film i video https://blog.dnevnik.hr/ninamemis

četvrtak, 20.01.2011.

Uspon i pad američkog nezavisnog filma

Stranger than paradise, Jim Jarmusch 1984

Američki nezavisni film, odavno se i sam pretvorio u žanr, nezavisan u smislu načina financiranja filmova, izvan Hollywoodskih studija, no zato itekako zavisan od očekivanja koja je pred autore nametnula dosadašnja tradicija “indie” filma, njegova publika, festivali i kritičari. U najboljim trenucima, američki “indie film” donio nam je vrijedna ostvarenja i intrigantne autore, no nezavisna etiketa često je bila i ostala sinonim za oskudnije producirana djela koja su predvidljiva i rutinska poput bilo kojeg “zavisnog” Hollywoodskog projekta .
Pogledamo li malo povijest američkog filma posljednjih 20 godina, vidjet ćemo da na svaki vrijedan nezavisni film dolazi barem deset bezveznih uradaka o otuđenosti, disfunkcionalnim obiteljima, nemogućnosti komunikacije i sličnim temama, čiji autori pomanjkanje dara za razvijanje priče i likova kompenziraju minimalističkim redateljskim izrazom i atraktivnim kadrovima. Jedan od razloga zašto volimo američke nezavisne filmove , jer posjeduju neku vrstu estetske energije , koja dovodi do svježih i zabavnih filmova .

Američki nezavisni narativni film 60-ih.

Europski filmovi postali su jako aktualni, posebno talijanski neorealizam , kao i tadašnji avangardni filmski redatelji kao što su Godard, Bergman, Fellini koji su izvršili velik utjecaj na novu generaciju američkih filmskih stvaralaca . Neke filmove možemo gledati kao važne dijelove američkog nezavisnog narativnog pokreta , koji su tada već predočili aspekte komercijalnog nezavisnog filma danas. Nothing But A Man - Michael Roemera (1964),
Blood Feast- Herschela Gordona Lewisa (1967) , tu bili i zastupljeni i veliki i mali filmski studiji. Nezavisni autor tog vremena radio je u crno- bijeloj tehnici , koristeći metode „direktnog filma“ , neprofesionalne glumce , autentične lokacije te različite filmske strategije .
Neki drugi filmovi iz ovog doba kombiniraju na uspješan i duhovit način , modernističke radikalne vizualne prizore , bizarni kutovi snimanja ,diskontinuirana montaža , dvostruke skspozicije , „flashforward-i“ skokovi u vremenu , obično zbog postizanja dramskog efekta.
Crazy Quilt - John Korty (1965), Wedding Party (1966) i Grettings(1968) - Briana de Palme.


Američki nezavisni narativni film 60-ih.
Blood Feast- Herschela Gordona Lewisa 1967

Pulp Film

Devedesetih godina prošlog stoljeća, jedan mladi redatelj razmišljao je na isti način kao francuski autori pobornici autorske teorije koji su se divili holivudskim B- filmovima .
Quentin Tarantino je eksperimentirao sa žanrovskim konvencijama , baš kao što su radili Godard i Truffaut u svojim najranijim filmovima . Neočekivani obrati u radnji, neobični dijalozi, insajderske šale i velik broj nekonvencialnih likova postali su Tarantinovi zaštitni znakovi . Reservoir Dogs (1992) i Pulp Fiction (1994) . Reservoir Dogs je eksperiment konvencija žanrova , dok Pulp Fiction predstavljao pokušaj razbijanja žanrovskih konvencija na humorističan i zajedljiv način .


Pulp Fiction,Quentin Tarantino 1994


Crni i nezavisni film


Početkom 70-ih godina doslo je do nagle pojave takozvanih „blackexplotation „filmova - u tim filmovima glumili su uglavnom crni glumci , u crnim akcijskim koji su vješto prikrivali podtekstualne teme crnog nacionalizma i bunta . Ustvari veliki većinu ovih filmova su producirali Hollywoodski studiji pod kontrolom bijelaca , s namjerom da populariziraju filmove i zarade na prihodu prodaje karata crnoj publici. Filmovi poput Sweet Sweetback Badasssss -Melvina Van Peeblesa (1971) i Shaft - Gordona Parksa (1971). Ova grupa filmova poznata je po nazivom „blackexplotation „ zahvaljujući ekonomskim strategijama filmske industrije i eksplotaciji želje crne publike da se na velikom ekranu vide crna lica .
Nakon toga su došle grupe crnih stvaralaca poznatih pod imenom L.A. škola crnih nezavisnih filmova. Najistaknutiji od njih su bili Charles Burnett, Billy Woodberry, Haile Gerima i Julie Dash. Oslanjajući se na svoje iskustvo u crnoj zajednici i različite političke i društvene diskurse tog vremena uključuju i Crni nacionalizam, pokret za građanska prva , ženski pokret...Ovi filmski stvaraoci tragali su za načinom prezentacije crnačke egzistencije i prikazom stanja crnačke obitelji pod vlasti bjelačkog rasizma i subordinacije. Njihovi filmovi predstavljali su protest protiv forme i sadržaja tradicije kojoj su ih učili. Njihova glavna ambicija je bila da koriste standardni filmski jezik (kompozicije kadra , rezovi fade-in , fade-out , kretnje kamere) da bi predstavili svoje osobno ne-standardno viđenje crnog naroda i njihove kulture u Americi .


Shaft , Gordon Parks 1971



Jim Jarmusch

Jim Jarmusch sa filmom Stranger Than Paradise (1984) napravio je svoj proboj među vodeće američke filmske stvaraoce . Stil ovog filma snimljenog dugim statičnim kadrovima , prepunog otkačenog šarma i suptilnog humora, oličenje je minimalizma . Film je krenuo kao mali projekt koji je omogućio Wim Wanders tako što je Jarmuschu dao zalihe neiskorištene filmske vrpce koje su mu ostale nakon njegovog projekta. Film je postao jedan od najutjecajnijih filmova 80-ih godina .Senzibilitet i stil ovog filma savršeno su se uklapali u financijske okolnosti i ograničenja pod kojim je redatelj morao raditi. Odnos Jarmuscha i Hollywooda postao je irelevantan , jer je Jarmusch sa svakim novim filmom sve više davao do znanja da nije zainteresiran da filmove radi na Hollywoodski način . Rekao je:“Ako profesionalni film košta pet milijuna dolara , onda ja još nikad nisam napravio profesionalni film .“ Činjenica da su Stranger Than Paradise , Down by Law i Mystery Train bili hitovi u drugim zemljama svijeta , Jarmuschu je omogućila da financira svoje filmove i da zaboravi na Hollywood.


Mystery Train , Jim Jarmusch 1989


Mainstream

Mainstream tendencije već su godina prisutne u američkom nezavisnom filmu , nazavisni filmski redatelji su postali institucionalizirani formirajući industriju koja ne funkcionira toliko protiv Hollywooda koliko paralelno s njim . Dvije legitimne industrije mainstream i nezavisna savršeno koegzistiraju .U tom trenutku dijapazon nazavisnih filmova je širok i samo mali broj njih , onih istinskih smjelih , zahtjeva od gledatelja da razlikuje, većina njih se približila
mainstreamu i po naraciji i po stilu . CAA i Fox koji osniva Fox Searchlihgt da bi producirao i distribuirao art filmove, sad predstavljaju nezavisne redatelje kao sto su David Lynch ,Spike Lee, Spike Jonz , P.T.Anderson , Wes Anderson ...
U prošlosti nije bilo popularno glumiti u nekom nezavisnom filmu , dok je danas potpuno drugačije .U prošlosti je bilo moguće snimiti mali film , koji je onda pronalazio svoju publiku posredstvom kritičara i usmenim putem .Danas se sve svodi na marketing i osvajanje prvog mjesta po broju prodanih karata , što predstavlja odraz američke kuture kao polariziranog sistema dobitnika i gubitnika .Isplativost filmova važnija je od njihove umjetničke vrijednosti.
Poput standarde Hollywoodske robe film je postigao svoj vrhunac prije nego što je stigao u kina .Filmovi koji su studiji napravili zbog osvajanja neke nagrade prešli su u domenu onih „nezavisnih“- riječ koja je sad čisti eufemizam za film u produkciji malog.


