..nikad nije bio ponosan moj anđeo..
Jutro je odavno svanulo.Budim se iz sna u kojem si bio ti.I ponovno mislim na tebe.Iako te dobro ne poznam,imam osjecaj kao da te oduvijek znam.Al nemam snage da ruke pokrenem,da ucinim nesto vrjedno pohvale.Otvorila sam oci i napokon progledala.Sve vidim,sve znam.Do sada bila sam sljepa,ali vise nisam.Znam zvuci glupo al znam sve o vama,sve o svemu.Jer..da,najgora sam ja.Tako ne izgleda no najlosija sam osoba koja zivi.Znam sve o svacem.Zvuci glupo al tak je.I nesto me se zeli rjesit zbog toga.Strah me mojih grijehova,strah me toga sto me se zeli rjesit,no ne predajem se ja.O ne,ja ne ostavljam nikakve tragove.Nitko me primjetit nemoze.Naucila sam biti nevidljiva.Kod kuce nekako mi je najteze,za njih sam potpuno nestala.I to je po jednoj strani super.Bar me vise niko ne maltretira ni fizicki,a bome ni psihicki.A njih ko jebe.Netrebaju mi.Sve sto dotaknem odjednom postaje prah,laz je da postoji sreca,ljubav je samo u filmovima. Glumim srecu samocom okovana,sasvim je dobro zivjeti sam,otkada otisao si.Ma sve je to bila laž,lažna sreća.otkad si otisao spriajteljila sam se sa tamom i tugom.moje dvije prijateljice.uvjek vjerne.Ma zar je moguce da mi leda okreces ti,sada kad su protiv mene svi.znam pozaliti sto mi je stalo do nekih koji ne zasluzuju to.Sve sto ja govorim samo je zvuk koji ne dopire do usiju njihovih.tama je sakrila svjetlo u meni,nemogu gledati naprijed kad rusi mi se sve,kad moram sve sasvim sama.zelim da nestanu sjecanja koja me vezu za tebe, za sve.zelim sve poceti ispocetka.iako znam da sada moram poci daleko da pronadem svoj put.oko mene je sve puno zidova stvorenih od boli,a nitko ih ne zeli razbiti.doci do mene.sve ono sto sam gradila sada je prazan hram.i mrzim sto sam umorna i nemocna ko neka stara baba.ponovno idem nazad,dublje nego ikad.gdje je tama.i tamo dobro bit ce mi.tamo cu mir svoj naci i vratit se jaca.a do tada,pustit cu da misle sto zele.htjela bi da samo znas koliko te volim.no neznam,dali je to pametno.nisu svi kao ti,znam,nisu svi takvi,ali su iznimke toliko rijetke,da ih ponekad ni ne vidim.nikad nije bio ponosan moj andeo,nikad nije bio ponosan.al bit' ce jednom.sjecam se da sam i ja bila dobra osoba,da sam znala voljeti i druge,a ne samo tebe.kad se jedna vrata zatvore,druga se otvore.a ako si ni ona ne otvore.uvijek postoji prozor koji nikada nije zatvoren.samo sto je kroz vrata lakse proci.a kroz prozor teze.otvorite oci,iznenadit cete se sto cete sve vidjeti,a da do sada niste..PeAcE..
24.04.2009. u 22:08 | Reci nekaj pametnog (12) | Print | # | ^x...No name...x
Zatvorila sam se u krug zidovima okovan
Svoju srecu sam potrosila,ustajali zrak u mojim je plucima
Druge ne zanimam,nitko ni nevidi..
U prah sam se pretvorila otkako me nevolis
Ti si otrov sto tece venama,a ljeka pronaci ne mogu
Ne zelim suze al pomoc si ne mogu,one su tu i nezele otici
Da sam barem mogla vidjet istinu,al bila sam sljepa
Nitko nevidi tugu u mojim ocima,vise nikome nije stalo
Pretvorila sam se u prah i postala nevidljiva
Vise nema smisla,dosta je
Znam da dalje moram sama
I kasno je za kajanje,vrjeme je da skupim stvari
I odem odavde.
_______________________________
x...No name...x
Zivot me umorio,moje svijetlo nosis ti
Iz noci u noc,iz dana u dan,mislima mojim lutas
Neki ljudi nesmiju se sresti,no prekasno sam to shvatila
A od tebe zelim,toliko malo,tek jedno zrno radosti
Dušu sam potrosila al zbog toga ne zalim
U sto sam se pretvorila ni sama neznam
Al jedno znam..u ljubav vise vjere nemam
I sto da popravim sada,kad dobro znam da bilo
Bi bolje samo da sam prosla pored tebe,bez okretanja
I sad kad sam upoznala samocu i sve sto ljudi cine protiv nje
Sad u ljubav vjere nemam…a to ne lici na mene
Jer sve je to za mene prokleto i sveto kao zapleteno
Ti si jedini i samo za tebe moje srce zna
Sad me grije samoca tugom okovana
Tebi nije stalo,ni neznas za mene..a ja,nosim te na dusi
Nije mi se dalo pisat post pa sam napisala ove dve pjesme..
nadam se da su dobre....ii svima puuno hvala na komentarima..
malo ih je al su iskreni...i bas takve komm i ocu....hvala..
huggam
...Uvjek će biti dio moje prošlosti od koje nemogu pobijeći...
