nitko nije otok

novi dan

Kasno je, jel'da? A meni super, ni malo mi se ne spava, i mogla bih ovako do u jutro. Hiphoper ima neki nastup u Karlovcu, Roker gleda televiziju. Kuži on da sam se navukla na ovo bloganje, smije se, makar i nije baš naviknut kad sam doma da je tišina. Nastojim ja i njega uključiti u ovo moje piskaranje, pa svako malo pitam jel' tvrdo ili meko ć, nikad neću naučiti. A kako i bi,otac Vlaj, mati Pelješka, ja rođena u Zagrebu, učila hrvatskosrpski, pa onda hrvatski ili srpski. Koja mišanca. I još mi slon prdnuo u uho, pa ne mogu ni po sluhu. Ma glavno da je moj Roker uključen u sve ovo.
Kad sam počela pratiti blog čitala sam samo jedan. Tu i tamo, jer mi je ta blogerica bila simpa, a i radi toga što nam muževi imaju isto zanimanje. Niti sam puno razmišljala, niti sam kužila neke stvari. Gledala sam na bloganje kao na klasičan dnevnik. Onda sam počela pisati i sve više čitati i druge blogere. Stvari su se razjasnile u mojoj glavi, ali i dalje ću ostati kod toga da je ovo samo moj dnevnik.Bez opterečenja, za sebe, za dušu, za trenutni gušt, jer nikad ne znam kad će onaj moj horoskopski blizanac reć da je dosta. Nekih blogera, sa izrazitim smislom za pisanje trenutno nema, i strašno mi je žao,uživala sam. Druge drage redovno čitam i svaki dan svratim na njihov blog. Ne komentiram stalno, ali stalno čitam.
Ima i negativnih posljedica ovo moje bloganje. Još nisam napravila generalku u kući, ono pranje prozora, zavjesa, ormari, knjige na policama, kuhinjski elementi iznutra. Stignem još, nemam veliki stan. Baš me zanima kako ću uskladiti ovu ovisnost i generalku.
Zadnje vrijeme čitam po postovima o krizi godina u 30-ima, u 40-ima. I mislim ja, pametna Fata(zašto Fata sam objasnila u jednom svom početnom postu), kakva kriza žene, u tim godinama. Pa i 50- te su lijepe, i nema krize.Sve ovisi koje ciljeve si sam sebi zadao, u čemu nalaziš sreću, iz kojeg kuta gledaš na stvar. Baviti se sobom, raditi na sebi, mijenjati sebe,stvara zadovoljstvo, a to onda dotiće i druge, pa je sreća veća. Samo se ne pustiti,što bi rekao jedan ministar, cijeloživotno učenje.
Di sam ja zaglibila u ovaj kasni sat. A bračne dužnosti u 50-ima. Ma da nebi pisala.
Lavica je prehlađena, pa je bakica obečala svratiti ujutro.
Valja se dignut u 8, a i još koji blog prelistat.
slušam:
jutarnja se svjetlost provlači kroz tihi grad
ulicama praznim opet prolazim sam
duboko u meni budi se već poznat glas
gdje su dragi ljudi koje volim i znam
tišinu jutra prekida po neki zvuk
tramvaj sa remize počinje prvi krug
golubovi grada dižu se na prvi let
u meni je nada da dan promjenit će sve

grad je čudno mjesto gdje čovjek živi često sam
pokraj znanih lica samoću osjećam
jutarnja se svjetlost provlači kroz tihi grad
zove me da krenem u novi dan