Mulholland Drive, David Lynch 2001

Summer of Sam ,Spike Lee 1999

Animirani film „Vincent“ - Tim Burton

„Vincent“ je snimljen 1982 godine .Vincent je redateljski prvijenac ,tada još nepoznatog Tim-a Burtona.

Iako je do tada imao nekoliko filmova iza sebe, ovaj film mu je prvi komercijalni film , Burton je imao samo 24 godine kada je snimio Vincet-a. Vincent je inspiriran Edgar Allan Poe-om, te Vincentom Price-om koji je narator u filmu .Film je također jedan od prvih filmova stop - motion filmova koji su kombinirali 2D i 3D tehniku a da nisu izašli direktno iz Disney studia (iako je Burton radio tamo kao animator). Film traje 5 minuta a rađen je gotova 2 mjeseca a buđet je iznosio 60 000 dolara . Burton ga je radio sa animatorom Rickom Hainrichs-om koji je također i producirao film , poslije su radili skupa na još mnogo Burtonovih filmova. Ideja da spoje 2D tehniku( dvodimenzionalnu sliku )sa 3D tehnikom im je pala na pamet pri korištenju 3D modela koje je Disney studio koristio samo za referencu pri radenju animiranih filmova . Vincent je kombinacija priča Dr.Seuss-a , Edgar Allan Poa horora B produkcije te filmova u doba njemačkog ekspresionizma , te filmova glumca Vincenta Price-a koji je i bio narator u filmu .Studio je dalo zeleno svijetlo Burtonu onda kada se Vincet Price odlučio biti narator u fimu .


Vincent“ - Tim Burton 1982

SINOPSIS
Vincent Vincent Malloy is seven years old..He’s always polite and does what he’s told
For a boy his age, he’s considerate and nice .But he wants to be just like Vincent Price .He doesn’t mind living with his sister, dog and cats. Though he’d rather share a home with spiders and bats. There he could reflect on the horrors he’s invented . And wander dark hallways, alone and tormented. Vincent is nice when his aunt comes to see him. But imagines dipping her in wax for his wax museum. He likes to experiment on his dog Abercrombie In the hopes of creating a horrible zombie. So he and his horrible zombie dog. Could go searching for victims in the London fog. His thoughts, though, aren’t only of ghoulish crimes
He likes to paint and read to pass some of the times. While other kids read books like Go, Jane, Go! Vincent’s favourite author is Edgar Allen Poe. One night, while reading a gruesome tale. He read a passage that made him turn pale. Such horrible news he could not survive.
For his beautiful wife had been buried alive! He dug out her grave to make sure she was dead.
Unaware that her grave was his mother’s flower bed. His mother sent Vincent off to his room.
He knew he’d been banished to the tower of doom. Where he was sentenced to spend the rest of his life. Alone with the portrait of his beautiful wife. While alone and insane encased in his tomb. Vincent’s mother burst suddenly into the room. She said: “If you want to, you can go out and play. It’s sunny outside, and a beautiful day”. Vincent tried to talk, but he just couldn’t speak. The years of isolation had made him quite weak. So he took out some paper and scrawled with a pen: “I am possessed by this house, and can never leave it again”. His mother said: “You’re not possessed, and you’re not almost dead. These games that you play are all in your head. You’re not Vincent Price, you’re Vincent Malloy. You’re not tormented or insane, you’re just a young boy. You’re seven years old and you are my son. I want you to get outside and have some real fun. ”Her anger now spent, she walked out through the hall. And while Vincent backed slowly against the wall. The room started to swell, to shiver and creak. His horrid insanity had reached its peak. He saw Abercrombie, his zombie slave. And heard his wife call from beyond the grave. She spoke from her coffin and made ghoulish demands. While, through cracking walls, reached skeleton hands. Every horror in his life that had crept through his dreams. Swept his mad laughter to terrified screams! To escape the madness, he reached for the door. But fell limp and lifeless down on the floor. His voice was soft and very slow. As he quoted The Raven from Edgar Allen Poe:“and my soul from out that shadow that lies floating on the floor shall be lifted? Nevermore…”

Radnja filma je priča o malom dječaku Vincentu Malloy-u koji zamislja da je on Vincent Price njegov idol, te je opsjednut pričama Edgar Allan Poe-a . Vincent zamišlja grozne fantazije , iako se njegova obitelj trudi da ga podsjeća da on nije Vincet Price , on se ponovno vraća u svoje uznemirujuće fantazije. Film se referira na Poe-ovog „ Gavran-a“ .Mladi Vicent se poistovjećuje sa „Gavranom“- u svojim fantazijama on zamišlja da je on izmučeni umjetnik čija je žena pokopana živa . Vincent se potpuno uživljava u ulogu napačenog umjetnika sve do trenutka , kada njegova majka dođe i upozorava ga da on nije Vincent Price . Dječak nije kao ostala djeca koja se igraju , film i počinje sa dječjom pjesmicom koju Vincent svira na fruli , a tekst koji slijedi i slika nimalo ne opsuju veselo dijete . On prolazi kroz svakojake mračne halucinacije . Zamišlja da je njegova žena živa pokopana , da ima svoj tajni laboratorij u kojem radi eksperimente , da je izmučena izgubljena duša kojoj je omiljeni pisac Edgar Allan Poe.

ANIMACIJSKI STIL
Vincent je kombinacija 2D i 3D tehnike . Konbiniranje tih tehnika je tada bilo poprilično nešto novo- U velikoj većini scena pozadina je 2D a karakteri su 3D , osim nekoliko izuzetaka kada je i Vincent napravljen u 2D tehnici . Kao primjer bi navela scenu u kojoj se Vincent penje uz velike skale , protjeran u svoju sobu - u svoj očaj. U sceni u kojoj Vincent stoji sam i protjeran oko njega vidimo ruke , te kostur njegove pokojne žene i njegovog psa , Burton postiže sa animiranjem nekoliko slojeva (levels) te ih kasnije u montaži preklapa .Skulptura njegove žene i njegovog psa su napravljene od gline kao i ruke , a kostur i pas koji lete su 3D .Karakteri su napravljeni od gline , dok su njihovi krupni planovi. izrazi lica karaktera , su rađeni u 3d tehnici. Jako izražajna lica karaktera njihova mimika potpuno su oprečni glasu Vinceta Pricea koji je u većini slučajeva miran osim pri kraja filma, gdje radnja eskalira . .Bez upotrebe boje postiže se prostornost u filmu koja odjeljuje 2D- pozadinu i 3D karaktere. Pozadina je uvijek pojednostavnjena , te nema razlike između poda i stropa osim kada imamo Vicentove mračne halucinacije gdje vidimo crno bijele kockice po zidovima podu i stropu. . Ovaj način kombiniranja ove dvije tehnike je postao Burtonov potpis , ovom tehnikom se kasnije koristio u animiranim filmovima kao što su Edward Škaroruki i Nightmare Before Christmas . Redatelj svijetlo upotrebljava kako bi naglasio Vincent-ovo psihičko stanje . Kada je Vincent Malloy normalni dječak kadrovi su osvjetljeniji svjetliji , kad se pretvara da je Vicent Price tada se rasvjeta smanjuje , mala količina svijetla za Vincentov pomračeni um . Osvijetljeno je samo njegovo lice ili samo njegova figura u bližim planovima , čim se nešto želi istaknuti odmah se osvjetljava sa jednim usmjerenim reflektorom. Atmosfera filma se uspoređuje najviše sa atmosferom u filmu njemačkih ekspresionista - najviše sa filmom „Cabinet Dr. Caligarija., a Burton za film kaže da je inspiriran pričama Dr.Seuss-a . Film se zbog svoje melodramatičnosti još uspoređuje sa horor filmovima B produkcije .Tako da dječakovu osobnu tragediju doživljavamo kao nešto veliko u tim trenutcima se obično začuje zvuk orgulja, što filmu pridodaje još mračniju atmosferu.

VINCENT (1982)
Walt Disney Productions . film by Tim Burton and Rick Heinrichs , narrated by Vincent Price, written, designed and directed by Tim Burton, produced by Rick Heinrichs , director of photography: Victor Abdalov , sculpture Rick Heinrichs

srijeda, 19.01.2011.

