nitko nije otok

svašta nešto

Sve nešto bi pisala,a ne znam što. Čitam druge blogere, komentiram i uživam. Konačno sam se dokopala kompa. Došla na red. Hiphoper je vani, a Roker vježba na svojim instrumentima, što gitara, što flauta. Susjedi uživaju, možeš mislit, ali nakon toliko godina valjda su navikli. Vikend je bio klasičan, i ugodan. Bakinozlatomalo napreduje i mijenja se iz dana u dan. Smije se, vrišti, i uči puzat. Bože kako ga volim, i kako rastapa sve u meni kad ga vidim. Dida, inače šutljiv po prirodi, ne gasi se kad je unuk u rukama. Žicamo da ga ostave do navečer, no moja Lavica neće ni čut, kao ne može bez njega. Zet je prehlađen, pa nisu dugo ostali. I tako skoro cijelo popodne slobodno.
Ima nešto što me muči ovih dana. PUŠENJE. NEPUŠENJE.
Osjećam se loše zadnjih dana. Sve me nešto pika u leđima, kašljucam već poduže, i onda tako zabrinuta, a što ću nego zapalit. Jučer mi je bila koma. Naletila šogorica dopodne na kavu. Kava na kavu, cigareta na cigaretu, i tako do ručka. Poslije, kad sam se trebala primit spremanja kuće, mene čopi umor. Prilegnem, na kratko, da malo dođem sebi. I mislim: sve je to od cigareta. Odjednom osjetim neku volju u sebi da konačno kažem NE cigareti. Ta volja je bila tako jaka u tom trenutku da sam stvarno mislila da je gotovo s pušenjem. A da bi odluka bila potvrđena od bilježnika, morala sam na glas obavjestiti i svog Rokera.
Odspavala ja skoro sat.
Ustala. Odmorna. Dobro mi je.
Zapalila.
Možda sam par sekundi mislila na odluku od prije sat vremena.
Grozno. Kakav sam ja to ovisnik.
Riječ karakter namjerno izbjegavam, sram me.
Čitam Karakter klub, možda bi trebao još jedan za pušače.