Opusti se

Danas sam nekako splasla sa svojom proljetnom euforijom. Ovo vrijeme vani ubija, ponovno hladno, kao da zima tek dolazi.
Mislila sam da će ovako dan dva, ali se odužilo.I baca u depru. Da li vrijeme, da li menopauza, odnosno pred. Ne znam.
Ne daj se Fato!
Muzika me digne. Najveći gušt mi je u autu staviti malo glasnije ono što volim slušati, i pjevati. Nitko ne sluša moje zavijanje, a ja sretna. Danima već slušam jednu te istu kazetu i tulim li ga tulim. Napunim se pozitivne vibre, uživam.
Posao mi je takav da je jedan od predmeta rada s djecom razvoj kreativnosti i radni odgoj. Nudimo djeci,u odnosu na osobne afinitete, razne tehnike, materijale, pribor za rad, kako bi mogli izabrati, ali i vidjeti u čemu su dobri. Tako radimo sa raznim bojama na različitim podlogama.Volimo bojati svilene marame bojama za svilu, žuticu bojama za tekstil, staklo, drvo, svašta po malo, dok ne poprimi konačan oblik neke marame, jastuka, uokvirenih slika. Uživancija je obostrana. Veselje veliko.
Svijet boja čini me sretnom, ispunjava, digne, jednako kao muzika. Pa i malo više. Ne znaju crtati, ja ih učim. Ovih dana sam u boji mora. Nacrtam im olovkom ribu, a oni bojom ispunjavaju prostor, po olovci prelaze konturnom bojom, oko ribe bojaju more, i uz veliki trud, slika je prelijepa. Riba je šarena, malo više ljubičasta, i velika.
Slušam:
Tebe mnoge stvari brinu nisi više smirena
Ritam tvoga plesa je nesiguran hod
Prati odjek lakih koraka
Za sreću dovoljni smo ti i ja i muzika
Ne daj da ti slome grane zamisli da svira dur
daruj nebu malo sjaja tvojih očiju
Prati odjek lakih koraka
Za sreću dovoljni smo ti i ja i muzika
Budi mi jaka ne dozvoli da
vjetar te baca iz tvojih cipela
Ne obraćaj pažnju nema razloga za bijes
lelujaj ko lišće i opusti se
Srce udara zvukom loših bubnjeva
u tvome oku munja nebeska
Srce udara kao mačevi od čelika
tužan labud u tvojim grudima

svašta nešto

Sve nešto bi pisala,a ne znam što. Čitam druge blogere, komentiram i uživam. Konačno sam se dokopala kompa. Došla na red. Hiphoper je vani, a Roker vježba na svojim instrumentima, što gitara, što flauta. Susjedi uživaju, možeš mislit, ali nakon toliko godina valjda su navikli. Vikend je bio klasičan, i ugodan. Bakinozlatomalo napreduje i mijenja se iz dana u dan. Smije se, vrišti, i uči puzat. Bože kako ga volim, i kako rastapa sve u meni kad ga vidim. Dida, inače šutljiv po prirodi, ne gasi se kad je unuk u rukama. Žicamo da ga ostave do navečer, no moja Lavica neće ni čut, kao ne može bez njega. Zet je prehlađen, pa nisu dugo ostali. I tako skoro cijelo popodne slobodno.
Ima nešto što me muči ovih dana. PUŠENJE. NEPUŠENJE.
Osjećam se loše zadnjih dana. Sve me nešto pika u leđima, kašljucam već poduže, i onda tako zabrinuta, a što ću nego zapalit. Jučer mi je bila koma. Naletila šogorica dopodne na kavu. Kava na kavu, cigareta na cigaretu, i tako do ručka. Poslije, kad sam se trebala primit spremanja kuće, mene čopi umor. Prilegnem, na kratko, da malo dođem sebi. I mislim: sve je to od cigareta. Odjednom osjetim neku volju u sebi da konačno kažem NE cigareti. Ta volja je bila tako jaka u tom trenutku da sam stvarno mislila da je gotovo s pušenjem. A da bi odluka bila potvrđena od bilježnika, morala sam na glas obavjestiti i svog Rokera.
Odspavala ja skoro sat.
Ustala. Odmorna. Dobro mi je.
Zapalila.
Možda sam par sekundi mislila na odluku od prije sat vremena.
Grozno. Kakav sam ja to ovisnik.
Riječ karakter namjerno izbjegavam, sram me.
Čitam Karakter klub, možda bi trebao još jedan za pušače.