FILM STVARNA VIRTUALNOSTI ILI MEDIJATIZIRANA STVARNOST

Žižek analizira teroristički napad na WTC 11.rujna u odnosu na filmove Trumanov Show i Matrix.
Kreće od rečenice iz Matrixa – ‘dobro došao u pustaru stvarnosti’ – referenca na Baudrillarda i djelo Simulakra i simulacije. Na primjer, jedna od specifičnosti suvremenog filma je da tematizira fabriciranje stvarnosti posredstvom medija. U filmu The Truman Show glavni lik nije svjestan toga da je zvijezda TV programa koji se emitira 24 sata dnevno i da se svaki trenutak njegovog života prikazuje TV gledateljima.



Matrix - braća Wachowski 1999

Prema Marshallu McLuhanu, najbolji način da se proučava priroda bilo kojeg medija je da se propita učinak/utjecaj koji ima na druge medije.
Film se sastoji od
(1) fiktivne stvarnosti/Trumanove medijski konstruirane stvarnosti
(2) takozvane ‘prave stvarnosti’/stvarnosti autora programa i svih ostalih koji su izvan Trumanovog fiktivnog svijeta uključujući i gledatelje koji prate taj TV program.
Prateći pozicije kamere ustanovit ćemo da se ono što mi, faktički gledatelji vidimo, može interpretirati kao izbor fiktivnog autora fiktivnog programa.Jedan medij upliće se u drugi. Događaji su prikazani na način na koji ih vide fiktivni gledatelji.
Stvarnost filma koju je kreirao faktički autor Peter Weir urušava se u stvarnost TV programa, u stvarnost koju je lik u filmu Kristof kreirao za Trumana.Jedan kreator je izvan svijeta fikcije filma, drugi je dio te fikcije. No činjenica da se ta dva svijeta preklapaju konačno briše razlike između stvarnog svijeta i medijski fabriciranog teksta u filmu.
The Matrix se može uzeti kao alegorija medijatizirane prirode ljudskog postojanja.



The Truman Show, Peter Weir, 1998

Simulacija proizvodi iste simptome/znakove/slike kao i ‘stvarnost’ te funkcionira na različitoj razini od one koja suprotstavlja ‘istinu’ i ‘laž’.Baudrillard uspoređuje ovaj koncept sa slikama i ikonama Boga koji ne egzistira u materijalnom smislu.
Baudrillard navodi 4 faze slike:
1. slika odražava stvarnost;
2. slika maskira ili izokreće stvarnost;
3. maskira odsustvo stvarnosti
4. ne postoji odnos između slike i stvarnosti. Slika postaje vlastita simulakra. Ovu četvrtu fazu Baudrillard povezuje s Disneylandom.
Simulacija nije više simulacija nekog teritorija, nekog referencijalnog bića ili neke suštine. 'Ona je stvaranje zbilje po modelima bez porijekla i bez stvarnosti: hiperzbilje’ (8).
Baudrillard opisuje povijest 20. stoljeća kao prijelaz od industrijskog društva u sustav uspostavljen na komunikaciji i cirkulaciji znakova. Referencijalnost se rastvorila, slike nisu nužno vezane uz ono što bi trebale prikazivati. Znakovi su stvarniji od same stvarnosti. Žižek tu 'pustaru stvarnosti' povezuje sa slikama koje su obišle svijet kad su se avioni kojima su upravljali teroristi zabili u Svjetski trgovački centar. Sukus Žižekove teze je da teroristički napad podsjeća na razne holivudske filmove u kojima imaginarni/fiktivni neprijatelj napada američke gradove bilo da je riječ o spektakularnom akcijskom trileru ili o znanstveno fantastičnom filmu. U pitanju je drugost i drugi bilo da je riječ o vanzemaljcima ili King Kongu. Stvarnost je najbolja kopija sebe same. Kako tvrdi Žižek, teroristi to nisu u prvom redu učinili kako bi izazvali stvarnu materijalnu štetu, već zbog spektakularnog učinka. Žižek podsjeća na opsesiju 20. stoljeća da se penetrira u ‘Pravu stvar’, kroz mrežu imitacija koje konstituiraju našu stvarnost. Traga se za ultimativnim učinkom, kroz digitalne specijalne efekte do reality TVa, od amaterske pornografije do snuff filmova.




Rat svjetova (War of the Worlds), Steven Spielberg,2005

Žižek evocira ultimativnu američku paranoidnu fantaziju koja govori o osobi koja živi u idiličnom kalifornijskom gradu, u potrošačkom raju. Ta osoba iznenada počne sumnjati u to da mu je život lažan. Kreira se spektakl da bi ga se uvjerilo kako živi u stvarnom svijetu iako su svi ljudi oko njega glumci i statisti. Riječ je o Trumanovom Showu 1998, koji Žižek uspoređuje s romanom Phillip K. Dicka, Time Out of Joint iz 1959.I u Dickovom romanu riječ je o idiličnom kalifornijskom gradu u kojem glavni junak postepeno otkrije da je čitav grad lažan i da je sve napravljeno tako da se njega zadovolji. Žižek uspoređuje ova fiktivna društva iz medijskih tekstova s današnjom medijatiziranom Amerikom. Čak i nakon napada na WTC, Žižek podsjeća na to koliko malo toga smo vidjeli: dok se konstantno ponavljao broj žrtava - 6000 – iznenađujuće, to su bili izvještaji bez krvi ili raskomadanih tijela što je suprotno izvještavanju o katastrofama iz zemalja Trećeg svijeta gdje se vječito prikazuju neki užasni detalji uz upozorenja na takve grafičke prikaze. U tom smislu, avion koji se zalijeće u toranj se može uzeti kao anamorfična mrlja koja je denaturalizirala idiličnu panoramu New Yorka. Stanovnici New Yorka su, kako kaže Žižek, također bili suočeni sa pustarom stvarnosti. Za sve nas koje je iskvario Hollywood, pejzaž i kadrovi tornjeva koji se ruše neminovno su nas podsjetili na scene katastrofe u holivudskim produkcijama.Taj spektakularan učinak koji su teroristi htjeli izazvati je upravo ta veza s holivudskim filmovima katastrofe. Prema Žižeku, Amerika je dobila ono o čemu je fantazirala. On zato izokreće standardnu interpretaciju prema kojoj je napad na WTC intruzija Realnog koje je razorilo iluziju u kojoj smo živjeli. Žižek tvrdi da se dogodilo nešto potpuno suprotno. Prije terorističkog napada, horori Trećeg svijeta percipirali su se kao nešto što nije dio naše društvene stvarnosti.''Treći svijet je nešto što postoji kao pojava na TV ekranu – i ono što se desilo 11. rujna je to da je ova fantazmatična pojava s ekrana ušla u našu stvarnost. Nije ta stvarnost ušla u našu sliku: slika je ušla i skršila našu stvarnost.'' Skršile su se simboličke koordinate onoga što doživljavamo kao stvarnost.



Dan nezavisnosti (Independence Day) Roland Emmerich, 1996

U knjizi Uspon umreženog društva (The Rise of the Network Society) Manuel Castells tvrdi da su današnja društva sve više strukturirana oko bipolarne podjele na mrežu/network i na sebe/self. Njegove osnovne preokupacije direktno se odnose na diskusiju o ‘kulturi stvarne virtualnosti’. Kulture se sastoje od komunikacijskih procesa. Svi oblici komunikacije osnovani su na proizvodnji i konzumiranju znakova. U tom smislu, ne postoji razlika između ‘stvarnosti’ i simboličkog prikazivanja. Kultura se medijatizira kroz komunikaciju; povijesno proizvedeni sustavi vjerovanja i kodova se sve brže transformiraju pojačani djelovanjem novih tehnoloških sustava. Ono što određuje novi sustav komunikacije osnovan na digitalnom umrežavanju mnogostrukih modusa komunikacije, je to što uključuje sve kulturalne izraze. U svim društvima ljudi su egzistirali i djelovali kroz simbolički okoliš. Prema Castellsu, ono što je povijesno specifično vezano uz nove sustave komunikacije nije uvođenje virtualne realnosti, već konstruiranje realne virtualnosti. Novi sustav komunikacije osnovan na digitalnom umrežavanju različitih medijskih modusa komunikacije uključuje sve kulturalne izraze. Kultura se, dakle, medijatizira kroz komunikaciju; povijesno proizvedeni sustavi vjerovanja i kodova sve se brže transformiraju pojačani djelovanjem novih tehnoloških sustava. Kultura stvarne virtualnosti pretpostavlja urušavanje simboličkog okoliša u našu stvarnost. Drugim riječima, mehanizam koji je funkcionirao implicitno, kao skrivena osnova naših života, sada, s novim tehnologijama, postaje eksplicitan. Pojava prethodno skrivenog ‘simboličkog reda’ ima ključne posljedice za samu stvarnost.