Sjedim u sobi.Mrak je.Uskoro će jutro.Zrake sunca pokušavaju se probiti do mene.Ali ne uspjevaju.Još uvjek je mrak.Mrak,moja zaštita,moj štit.I ono kad dođe onaj trenutak i pomisliš kako je sve u redu,kako je cesta čista i kako možeš proći,neprimjetno,bez ijednog nepotrebnog i suvišnog razgovora,bez izjednog znatiželjnog pogleda.Pomislila sam da je sve nestalo,da nema ničega,da se to nije dogodilo,da ne postoji.I bila sam sretna na trenutak.Na trenutak koji je trajao tako malo,tek nekoliko minuta,ali bitnih minuta,onih bezbolnih minuta.Kada si sretan,bez nekog povoda,razloga.Ali si sretan.To je taj trenutak kada ne osječas ništa,ne misliš na ništa.I nije bitna prošlost,sadašnjost ni budučnost.Ništa nije bitno,ne mariš za ama baš ništa i na neki čudan način si ispunjen mirom i srećom.Sretan si,neobjašnjivo,bez nekog razloga.Kada bi barem bilo više takvih trenutaka.Sve bi bilo dobro.Ali nažalost nije tako.Ponovno me pogađa tup udarac.Kako ga samo mrzim,uvjek dođe u krivom trenutku.Taman pomisliš kako je sve nestalo,kako napokon možeš biti sretan nakon svih patnji i onda te to udari.I to pošteno.Sa oblaka padneš duboko u rupu.U rupu iz koje nemožeš izaći.Moraš se boriti svim sila,snagama.A ja snage više nemam.Previše toga me uništilo.Više se ne ni prepoznajem.Stojim ispred ogledala i vrištim.Sve sto vidim je neko nepoznato lice sa tugom,sa oćima punim praznine.Dosta mi je svega,to nisam ja.Mrzim se,gadim se sama sebi.Mrzim neke svoje postupke,jednostavno.To nisam ja.I boli me,jako.Nisam spremna suočiti se sa sobom,surovom istinom i sa sadašnjošću.Ubija me.Svakim danom sve više.Pogledi ljudi.Njezine rjeći,za koje znam da će uskoro nestati zauvjek.Ne želim prihvatiti da je to istina.Ne mogu.Otvorila sam kutije prošlosti.I spalila što se spaliti dalo.Rješila sam se prošlosti,te bolne prošlosti koju sam tek sada shvatila u potpunosti(some kind of trauma u djetinstvu).To me još više uništilo,ali uspjela sam je se rješiti.Sada se trebam suočiti sa stvarnošcu,koja je još gora.Kako mi je rekla:“sve ti se vrača dvostruko“.A što sam ja to učinila??Što???Pa zaboga ja sam bila dijete!!I još uvjek sam,djete koje ju treba.Djete koje treba majku,ali nema je.Ona me ne želi.Neznam zašto,mislim da ni ne želim znati jer,vjerujem bilo bi još teže.A sve što trebam je da me sasluša,utješi.Ali ne,njoj je to problem samo mi još batine fali,no za to se pobrino moj otac.Mah mrzim ih,uništili su mi život u potpunosti.Sada samo pokušavam sakupiti komadiće i ponovno se podići.Teško je kada tražiš da te netko shvati i nigdje to ne možeš naći.Dosta mi je svega.Znam nesmijem dopustiti da emocije i sjećanja kontroliraju menom,ja moram kontrolirati njih.Ali neki osječaji su prokleto jaki,toliko da jednostavno ne mogu protiv njih.Mah znam da je to faza.Ma koga ja to jebeno lažem???Samo sebe!!NE to nije faza,to nije prolazno.To je bol koja je urezana duboko u mene i koje se neću rješiti za ništa,nemogu ej se rješiti.To je bol koju su nanjeli oni.Oni najbitniji ljudi u tvome životu.I mrzim ih zbog toga.Osječam se bespomoćno,izgubljeno.U očima drugih ja sma nitko.Sve što radim,kažem,način na koji se ponašam,sve je krivo.Izgubila sam smisao.Jednostavno postala sam nevidljiva,ne važna.Na šta ličim.Neki dan sam se rasplakala jer ne želim biti loša osoba,jer ne znam gdje sam nestala.Gdje je nestala ona osoba koja je gledala u oblake,mislila da postoji sreća.Nestala je među oblake.Više ju nije briga.Nemam snage ni volje pokušati, iz te borbe uvjek izađem kao gubitnik.Jebeš život kad je sjeban.I čemu onda sve to.Čemu nada kad ona ne postoji,za mene više ne.Nemam se čemu nadati.Ići dalje kad na kraju puta ne stoji ništa osim rupe,jedne velike rupe.I jednostavno,gubim osjećaje.Više ne znam disati.Zaboravim i disati i jesti.I bojim se.Kroz prozor dopire svjetlost,sunce obasjava moje lice,ma nemogu više.I svjetlo mi smeta.Dižem se,spuštam rolete.Gubim se u tami i bojim se.Bojim se sebe,ljudi i svijeta koji me okružuje.Ma nisam ja ni upola loša ko što kruže glasine imam samo jednu nesreću,uništim sve što dotaknem.Želim pobjeći od stvarnosti,od njih,od svega.Neznam ništa ali znam da želim pobjeći,ionako ću biti zaboravljena.Svi mi pozelimo nestati.Od ljudi.Od kuće.Da nitko nezna di smo.Di smo našli sreću.Ili dali je još uvijek tražimo.Nestati kao prašina.To je moj san.