druga vježba

Vjezba

radna nedjelja

Doma sam. Uvijek poslije nedjeljnog dežurstva treba mi samo tišina. Barem sat da dođem sebi. Da me niko ništa ne pita, ili bar ne puno. Par lijepih riječi, i to je to. Ne dođem ja umorna od nekog fizičkog rada, nego psihički iscjeđena. Glava ko balon.Cijeli dan u jednom prostoru, par sati na dvorištu,i neprekidno pregledavanje da koji klinac ne odšeta, da ne napravi kakvu pravu štetu, da se međusobno ne povrijede. I fala bogu i ovo dežurstvo je proteklo u redu. Ma klinci su u stvari super. Jer oni su tu ipak 24sata. A treba ih i pustit da oni u stvari odluće što žele radit a što ne. I to nekako zaokružiti i osmisliti da sve ipak bude pod kontrolom. Nedjelja je ipak njima, a meni radni dan. Najvažnije od svega je da volim svoj posao, da mi je stalo do tih naših klinaca. Umore ljud s kojima radiš, ne baš svi, umore šefovi, priče,tračevi, i tako to, ko u svakoj firmi, pretpostavljam.
Nisam ni malo pospana,a zaspala pa oko 4, i digla se u 7.Ispada što manje spavaš to ti se manje spava.
Prava noćna ptica.
Roker je sinu i sebi peko ćevape i pomfrit, ali suđe ne spreme odmah u mašinu nego ostave u sudoperu. To je bio Hiphoperov zadatak, a on ga uvijek eskivira. Pa tako dok sad nešto napravim po kući, za danas sasvim dovoljno.


Kada poželim da budem sam
odmah to osjetiš odeš isti čas
Kada više mi od svega treba topla riječ
ti me razumiješ i pričaš već
Ti sa svakim znaš podjeliti tugu ili smijeh
Kako da te ne volim
kad razumiješ sve
Tebi ne treba ni reći zašto
ne treba ti reći gdje
osjetiš kad treba moja draga
Ti razumiješ sve.

bez naslova

Noć je moj dio dana. Mogla bi cijelu noć biti budna.Družit se, prićat, guštat uz kakav dobar film, svašta još nešto.To mi je valjda ostalo od mladih dana, zahvaljujući mom Rokeru i poslu koji on radi, naučila sam po noći ružit ili čekat njega da odradi i dođe kući.Čak i razna spremanja po kući više volim radit navećer nego ujutro.Makar radi tog svog gušta nikad nisam zaribala ništa što se tiće mog posla ili djece, sve ostalo, ujutro je upitno.
Evo vratili se sa kartanja. Soba je prazna,Hiphoper ima neki nastup.Komp je moj.Roker je otišao leć, trebala bi i ja, ali šta ću navukla sam se na blog.
Ovih dana sva sam nekako euforićna,sve bi nešto htijela mijenjat, planiram, a sve povezano s lovom.
A love, neke,koja bi kapnula iznenada, niotkud.
Ma nije važno, izkemijat ću nešto.
Malo unaprijed, malo čekovi, malo kartica.
Puno unatrag. To mi na to lići.
Došao na red zid-ograda oko kuće na Braću. A kad se već to radi treba sredit i terasu, stavit na pod kamen, pa ispred kućeuredit parking, pa iza kuće roštilj. Ima toga još, ali ovo do lita. Malo me lovi strah, jer u pravilu to što misliš da će koštati toliko itoliko, na kraju ispadne puta 2 ili puta 3. Zato ću ovaj put biti što preciznija što se tiće predraćuna. Da se ne zeznem.
A ograda se mora napraviti, jer teren do nas , žena gradi kuću.
Bespravno.
Izašla s kućom na cestu.
Bespravno.
S garažom na rubu našeg terena, umjesto ograde,ispred kuće,tako da nam je skroz zatvorila pogled.
Bez da nas pita.
S prozorom okrenutim prema nama tako da ću moć vidit i kakva joj je posteljina na krevetu.
A imala je bezbroj mogućnosti.
Međutim, nacrt je napravio najpoznatiji Splitski arhitekt,(koji je to), koji očito nije bio na terenu.
Zvala se građevinska inspekcija, nije da se nije zvala. Ali nije došla.
Žena, kažu, radi na dodijeli lokacijskih dozvola.
Mi smo inaće udaljeni jedno 50 m od mora, a u prvom redu na 5 m od mora prije dva mjeseca nikla dvokatnica.
Prostorni plan još nije donešen.
I tako mi umjesto nekakvog zidića koji je trebao biti visok 50-70cm, moramo dignut zid od jedno 1,5-1.8m da im baš ne gledam što doručkuju.
Ali, tko god dođe u tu kuću slušat će , volio ili ne, rockenrol, preko zvućnika od nekih 150 V.
Za poćetak.
A mi ćemo imat, kad se ogradimo,pa dvor u stvari. Možda i ne bude loše.
Prvo ipak trebam provjerit smijemo li ići toliko u visinu, jer u kojem vremenu živimo, srušit će nama ogradu.
To sa zidom kreće iza Uskrsa, tako se veselim , ma ne radi radova, nego što se ide dole.
Isuse, pa već je 3. A sutra, ili ti danas, radim. Dežurstvo. Rad nedjeljom. Za slobodan dan.
To sam već spomenula, ili nisam,radim s djecom s posebnim potrebama, i padaju nam tako i dežurstva i subotom i nedjeljom, jer puno klinaca ni vikendom ne ide doma. Nemamo nekih uvijeta za ta dežurstva pa je dosta naporno. Kad je lijepo vrijeme s djecom smo vani, u parku, nešto je lakše i dan prije prođe. No ipak 11 sati treba odraditi bez pauze.
laku noć.