Znanstvena fantastika, horor, melodrama

U znanstvenoj fantastici, znanost, fikcijska ili ne, uvijek funkcionira kao motivacija za prirodu fikcijskog svijeta, njegovih stanovnika i onoga što se u tom svijetu događa, bez obzira da li je sama znanost glavna tema filma.
U znanstvenoj fantastici, znanost i tehnologija su u principu na puno višem stupnju razvoja nego u našem vlastitom svijetu.
Glavne forme znanstvene fantastike na filmu uključuju gradove budućnosti, katastrofe, alternativne povijesti, putovanja kroz vrijeme, prijetnje, upletanje ili najezde tuđinaca.
Vizualna poveznica između znanstveno fantastičnih filmova leži u dosljednom ponavljanju slika koje funkcioniraju na isti način iz filma u film a to je da upućuju na svijet koji je uvijek na neki način pomaknut od svijeta u kojem živimo.
U osnovi, u znanstveno fantastičnim filmovima suočeni smo s opozicijom između slika koje percipiramo kao ‘tuđe’ i onih koje doživljavamo kao poznate.
Takav primjer je spoj ‘čovjek-tuđinac’, inkorporiran u robotima, kiborzima i u principu, u umjetno konstruiranim stvorenjima. Ovakva konfrontacija potiče nas na promišljanje granica ljudskosti.



Peti Element (The Fifth Element) Luc Besson, 1995


Na horor žanr najviše su utjecala dva europska umjetnička pokreta – njemački ekspresionizam i francuski nadrealizam.
U tradicionalnijim horor filmovima, ‘horor’ je projiciran u čudovište (na primjer Nosferatu/vampir).
U modernom horor filmu koji je uveo Hitchcock, u Psihu, ‘horor’ prepoznajemo u čovjeku – glavnom liku u filmu.
Takav izvor horora traži psihološko objašnjenje (ubojica u Psihu je šizofren/podijeljena ličnost)
Filmovi o vampirima zahtjevaju nadnaravna objašnjenja – reference na drevne tekstove, mitove, folklor, religiju.
U smislu interpretacija – ‘čudovište’ obično upućuje na nešto što je isključeno, potisnuto ili skriveno od svakodnevnog svijeta.
Može se reći da horor film prikazuje medij u kojemu se pojavljuje ta skrivena strana ‘normalnog’ svijeta.
Tipična struktura horor filma: našem svijetu prijeti nešto nepoznato. Razvoj priče uključuje niz poteza – red/ravnoteža – narušavanje reda – ponovno uspostavljanje reda/ravnoteže. U principu, ‘čudovište’ (ili čudovišno) je naposlijetku savladano i red je opet (uvjetno) uspostavljen.



Psiho (Psycho) ,Alfred Hitchcock -1960


Melodrama doslovno znači predstava s glazbom. Grčki melos = pjesma/glazba + drama = djelo/radnja
Junaci melodrama obični su ljudi najčešće suočeni s ljubavnim problemima ali i s problemima identiteta, obitelji u krizi, klasnim sukobima.
Melodrame nas često mogu rasplakati zato što redovito naglašavaju senzacionalnu stranu ljudskih osjećaja.
U središtu je neostvarena ljubav, problemi u obitelji, tragedija koju je prouzročila bolest ili neke emotivne ili fizičke poteškoće.
Žrtve odnosno protagonisti koji pate redovito su bili ženski likovi i zbog toga su melodrame bile nazivane “ženskim filmovima”.
Žene u takvim pričama mogu biti prikazane kao žrtve društvenih pritisaka ili poteškoćama s prijateljima, zajednicom, ili obitelji.
Tradicionalna melodrama nudi neku vrstu razriješenja što će reći da nema otvoren kraj.
Obično, razrješenje je povezano s ponovnim uspostavljanjem dominantnih društvenih vrijednosti u datom kulturalnom trenutku.
U principu, melodrama se može sagledati kroz upotrebu glazbe, snažan društveni pritisak, nesposobnost likova da djeluju slobodno.
Melodrama je izrazito popularan žanr koji prelazi klasne, rodne, rasne ili nacionalne granice. Jedan je od najdominantnijih žanrova u globalnoj kulturi.
Melodrame se mogu razmatrati u smislu slijedećih pitanja:
Upotreba glazbe;
Jaki društveni pritisci;
Nemogućnost likova da djeluju slobodno;
Karakterizacija i upotreba stereotipova;
Privilegiranje točke gledišta žrtve;
Česte promjene između ekstremnih emotivnih stanja.



Casablanca (Michael Curtiz, 1942)

utorak, 18.01.2011.

"Apnea"

Dokumentarni film mlade hrvatske redateljice Nere Matas


Isječak iz dokumentarnog filma - "Apnea"

''Apnea'' je dokumentarac o ronjenju na dah, završni ispit pod mentorstvom profesora Vlade Zrnića na
Umjetničkoj akademiji u Splitu –smjer film i video, ,

Osnovna ideja ovog projekta je istraživanje ljudskog tijela i uma u ekstremnim uvjetima, te istraživanje Apne-e kao ekstremnog sporta. Snimanje filma započelo 2009. godine u 6. mjesecu. Nerina želja je bila istražiti jedno pitanje : „Kako čovjek može savladati toliko velike dubine zadržavajući dah ?“. Kako se i sama bavi autonomnim ronjenjem poznaje kompleksnost ronjenja, te istražuje tjelesne mogućnosti ljudi koji ronjenje izdižu na kompleksniji nivo. Tomo Vrdoljak i Lidija Lijić glavni su protagonisti ovog dokumentarca. Karakterno jako različiti, a opet toliko slični,sve su podredili ovom sportu .Da bi uspjela prikazati začudnost njihovih mentalnih i fizičkih sposobnosti te psiho-fizički utjecaj ovog sporta,redateljica nam prikazuje temeljitu priču o samom sportu kao i medicini za one koji se prvi put susreću sa Apneom.
Snimanje ovog filma trajalo je godinu dana, kroz koju je dokumentirala svakodnevne treninge ronioca u bazenu i moru, pripreme za natjecanja, intervjue ronioca i doktora, i istraživanja koja su osmislili stručnjaci s medicinskog fakulteta.
Snimalo se s 3 nadvodne i 1 podvodnom kamerom, sa unaprijed određenim kadrovima, rakursima i detaljno razrađenim planom snimanja. Dio snimljenog materijala je visoko stiliziran u kojem se nastojao oformiti vizualni stil filma, dok se drugi dio snimao terenski te je zahtjevao dokumentaristički pristup rada. Kroz izražajna sredstva kao što su kadriranje, dužina kadrova, planovi, rakursi, scenografija, montaža i zvuk, gradili su se slikovni i zvučni motivi koji stvaraju jednu određenu sliku sporta temeljenu na opisima ronioca, želeći dočarati i gledatelju prenijeti smirenu, hipnotizirajuću i bezvremensku atmosferu koju ronioci doživljavaju pri zaronu.
Kroz cijeli film priča je prožeta intervjuima dvoje protagonista, medicinskih stručnjaka i sportaša uključenih u film. Počevši od općenitog opisnog i informativnog sadržaja , priča bližeći se kraju postaje jako osobna i intimna, protagonisti prepričavaju svoje prvotne doticaje s morem koji su bili presudni u njihovom odnosu prema moru dubinama i sportu općenito.


