje me svojom ljepotom i pričama.
Vjetar je tako brijao valjda samo Orkanskim visovima mislila sam dok sam hodala po dinama nekog davnog pješčanog kraljevstva.
Znate li kako u Hrvatskoj postoje vulkan i stepa?
Ja sam sad bila u pustinji, mom davnom dječjem snu, o vulkanu i stepi pričati ću vam neki drugi put.
Ako ikad poželite osjetiti samoću otiđite u Baranju i pogledajte ravnicu koja seže do tanke crte gdje dodiruje nebo.
Ali pustinja, ona je surovost.
Mali buseni trave na pijesku izgledali su mi kao čuperci na glavi poslije kemoterapije.
Nježno, tužno, krhko.
Očekivala sam Malog Princa kako će svaki čas izaći iza nekog zakržljalog grma u pijesku ili bar lisicu?
Nitko nije došao, samo smo vjetar i ja stajali sučelice na pijescima koji plešu svoj živi ples.
Čudni su ti pijesci, primaju udarce tuđih đonova, a opet ublažuju ih svojom mekoćom.
Zatim brišu tragove, nemilosrdno.
U daljini se nazirala neka crkvica, baš kao na slikama podravskih naivnih slikara.
Bez glasa, zvonjave ili bilo čega što bi dalo naslutiti kako izvan pijesaka postoji neki život?
Sve je stajalo u tišini, jedino je vjetar govorio.
Taj trenutak mira i samoće u hipu me približio onom transcendentalnom iskustvu za koji čitam kako ga drugi mukotrpno traže.
Sjetih se kako mi je konobar u hotelu prije puta rekao kako su pijesci lijepi u proljeće kad ožive leptirima.
Mogla sam zamisliti šarene letače kako živim bojama sipaju zlaćan prah na crvenkasti pijesak.
Sve je u tom trenutku dobilo smisao, kao kad se puzzle nakon mukotrpnog slaganja napokon otvore.
Doći ću proljeće i gledati život pred sobom, jer što smo drugo doli leptiri?
Bojimo svoje dane svako malo posipajući svjetlucavi prah u pijesak.
Onda nas sve manje ima, pustinja nas proguta.
Kad tako razmišljam počinjem voljeti ljude.
Što pustinja čini čovjeku?

- 19:43 - Komentari (18) - Isprintaj - #

26.08.2012., nedjelja

...

Levant
(26.08.2010. - 26.08.2012.)

- 10:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.