Volim ovaj tjedan kad radim popodne. Kava se pije laganini a sve se stigne. I prošetati psa, i otići u dućan, i skuhati rućak,i napraviti nešto po kući. Dobro, volim produženu kavu, pa ručak zapoćnem, a Roker dovrši.I tako je moj stav da je teži intelektualni posao (smislit što skuhati), nego fizički (skuhati).
Jutro je bilo super,opićilo sunce. Mislim na moje tre frendice koje su vikend provele na jugu. Pijem kavu i čitam sms-ove. Moja reporterka svako malo šalje izvještaje sa terena. Namjerno mi vade mast, znaju kako volim more. Žale se žene s kopna kako ih je propuhala bura do jaja. Ne znaju one kako je to zdravo. Što bi ja sad dala da me bura malo propuše, pročisti, očisti, napuni, pa da izdržim do ljeta. Izvještaji stižu. Ručaju i piju kafu na molu. NIgdje nikoga, one i galebovi. Aajoj, ludim. Što bi rekli Dalmoši, padam u afan. Nikad nisam bila na tom molu u Betini, ali kao da jesam. Sto puta. Slika je tako bistra, sve vidim. Di je meni moj Brač.
A galebovi, javlja reporterka, pravi su, nisu oni ljetni. Cocini jesu, ali se ne karaju.
Dok ja ovo pišem, stigle tri gracije iz Dalmacije.
Sljedi maraton na fiksnoj telefoniji.

treba mi ljubav tvoja

hoću noćas da me ljube
tvoje usne trešnje prezrele
da me pustiš pod svoju košulju
da mi šapčeš
da mi kažeš
kako nikog ne voliš ko mene
poljubi me zagrli me stisni se uz mene
pomuti mi pamet
budi slobodna i budi moja
povedi me u nebo od pamuka i svile
da lebdimo kroz boje
zatvori oči svoje
i ne prekidaj snove
treba mi ljubav tvoja
kao nikada prije
neka noć traje koliko nikada nije

Dylan

Na HTV-u konaćno dobar dokumentarac o Bobu Dylanu. Pregršt starog dobrog rocka. Koja dobra noć .
Uživam.
Imene pukli proljetni hormoni.
Zaljubljena.
U ovim godinama.
Ponovo.

Vikend

Danas je bio moj dan za spavanje. Buđenje u 15 00. Bez zgražanja, molim. Legla sam, klasika, u 2, zaspala u 3. Toćno 12 sati spavanja To si nisam priuštila od Nove godine. Nek sam. Mislila sam da ću se dignit ko leptirica. Zajeb. Probudila sam se sa glavoboljom, i sve me boljelo, križa. Ipak nije tijelo naviklo na tako nešto, a tijelo nije više mlado, ito je to.
Lavica je na skijanju, Kraljici Majci sam unaprijed najavila da je danas neću zvat na ručak, i dan mi je bio totalno neobićan. Bez presinga, bez cijelodnevnog boravka u kuhinji, bez nakuhavanja. Prvo sam u miru popila kafu, a onda sam nabrzaka ubacila meso i krumpir u rernu i to je za danas dosta. Moji muški danas totalno tolerantni, niko se ne buni, niko ne kuka da je gladan. Totalno neobićno.
Dok su djeca mala, znaš da to zahtijeva cijelu tebe, i ne razmišljaš o nećem drugom, barem ja nisam. Kad su došli u srednju školu i na faks, bilo je puno lakše, imaš više vremena, ne vodiš ih amo-tamo po raznim aktivnostima. Bilo je puno teže psihički, ali je prošlo i to. Misliš kako sad možeš malo uživat, raditi što te volja , jer imaš puno nekakvog slobodnog vremena. Ali nakratko, jako kratko, čak toliko kratko da neznam jel uopće bilo. Djeca narastu, a roditelji nam ostare. I evo ti novih obveza, da nam slućajno ne bi bilo dosadno. Dobiješ unuka i svoju mamu kojoj zaista treba pod stare dane posvetiti pažnju. Preko tjedna ako ne stignem, osijećam se krivom, pa ajde da to nadoknadim za vikend. Uglavnom nedjeljom, jer subota je dan za pospremanje. Nedjeljni obiteljski ručak. A ako iko mrzi kuhanje više od mene, sumnjam. I da nema druženja u subotu navećer, radi bele, jebo vikend. Eti ti mali guštevi, još me drže, da ne bude baš sranje.