Isječak iz dokumentarnog filma - "Apnea"

Početak filma je snimak pokušaja obaranja rekorda, Constant No Fins, Tome Vrdoljaka koji pri izronu doživljava „blackout“ i nastojanje sudaca te doktora da ga se oživi u vremenskom periodu od 7 minuta. Blackout ili na hrvatskom hipoksija je poremećaj koji nastaje zpog pomanjkanja kisika u krvi i tkivima koji dovodi do nesvjestice – objašnjava nam redateljica.
Početni kadrovi kao takvi su vrlo upečatljivi kao uvod u priču o apnei. Kadrovi svojom dramatičnošću prikazuju najrizičniju stranu ovog ekstremnog sporta, koja se tokom filma mijenja na pozitivne aspekte apne –ronjenja na dah.
Nakon te uvodne cjeline priča se vraća korak unatrag te paralelno prikazuje svakodnevicu dvoje glavnih protagonista, pravila sporta, te medicinsko stajalište stručnjaka koji se bave naukom o apnei. Tim intervjuima sagledava apneu kao sport, organizaciju i ljude koji se bave apneom. Cjelina završava s pričom o podvodnoj medicini.
"Podvodna medicina je veoma interesantna jer je novo područje istraživanja a i ujedno sam željela prikazati kontrast između ronioca koji stoji na dnu bazena bez zraka i doktora koji vrši istraživanja također na dnu bazena ali sa bocama za ronjenje" - upozorava redateljica.
U nastavku se koncentrira na individu ronioca i njihovu fascinaciju dubinama.
Temu obrađuje sa aspekta ronioca satkanu od snimaka napornih svakodnevnih treninga koje ronioci odrađuju da bi navikli svoje tijelo na ekstremne uvjete ovog sporta. Treninzi su snimani na raznim lokacijama i na razne načine. Prikaz treninga je poredan od najosnovnijih njima specifično prilagođenim vježbama, do snimaka razigranosti u moru koje ni ne nalikuju na vježbe. Taj kraj je u biti suština zbog kojeg svatko od njih započinje bavljenje s ovim sportom a to je boravak u morskim dubinama.

Film se trenutno nalazi u montaži te bi trebao biti gotov krajem četvrtog mjeseca, te će premijerno biti prikazan u splitskoj kinoteci. Do tada možemo samo uživati u ovih nekoliko izreza iz filma ....


Isječak iz dokumentarnog filma - "Apnea"



Trailer filma

Dokumentarni film : Prenesena zbilja ili lažna stvarnost .

Dokumentarni film je riječ koja se odnosi na filmski izraz koji ima za cilj da dokumentira stvarnost.



Nanook sa sjevera (Nanook of the North) Robert Flaherty, 1922


Dokumentarac teži prema cjelovitoj reprodukciji stvarnosti koristeći sve mogućnosti filma razlika između igranog filma i dokumentarnog je ta da dokumentarni film prikazuje zbilju, istinite događaje.
Rodovi dokumentarnog filma su : narativni, rekonstruktivni, poetski, anketni – ispovjedni (tzv. film istine), direktni film (tehnika skrivene kamere).
Osnovni modusi dokumentarnog filma:
Izlagački modus -najčešče imamo pripovjedača koji nam prepričava ono što vidimo, usmjerava nas . Manipulativno se želi pokazati ljudima način na koji bi trebali vidjeti sliku koja se prikazuje . Pripovjedač kao „ Božiji glas“ . Primjer za to su dokumentarci Michaela Moore-a on se obraća gledateljima , ali u njegovom slučaju on se direktno obraća gledateljima pa bi se to moglo i nazvati i Interaktivnim modusom - u kojem se filmska ekipa obraća gledateljima , tzv. novinarski intervju .Također imamo još i Opservacijski modus ili Direktan film - za taj tip dokumentarca se najčešče upotrebljavaju lagane kamere i zvuk se snima odmah na mjestu ( npr. bbc dokumentarci o divljini ...)



Sretno dijete, Igor Mirković, 2003


Riječ "dokumentarni film" je prvi put korištena za filmove ove vrste u osvrtu za film Maona koji je pisao John Grierson. Pojam se pojavio 08,02,1926 godine . Iako bi se i prvim dokumentarnim filmovima mogli nazvati prvi snimljeni filmovi , snimani su kao zapisi svakodnevnih događaja tzv. actualite` filmovi.
Od dokumentaraca se očekuje da bude edukativan ,da ima kulturološko prosvjetiteljsku funkciju , teme dokumentarnih filmova se obrađuju na kreativan način i uobičajeno imaju definiranu društvenu svrhu .Iako dokumentarac želi što više stvarnost približiti gledatelju kreativno oblikovanje dokumentarnog filma (režija) dovodi do varanja gledatelja. Dokumentarac isto tako nikad nije objektivan , zbog intervencije autora. Postavlja se pitanje kako se dokumentarac može nazvati dokumentarcem ako su montirani, snimani , strukturirani na isti ili sličan način kao igrani filmovi , da li su onda dokumentarci lažni .Dokumentaristički prikaz je autentičniji prikaz stvarnosti , ali uvijek su tu male ili velike intervencije autora (njegovo viđenje) dok naše viđenje stvarnosti ovisi i o perspektivi ,s koje su događaji prikazani.

Svijest koju imamo prije gledanja nekog filma o tome da li se radi o igranom filmu ili o dokumentarnom bitno mijenja naš pogled na taj film . Na film bi gledali potpuno drugačije da ne znamo je se radi o dokumentarnom ili je u pitanju igrani film . Razliku između igranog i dokumentarnog filma ljudi najčešće određuju kao razliku između izmišljenog i ne-izmišljenog. Razlika između namještenog za snimanje i onog što se odvija bez obzira na snimanje . Polazeći od toga , odlučila sam se za ovu temu da li je dokumentarac samo ono što je snimljeno bez ikakve intervencije ili je dokumentarac ipak namješten i režiran. Prvi dokumentarci su bili snimke ljudi , događaja, sportova , rata te svega što se odvijalo u svakodnevnici i našlo se ispred objektiva kamere , tek poslije rata su dokumentarci dobili svoju estetiku i intervenciju redatelja i snimatelja. Dokumentarcu je osnovni cilj stvoriti dojam o činjeničnom , stvarnom , zatečenom stanju . Dok je igranom filmu osnova „izmišljotina“ iako se i „izmišljotina“ može ali i ne mora temeljiti na istinitim činjenicama . Dokumentarni film nas informira o činjenicama , težnja svakog dokumentarca je pokazati zanimljive činjenice ili činjenice pokazati na zanimljiv način .Sustavnost može polaziti od uzročno- posljedičnog odvijanja zbivanja pa takav dokumentarac nazivamo narativnim dokumentarcem .



Farenheit 9/11, Michael Moore, 2003

Ključne značajke dokumentarnog filma ili dokumentarizma su činjeničnost ili izlagačka sustavnost. Također postoji nešto što se naziva „lažni dokumentarac“.Primjer za to bi uzela film Vrtlog Života (American Beauty - Sam Mendes, 1999) , u sredini filma , vidimo snimku koju mladić pokazuje djevojci, vidimo „amatersku“ snimku lišća i kese koja “pleše“ na vjetru . Na temelju tih osobina ,taj dio filma prepoznajemo kao dokumentaristički zapis . I „istinit“ i „lažni“ dokumentarac je isplaniran , a gledatelj ga prihvaća kao dokumentaristički.
Razmišljajući o tome da ga prikaže što više dokumentaristički redatelj u ovom slučaju „manipulator“ razvija postupke kako bi film prikazao što više realnim . Jedino čemu lažni dokumentarac ne pridonosi je kulturna funkcija koju svaki dokumentrac svojim svjedočenjem , istinom mora imati .
Bit dokumentarca je da redatelj ostvari svoj osobni stav prema stvarnosti , nešto što on smatra da je bitno da istakne , a ono drugo irelevantno odbacuje .Razlika između bilježenja stvarnosti i izrežiranog dokumentarca je velika . Prije se dokumentarcem smatrao samo film koji nije bio igrani , iako se s vremenom to promijenilo .Sada se redatelj i snimatelj upliću u dokumentarac , postaju sudionici tog filma jer se kamera postavlja na određeno mjesto , te se akteri mole da stanu tako da se oni vide ili određeni dio koji je bitan za prikazivanje.
Iako naravno da se stvaraju i još uvijek postoje dokumentarci koji prikazuju istinitost i zbilju, takav dokumentarc je prikaz života kakav akteri inače vode ,radnje koje inače rade.
Nakon svega teško je razlučiti prirodu dokumentarca , da li je on stvarno prenesena zbilja ljudi, događaja i mjesta ili je on izrežiran do te mjere da se može uspoređivati sa igranim filmom .

