Dugo sam već u nekakvoj fazi ili molim lijepo godinama kad jednostavno ne podnosim svađu, negativne vibre,bedaru, depru, ništa takvoga. Ili ako ništa, da ne traje dulje od 3 sekunde. Normalno da se svega toga nađe i u mojoj kući, ali kad sam ja u pitanju nastojim se iz toga isfurat ekspresno. Svaki svoj popi....is iskalim i gotovo, idemo dalje. Kad pogriješim naučila sam se ispričat, reči oprosti, kriva sam.
Nisam oduvijek bila takva.
Nekad sam tvrdoglavila,inatila se,jednostavno kakala.
Od kako su djeca postali ljudi shvatila sam kako godine lete, kako ih je podosta iza mene, kako je jedino važno ne gubiti vrijeme na pizdarije.
Kroz zakašnjeli period odrastanja svoga sina i kroz školske probleme koji su tada nastali, trebalo mi je dugo da shvatim da neke stvari jednostavno ne mogu promijeniti ma koliko se trudila oko toga. Mogla sam ili puknuti skroz ili pustiti da sve ide dalje svojim tokom. Svakodnevno sam si ponavljala : neću se živcirati, neću se živcirati, neću se............,"iz dana u dan sve više i više napredujem". I prestala sam se živcirat. Uglavnom. Nadovezala se na to godina u kojoj mi je najbolja frendica umrla od raka. Nadovezalo se na to bezazleni boravak u bolnici, kada sam osjetila kroz sve svoje žile kako je ogromna sreća biti zdrav. I tada sam apsolvirala najvažniju životnu lekciju-ZDRAVLJE je najvažnije. ZDRAVLJE moje djece, moga muža, moje, mojih bližnjih. Jer sve ostalo se da riješiti, i bez svega ostalog se može.
Kroz muški klimaks moga Rokera,kada sam konačno shvatila da se zapravo samo o tome radi, počela sam i na njega utjecati svojim prizemljenim stavovima o životu. Mora i on shvatiti da nam je super, da su nam djeca super,da su zdrava, normalna, dobra.Da će se problem Hiphoperove škole riješiti kad tad. Da je super jer imamo unuka. I da zajebe tu svoju krizu nekakve frke od godina. I depru. I lovu. I to što ne radi baš to što bi htio. Sve. I nek se smije, smije, smije......, i nek čuva sdebe, nas, i ZDRAVLJE.
Cijelu noć smo se budili svako malo jer je Hiphopera zabolio zub. Ni tablete nisu pomogle. Hoćemo na hitnu, nećemo na hitnu- tako do jutra. UJutro po savijetu stomatologa Voltaren rapid, i bol prestaje. Zovem Lavicu da je ćujem, da se malo isprićam, da ćujem kako Bakinozlatomalo. Usput spominjem zub i uloge u razgovoru se mijenjaju. ONa mama. Ja kčer. Predavanje. Pametovanje. Preseravanje.Čovjeće jezik do poda. Pa sad ona klasika- ja svojoj materi nisam tako lajala. Pogotovo kad sam se tek bila udala , kao ona sad.Pa kaj sam ju ja sve to naučila. Nemoguće . Čačina kčer sto posto. Totalno je izgubila kompas. ALI uspijela sam se suzdržati da se ne proderem, da se ne posvađamo, ne ovko preko telefona. A i idu na put za par dana. Kad se vrati otići ćemo nas dvije na kavu , pa će dobiti lekciju. Ne o tom dugom jeziku, nego o tonu, živčanoći, u tim godinama, sa materom. Pa ipak se mora i dalje znat ko je ko!
Povrijedila me. Jako. Moja Lavica.
I od tuda sve ono gore.
Post je objavljen 02.03.2007. u 20:31 sati.