Zdravlje

Dugo sam već u nekakvoj fazi ili molim lijepo godinama kad jednostavno ne podnosim svađu, negativne vibre,bedaru, depru, ništa takvoga. Ili ako ništa, da ne traje dulje od 3 sekunde. Normalno da se svega toga nađe i u mojoj kući, ali kad sam ja u pitanju nastojim se iz toga isfurat ekspresno. Svaki svoj popi....is iskalim i gotovo, idemo dalje. Kad pogriješim naučila sam se ispričat, reči oprosti, kriva sam.
Nisam oduvijek bila takva.
Nekad sam tvrdoglavila,inatila se,jednostavno kakala.
Od kako su djeca postali ljudi shvatila sam kako godine lete, kako ih je podosta iza mene, kako je jedino važno ne gubiti vrijeme na pizdarije.
Kroz zakašnjeli period odrastanja svoga sina i kroz školske probleme koji su tada nastali, trebalo mi je dugo da shvatim da neke stvari jednostavno ne mogu promijeniti ma koliko se trudila oko toga. Mogla sam ili puknuti skroz ili pustiti da sve ide dalje svojim tokom. Svakodnevno sam si ponavljala : neću se živcirati, neću se živcirati, neću se............,"iz dana u dan sve više i više napredujem". I prestala sam se živcirat. Uglavnom. Nadovezala se na to godina u kojoj mi je najbolja frendica umrla od raka. Nadovezalo se na to bezazleni boravak u bolnici, kada sam osjetila kroz sve svoje žile kako je ogromna sreća biti zdrav. I tada sam apsolvirala najvažniju životnu lekciju-ZDRAVLJE je najvažnije. ZDRAVLJE moje djece, moga muža, moje, mojih bližnjih. Jer sve ostalo se da riješiti, i bez svega ostalog se može.
Kroz muški klimaks moga Rokera,kada sam konačno shvatila da se zapravo samo o tome radi, počela sam i na njega utjecati svojim prizemljenim stavovima o životu. Mora i on shvatiti da nam je super, da su nam djeca super,da su zdrava, normalna, dobra.Da će se problem Hiphoperove škole riješiti kad tad. Da je super jer imamo unuka. I da zajebe tu svoju krizu nekakve frke od godina. I depru. I lovu. I to što ne radi baš to što bi htio. Sve. I nek se smije, smije, smije......, i nek čuva sdebe, nas, i ZDRAVLJE.
Cijelu noć smo se budili svako malo jer je Hiphopera zabolio zub. Ni tablete nisu pomogle. Hoćemo na hitnu, nećemo na hitnu- tako do jutra. UJutro po savijetu stomatologa Voltaren rapid, i bol prestaje. Zovem Lavicu da je ćujem, da se malo isprićam, da ćujem kako Bakinozlatomalo. Usput spominjem zub i uloge u razgovoru se mijenjaju. ONa mama. Ja kčer. Predavanje. Pametovanje. Preseravanje.Čovjeće jezik do poda. Pa sad ona klasika- ja svojoj materi nisam tako lajala. Pogotovo kad sam se tek bila udala , kao ona sad.Pa kaj sam ju ja sve to naučila. Nemoguće . Čačina kčer sto posto. Totalno je izgubila kompas. ALI uspijela sam se suzdržati da se ne proderem, da se ne posvađamo, ne ovko preko telefona. A i idu na put za par dana. Kad se vrati otići ćemo nas dvije na kavu , pa će dobiti lekciju. Ne o tom dugom jeziku, nego o tonu, živčanoći, u tim godinama, sa materom. Pa ipak se mora i dalje znat ko je ko!
Povrijedila me. Jako. Moja Lavica.
I od tuda sve ono gore.