Vizualni užitak psihoanaliza i semiotički pristup analizi filma.

Laura Mulvey u tekstu Vizualni užitak i narativni film nas navodi da sagledamo interdisciplinarni značaj svih pothvata vezanih uz teoriju medija i kulturalnu analizu. Mulvey tvrdi da posredstvom sastava zvijezda film proizvodi ego ideale .Žena je slika , muškarac je onaj koji gleda . Kompleks kastracije - pogled može biti prijeteći.
Zadovoljstvo gledanja podijeljeno je na aktivnog- muškarca i pasivnu- ženu. Žena je prikazana kao seksualni objekt , odlučujući je muški pogled koji projecira svoju fantaziju na žensku figuru . ona tvrdi da je ženi namjenjena egzibicionistička uloga , hoče reći da je žena stvorena za gledanje ( to be looked at ness ). po tome ženski likovi su elaborirani kao erotski objekt za gledanje. Istaknula je filmove Hitchcock -a , muški likovi elaborirani su kao predstavnici simboličkog reda i zakona . U narativnom smislu žena se istražuje , demistificira se njezina tajna , nakon toga slijedi kazna ili spašavanje .Film se konstruira oko glavnog muškog lika . Ona kritizira Freudovu teoriju seksualnosti u kojoj žena nije definirana kroz ono što je, već kroz ono što ne posjeduje , definirana je kroz manjak koji u muškarcu izaziva kompleks kastracije. Pretvaranje ženske figure u fetiš tako da postane nešto što izaziva zadovoljstvo , a ne strah . Fetišitička skopofilija pretpostavlja fizičku ljepotu objekta pretvarajući je u nešto zadovoljavajuće po sebi . Ona je strah od kastracije o kojem diskutira Freud povezala , sa klasičnim holivudskim filmovima u kojima žena ima dvije opcije - ona se pretvara u fetiš/erotski objekt ili je u narativnom smislu pod prismotrom. Ona je na kraju kažnjena čak tako i da mora umrijeti, ili je pak spašena tako što se uklopi u patrijarhalno društvo.

Baudry postavlja analogiju između imaginarne konstitucije subjekta i gledatelja koji se identificira sa slikama projeciranim na filmski ekran . Gledatelj je pozicioniran na idealan način tako da mu slika -stvrnost dolazi odostraga i projecira se na ekran ispred njega , u tom smislu , Baudry tvrdi da filmski ekran funkcionira kao Lacanovo zrcalo.- Lacan objašnjava da dijete sebe ne doživljava kao subjekt kojem nešto manjka. Iz toga, Lacan zaključuje da izvor subjekta nije u prisustvu i identitetu već u manjku i u odsutnosti. U tom smislu mi sebe definiramo tako da se zamišljamo kao da smo dovršeni, iako zapravo konstantno žudimo za “nečim” što bi nadomjestilo taj izvorni manjak. Taj identitet proizveden u zrcalu je vanjski efekt, iako ja pretpostavljam da sam to ja. Projekcija - prikrivanje razlike , tok projekcije ponovno uspostavlja kontinuitet pokreta i vremensku dimenziju nizu statičnih slika. Kontinuitet je svojstvo subjekta, određuje njegovo mjesto, uspostavlja se u filmu kroz sustav negiranja razlika i narativnog kontinuiteta .

Imaginarni označitelj: psihoanaliza i semiotički pristup analizi filma Christian Metz-a. On tvrdi da filmski tekstovi formiraju strukturu nastalu prepletanjem specifičnih i nespecifičnih filmskih kodova. Ovi kodovi se mogu promatrati kao niz koncentričnih krugova; 1. krug – specifični – naprimjer. kod pokreta kamere ili montažnog kontinuiteta. Slijedeći krug se formira kroz kodove koje film dijeli s drugim umjetnostima, naprimjer. narativni kodovi – roman ili strip, kodovi vizualne analogije koje film dijeli sa slikarstvom. Niz značenja ide dalje kroz nespecifične kulturalne kodove kao naprimjer. podjela na uloge prema rodu. Podjela na specifične i nespecifične kodove nije fiksna; dok boja pripada umjetnostima općenito, technicolor (1950 ) naprimjer. odnosi se specifično na film. Audio zapis glasa se čini nespecifičan, no kad je riječ o Dolby zvuku, ulazimo u domenu specifičnog koda. U svakom slučaju, filmski jezik za njega nije nešto unaprijed dano, već je sustav koji nastaje kroz analizu .Njegov esej “Imaginarni označitelj” je primarni tekst psihoanalitičke filmske teorije. Za Metza “imaginarni” – ima tri značenja:
1. Izmišljen, fiktivan;
2. Imaginarna priroda filmskog označitelja – iako ovise o percepciji, slike na ekranu nisu stvarne.
3. Imaginarno – registar Lacanove metodološke podjele. On pokazuje kako film mobilizira tehnike imaginarnog kako bi osigurao (1) funkcioniranje kinematografskog aparata, (2) stvorio uvjete recepcije specifične filmskom gledatelju, (3) generirao filmsku identifikaciju. On želi pokazati da su psihološke i tehnološke komponente filma kao institucije isprepletene tako da u gledatelju potiču vjerovanje u impresiju stvarnosti. Psihoanalitička konstitutcija filmskog gledatelja = društveni utjecaj filma kao institucije.

nedjelja, 16.01.2011.

20. DANI HRVATSKOG FILMA- Poziv na sudjelovanje

POZIVAMO HRVATSKE FILMSKE PRODUCENTE I AUTORE DA PRIJAVE SVOJA DJELA ZA SUDJELOVANJE NA 20. DANIMA HRVATSKOGA FILMA KOJI ĆE SE ODRŽATI U ZAGREBU OD 04. DO 10. TRAVNJA 2011.

Prijave mogu podnijeti producenti ili autori u sljedećim kategorijama:

1. igrani filmovi: kratkometražni (do 30 minuta), srednjemetražni (do 70 minuta), dugometražni (koji nemaju kopiju na 35 mm vrpci ili HD formatu)
2. dokumentarni filmovi
3. animirani filmovi
4. eksperimentalni filmovi
5. namjenski filmovi
6. glazbeni spotovi

Filmovi moraju biti proizvedeni poslije siječnja 2010. i snimljeni u profesionalnim filmskim, elektronskim ili digitalnim formatima. Prijaviti se mogu i filmovi proizvedeni u inozemstvu, ako su im redatelj ili producent hrvatski državljani.
O uvrštavanju filmova u natjecateljski raspored odlučuju selektori za pojedine kategorije.

Uz ispisane prijavnice (neće se prihvatiti ručno ispisane prijavnice), podnositelji su dužni organizatoru do navedenog datuma dostaviti 2 DVD kopije filma (svaki prijavljeni film na zasebnom nosaču) za potrebe selekcije, te na jednom elektroničkom nosaču ispunjenu prijavnicu i 2 fotografije visoke rezolucije iz filma za potrebe kataloga i press službe.

PRIJAVE SE PODNOSE NA POSEBNOM OBRASCU DOSTUPNOM NA WEB PORTALU www.sczg.hr/dhfI PRIMAJU ZAKLJUČNO S 11.VELJAČE 2011 GODINE:

E-MAILOM NA ADRESU davor.sismanovic@sczg.hr (Davor Šišmanović, programski koordinator)
OSOBNO, U ZAGREBU, SAVSKA CESTA 25, U KLUBU SC, u Uredu DHF-a (svakoga radnog dana, od 10 do 15 sati)
POŠTOM NA ADRESU: STUDENTSKI CENTAR, (za 20. Dane hrvatskoga filma), SAVSKA 25, 10000 ZAGREB

www.sczg.hr/dhf

četvrtak, 13.01.2011.

