Volim ovaj tjedan kad radim popodne. Kava se pije laganini a sve se stigne. I prošetati psa, i otići u dućan, i skuhati rućak,i napraviti nešto po kući. Dobro, volim produženu kavu, pa ručak zapoćnem, a Roker dovrši.I tako je moj stav da je teži intelektualni posao (smislit što skuhati), nego fizički (skuhati).
Jutro je bilo super,opićilo sunce. Mislim na moje tre frendice koje su vikend provele na jugu. Pijem kavu i čitam sms-ove. Moja reporterka svako malo šalje izvještaje sa terena. Namjerno mi vade mast, znaju kako volim more. Žale se žene s kopna kako ih je propuhala bura do jaja. Ne znaju one kako je to zdravo. Što bi ja sad dala da me bura malo propuše, pročisti, očisti, napuni, pa da izdržim do ljeta. Izvještaji stižu. Ručaju i piju kafu na molu. NIgdje nikoga, one i galebovi. Aajoj, ludim. Što bi rekli Dalmoši, padam u afan. Nikad nisam bila na tom molu u Betini, ali kao da jesam. Sto puta. Slika je tako bistra, sve vidim. Di je meni moj Brač.
A galebovi, javlja reporterka, pravi su, nisu oni ljetni. Cocini jesu, ali se ne karaju.
Dok ja ovo pišem, stigle tri gracije iz Dalmacije.
Sljedi maraton na fiksnoj telefoniji.
Post je objavljen 12.03.2007. u 20:32 sati.