Miramare na filmskom festivalu u Cannesu

Animirani film “Miramare” studentice Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu na filmskom festivalu u Cannesu



Pogled na mediteransku granicu Europe gdje turisti dolaze u potrazi za opuštanjem, a 'ilegalni' se imigranti bore za bolji život. Izlazeći iz strogo određene turističke zone, dvoje švicarske djece ubrzo otkriva da se stvarnost izvan kampa uvelike razlikuje od do u detalja organiziranog života u kampu. Olujom koja se nadvije nad kampom nestaju skoro sve razlike između bogatih i siromašnih. U beskrajnom toku svjetala autoputa obitelj juri natrag u sigurnost domovine.

Animirani film “Miramare” Michaele Muller, studentice Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, uvršten je u selekciju filmskog festivala u Cannesu, u program studentskih filmova Cinefondation. Miramare je vizualno originalno ispričana priča, film sugestivne uporabe zvuka. Ritmični ples između figurativnog i apstraktnog uvlači gledatelja u tajanstveni svijet, priča je smještena na granice europskog Mediterana gdje turisti dolaze na opuštanje i odmor, dok se ilegalni imigranti bore za život.

Michaela Muller švicarska je državljanka, a s ovaj animirani film je nastao kao njezin diplomski rad na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od izlaska u javnost, film postiže izniman uspjeh na najuglednijim međunarodnim i domaćim filmskim festivalima.
Diplomirana nastavnica slikarstva i kiparstva bavila se videom i filmom kao amaterka. Nakon diplome u nastavničkom smjeru slikarstvo i kiparstvo, odlučila se baviti animacijom, i to na svoj način, izvan Švicarske. Tražeći pravu okolinu, i iskrenu kritiku našla se na Akademiji u Zagrebu.






Režija i scenarij: Michaela Müller
Direktor fotografije: Michaela Müller
Animacija: Michaela Müller
Glazba: Fa Ventilato
Dizajn likova: Michaela Müller
Dizajn zvuka: Fa Ventilato, Michaela Müller
Storyboard: Michaela Müller
Producent: Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb u suradnji sa Zagreb filmom

Nagrade:
- Najbolji studentski film, Festival hrvatskog animiranog filma, Zagreb, 2010.
- 63. međunarodni filmski festival u Cannesu - Cinéfondation, 2010.
- 50. međunarodni festival animiranog filma u Annecyju - službena selekcija -
kratkometražni filmovi, 2010.

srijeda, 01.12.2010.

ZAVRŠENA 42. REVIJA HRVATSKOG FILMSKOG I VIDEOSTVARALAŠTVA

DOBITNICI 42.REVIJE HRVATSKOG FILMSKOG I VIDEO STVARALAŠTVA

Organizatori 42. revije hrvatskog filmskog i videostvaralaštva su Hrvatski filmski savez i Filmska autorska grupa "Enthusia Planck", a partner u organizaciji i provedbi je Pučko otvoreno učilište Samobor. Pokroviteljstva su se prihvatili Hrvatski audiovizualni centar, Zajednica tehničke kulture Grada Samobora, Zajednica tehničke kulture Zagrebačke županije i Grad Samobor.
Na prve tri revijske projekcije prikazano je osamnaest odabranih filmova, a među njima i cjelovečernji, 109 minuta dugi dokumentarac Kino moje malo autora Arminia Grgića i Zvonimira Karakatića o povijesti kinematografa u Požegi, gdje ih je nekada bilo čak četiri, a danas se u kino mora ili u Osijek ili u Zagreb. Među prikazanima je bilo šest animiranih, šest eksperimentalnih, tri igrana i tri dokumentarna filma, a produkcijski su nastajali na Akademiji likovnih umjetnosti Zagreb (tri), Akademiji dramske umjetnosti Zagreb (tri), Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu (jedan), u malim producentskim kućama ili od samostalnih autora (šest) te u filmskim klubovima (pet)



Pobjednički film "Miramare" -autorice Michaele Muller


Odlukom članova ocjenjivačkog suda koji ove godine djeluje u sastavu Damir Čučić, predsjednik te Simon Bogojević Narath, Zdravko Mustać, Boris Poljak i Dražen Žarković. Među deset najboljih filmova 42. revije hrvatskog filmskog i videostvaralaštva našli su se igrani Brat moj redatelja Darija Lonjaka, Akademija dramske umjetnosti Zagreb, eksperimentalni Cesta redatelja Igora Dropuljića, Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu, animirani Escargot redatelja Manuela Šumberca, Akademija likovnih umjetnosti Zagreb, animirani Jače od života redatelja Livia Rajha, Akademija likovnih umjetnosti Zagreb, animirani Miramare redateljice Michaele Müller, Akademija likovnih umjetnosti Zagreb, igrani Pandemija redatelja Ivana Livakovića, Akademija dramske umjetnosti Zagreb, eksperimentalni Pogled redatelja Aleksandra Muharemovića i Damira Tomića, VK Mursa Osijek i FKK Đakovo, Đakovo, eksperimentalni Posveta duši samostalne autorice Ivane Rupić, Šibenik, eksperimentalni Teletrope redatelja Krunoslava Ptičara, Filmska autorska grupa "Enthusia Planck", Samobor te igrani Visibabe redatelja Ivice Mušana, Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu.



Pobjednički film "Teletrope" -autor Krunoslav Ptičar

Specijalne diplome 42. revije hrvatskog filmskog i videostvaralaštva osvojili su Igor Dropuljić, Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu, za eksperimentalni film Cesta i Livio Rajh, Akademija likovnih umjetnosti Zagreb, za animirani film Jače od života.
Tri ravnopravne treće nagrade osvojili su Aleksandar Muharemović, VK Mursa, Osijek i Damir Tomić, FKK Đakovo, Đakovo, za eksperimentalni film Pogled, Ivana Rupić, samostalna autorica iz Šibenika, za eksperimentalni film Posveta duši i Ivica Mušan, Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu, za igrani film Visibabe.
Tri druge nagrade pripale su Dariju Lonjaku, Akademija dramske umjetnosti Zagreb, za igrani film Brat moj, Manuelu Šumbercu, Akademija likovnih umjetnosti Zagreb, za animirani film Escargot i Ivanu Livakoviću, Akademija dramske umjetnosti Zagreb, za igrani film Pandemija.
Pobjednici 42. revije hrvatskog filmskog i videostvaralaštva su Michaela Müller, Akademija likovnih umjetnosti Zagreb, za animirani film Miramare i Krunoslav Ptičar, Filmska autorska grupa "Enthusia Planck", Samobor, za eksperimentalni film Teletrope.



iduća, 43. revija hrvatskog filmskog i videostvaralaštva najavljena je za konac studenoga 2011. godine, u Puli.

nedjelja, 21.11.2010.

it only takes one to make a movie

5. ONE TAKE FILM FESTIVAL


Peti međunarodni festival filmova snimljenih u jednom kadru održao se u Zagrebu od 18. do 20. studenog 2010.

Festival je ove godine posvećen prerano preminulom direktoru festivala, poznatom filmskom snimatelju Vedranu Šamanoviću.




One take film festival gdje se prikazuju filmovi snimljeni u jednom kadru .
Tehnička definicija kadra je snimka definirana od trenutka uljučivanja do trenutka isključivanja kamere.
montaža kao osnovni tehnički dio filma se potpuno iskljućuje - rezovi, pretapanja, odtamljenja, zatamljenja
i ostali oblici montaže se ne smiju primjenjivati u filmovima. Festival je jedinstveni festival te vrste u svijetu,
ukjlučuje sve vrste filmskih žanrova (igrani, eksperimentalni, dokumentarni, glazbene spotove, te mamjenske - reklame).


U tri dana trajanja festivala koji se održavao u kinu "Tuškanac", kinu "Europa" i Muzeju suvremene umjetnosti
u glavnom programu prikazano je 36 filmova iz 19 zemalja.
Žiri se sastojao od troje filmaša : rumunjski redatelj i scenarist Radu Jude,
hrvatski redatelj Zvonimir Jurić i portugalski snimatelj i direktor fotografije Jaime Neves.



Na otvaranju u kinu Europa prikazala se dva filma posvećena prvom direktoru festivala
Vedranu Šamanoviću (1968.-2009.).
Filmovi "Prolaz za van", zajednički redateljski i scenaristički rad Vedrana Šamanovića i Sanje Šamanović.
"Pustara" redatelja Ivana Faktora gdje je Vedran Šamanović sudjelovao kao direktor fotografije.

Grand Prix festivala dobio je film Odlazak - " La Sortie" redatelja Chus Domíngueza.
dokumentarni španjolski film iz 2009 godine.

Peto izdanje one take film festivala prikazao nam je razne filomove snimljenje u jednom kadru.

Dugometražnih filmovi prikazani na festivalu :

"Pucanj" - Linde Wendel - danska obiteljska drama
"PVC-1" - Spirosa Stathoulopoulosa - kolumbijska akcijska drama
"Hura za kraj" - Jonathana Stokesa - američka komedija
"Pauza za ručak" - Sharon Lockhart - američka drama
"Utihnula kuća" - Gustava Hernandeza - urugvajski film

Utihnula kuća prikazan je na ovogodišnjem festivalu u Cannesu ,prvi horor snimljenom u jednom kadru.
film se bazira na istinitom događaju okćeri i ocu koji provode noć napuštenoj kući,
ali se ubrzo počnu boriti za vlastiti život film je i zatvorio festival.

Na festivalu je takoder prikazan i kratkometražni film "Događaji pred bankom" Rubena Oestlunda
švedski film dobitnika Zlatnog medvjeda na ovogodišnjem Berlinaleu .
Najveća zanimljivost ovogodišnjeg festivala je bilo prikazivanje kutnog filmskog dijela u
povijesti kinematografije Metropolis - Fritza Langa - sa dodatnih 25 minuta filma
pronađenog prije dvije godine u Buenos Airesu -film je bio skraćen iz komercijalnih razloga
te je prvi put u cijelosti prikazan ove godine na berlinskom festivalu.
Program Loading predstavio je filipinskog redatelja Brillantea Ma. Mendozu - prošlogodišnjeg osvajača
nagrade na Cannes- u za režiju filma "Kinatay" koji ce se također prikazivati sa još
5 redateljevih dugometražnih filmova

2009. Lola (Baka) / Lola
2009. Kinatay / Kinatay
2008. Servis / Serbis
2007. Praćka / Tirador
2007. Posvojeno dijete / Foster Child
2006. Učitelj / Manoro
2006. Ljetna sparina / Kaleldo
2005. Maser / Masahista

Dana 21.11.2010 - održat će se neslužbeno zatvaranje festivala sa besplatnim
filmskim projekcijama publika ce moći vidjeti pobjednika Odlazak - Chus Domíngueza, "Metropolis" - Fritza Langa,
Utihnula kuća - Gustava Hernandez-a te "Lola" - Brillante Mendoza.

Raspored projekcija:

17:00 Grand Prix 2010: Odlazak / Leaving, Chus Dominguez + The Silent House / Utihnula kuća, Gustavo Hernandez
19:00 Lola / Baka, Brillante Mendoza
21:00 Metropolis, Fritz Lang


Festival je protekao odlično s obzirom na ovu recesijsku godinu prožet dobrim i zanimljivim filmovima te
interesantnim gostima čestitamo svim dobitnicima i organizatorima i kao što su i sami ogranizatori rekli
"vidimo se za dvije godine " - publika vas željno očekuje .

Najava - 42. revija hrvatskog filmskog i video stvaralaštva

42. revija hrvatskog filmskog i video stvaralaštva
Samobor, 26., 27. i 28. studeni 2010. godine


Revija hrvatskog filmskog i video stvaralaštva je prezentacija najnovijih radova iz područja filmskog i video stvaralaštva.
Utemeljena 1964. godine i održava se svake godine u drugom gradu.
Uključena u međunarodni savez filmskih i video amatera – UNICA (International Federation of Film and Video Amateurs).
Predstavlja radove autora iz Republike Hrvatske i radove autora, hrvatskih državljana koji djeluju u inozemstvu.
Najboljim ostvarenjima nagraduju se nagradama i diplomama.

42. REVIJA HRVATSKOG FILMSKOG I VIDEO STVARALASTVA from FAGEP on Vimeo.

Program 42. revije

Petak, 26. studeni

17:00 – 18:50 – Prva revijska projekcija - KONKURENCIJA 1 – 109’
KINO MOJE MALO, r: Arminio Grgić; Zvonimir Karakatić, 109'

19:15 – 21:00 – svečano otvorenje - Druga revijska projekcija
KONKURENCIJA 2 – 61'40'
1. ESCARGOT, r: : Manuel Šumberac, 8'41''
2. PET LAKIH KORAKA, r: Mia Prkić, 21'55''
3. FETA, r: Natko Stipaničev, 2'30''
4. BRAT MOJ, r: Dario Lonjak, 13'
5. MENSCH MASCHINE, r: Ivan Mirko Senjanović, 3'
6. POSVETA DUŠI, r: Ivana Rupić, 3'30''
7. JA, r: Ivana Jurić, 3'35''
8. POGLED, r: Aleksandar Muharemović i Damir Tomić, 4'15''

21:00 – 22:15 – Treća revijska projekcija – KONKURENCIJA 3 – 62'20''
1. RUKE OD KAMENA, r: Luka Klapan, 13'05''
2. SOCIAL NETWORKING, r: Martin Mrzljak, 1'52''
3. MIRKO IDE NA RENDEZ, r: Natko Stipaničev, 2'31''
4. ANDRIJA, r: Jadran Puharić, 18'
5. REFRACTION, r: Lovro Čepelak, 3'16''
6. TRUE MINDS, r: Damir Tomić, 2'20''
7. CRNA KUTIJA, r: Vid Benišek, 1'45''
8. VOICE, r: Ksenija Jurišić, 1'41''
Subota, 27. studeni

11:00 – 12:00 – program „FAGEP 21. stoljeće“ – cca 1h

15:00 – 16:30 – Četvrta revijska projekcija – KONKURENCIJA 4 – 98'
Mjesto na kojem je umro posljednji čovjek, r: Ivan Perić, 98'

17:00 – 19:00 – Peta revijska projekcija – KONKURENCIJA 5 – 63' 20''
1. KUTEVI, r: Matija Djanješić, 1'10''
2. TETRAPAK, r: Filip Peruzović, 15'
3. ALAMO, r: Željko Radivoj, 6'30
4. NEMATI, A BITI, r: Bruno Pavić, 33'14''
5. CLOCKWORK MORNING, r: Elvis Popović, 1'
6. POZIV, r: Mario Šulina, 2'50''

19:00 – 20:30 – Šesta revijska projekcija – KONKURENCIJA 6 – 64'15''
1. CESTA, r: : Igor Dropuljić, 3'28''
2. PANDEMIJA, r; Ivan Livaković, 14'
3. JAČE OD ŽIVOTA, r: Livio Rajh, 5'50''
4. VISIBABE, r: Ivica Mušan, 20'
5. MIRAMARE, r: Michaela Müller, 8'
6. TELETROPE, r: Krunoslav Ptičar, 13'03''

20:30 – 21:30 – „FAGEP 20. stoljeće“ – od 68' do 90' – cca 1h
Pedjelja, 28. studeni

10:00 - javno žiriranje

12:00 – Program nagrađenih filmova sa UNICA-e - 46'

1. HELPING HAND, Eun Youn Jang, Južna Koreja, 24'
2. DANS LA LUNE (Moonstruck), Gary Lebel, Francuska, 5'
3. VENE SUURUS (Russian Size), Andrew Bond, Estonija, 17'

14:00 – dodjela nagrada i priznanja

Svim sudionicima želim uspješnu reviju .... a o dobitnicima pročitajte idući tjedan

<	siječanj, 2011
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Siječanj 2011 (9)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)

Opis bloga

Blog o kratkim filmovima, eksperimentalnim filmovima, studentskim filmovima, nezavisnim filmovima, filmskim radionicama, filmskim festivalima, performansima, video instalacijama te sve vezano uz filmsku i video umjetnost u Hrvatskoj

linkovi

www.hfs.hr

Hrvatski Filmski Ljetopis

www.havc.hr

www.film.hr