Don't look behind you..
Malo je sretnih ljudi,a to je nekolicina onih koji vole,voljeni su i koji mogu biti sa svojim voljenima.Jako je malo takvih ljudi i stvarno im zavidim.......
Kamo god pogledam svi ljudi imaju neke osjećaje.Zaljubljeni su.Sretni su.Tužni.Ljuti..ili nekaj peto.A svi moji osjećaj su svedeni na minimum,ne govorim da ih nemam.Ali oni su toliko tanki da gotovo i ne postoje.A ono što pokazujem ih zvana jest vrlo hladno,pa se ni ne cudim da me neki zovu cold bloodet beach.A zapravo,oni kojima otkrivam svoje osjećaje znaju koliko sam zapravo emotivna.I koliko su ti osjećaji prokleto jaki i bolni.Moj je problem kad volim,onda stvarno VOLIM.A svi znamo koliko velika ljubav boli.Najrađe bih da svima mogu udjeliti malo ljubavi,a nikom ne dati tu veliku.Bilo bi puno lakše.Al nažalost ne mogu.Bilo je osoba u mome zivotu koje sam jako zavoljela,a onda su odjednom,otisli,nestali.Istom brziom kojom su došli,tako su i otišli.Ljudi uvjek odlaze nije bitno čijom krivnjom ali uvjek odu!
I onda osobe koje su cjelo vrjeme na istom mjestu,poput mene,ostanu povrijeđene,uvrijeđene i uplakane.Imam osječaj kao da sma ukleta,jer svaki put kada nekog zavolim on jednostavno ode,bila to smrt il neki drugi životni put.To me doslovno uništava,polako ostajem sama,potpuno sama bez ikoga.Nemogu više,iako sam si obečala da ću se boriti.Bolest mi malo pomalo oduzima svu snagu,a protiv nje se jednostavno nemogu boriti.Nemam s čim.Neznam kak.A ko da to nije dost,tu su i moji starci koji me svakodnevno časte ljepim riječima poput...mah nemrem ni napisat,prebolno je tak neke ćut od takvih ljudi.Nemrem više to podnjet..ni rječi,ni batine..Dosta mi je svega.Mući me sve,od škole do njih..Al fala bogu imam ja svoju šumu.Pa sam tak jedne noći,točnije jutra(bilo je oko 3 il 4 iza ponoći)otišla u šumu,tam sjela na drvo i na mp3-u si pustila pjesmu iz nekog baleta.Osječala sam nevjerojatni spokoj,misli su mi bile potpuno prazne i sve što sam osječala je jedno VELIKO NIŠTA.I ne nisam se bojala mračne šume,nego baš suprotno.Volim mrak,osječam neku zaštitu,sigurnost.Kao kad sam se ko mala kad bi se bojala nečega znala sakriti ispod debele deke koja mi je pružila utjehu i sigurnost.Tako se sada osjećam u mraku.Sigurno,zaštićeno.I kad sam tako spokojno sjedila u šumi,čekajući zoru,kad se moram vratit kući da me tam još neko ne nađe pa me pošalje psihijatru(ne velim ja da ga ne bi trebala posjetit,al opet..)..napisala sam ovu pjesmu(valda je dobra)..
I evo dok sjedim tu
na mokrom
deblu,osječajući
blaženu ugodu,spokoj
uživam u noći,tako prekrasnoj
noći obasjanom mjesečinom
gledam u put,put koji više nije trnovit
nego je prosut zvijezdama,srećom,
put koji vodi u nepoznato,a opet
tako sigurno,zaštičeno
želim se dignut i poći tim putem
koji me može odvesti do tebe,
jedine moje ljubavi,želi ustati
ali osječaj euforije je toliko snažan
da mislim da letim,odjednom osjetim tup udarac
pjesma je završila,bude me kapljice jutarnje rose
i shvatim da moram poći,jer uskoro će praskozorje
polako nestaje plaš noći,plašt moje zaštite,sigurnosti
i moram krenuti,vratiti se u mjesto koje se zove dom
ali dom je tamo gdje je srce,a to je ova
prekrasna velika šuma,odlazim ali vratit ću se,ovdje
gdje je moj dom
P.S.Vrjeme mi je da posjetim psihijatra..kaj ne??hehe
Tko sam ja..
Ja sam metalka,al pomalo i emo.točka.briga me šta ćete reći i koi je vaš pogled na to.
Ja imam 14 godina, pomalo sam luckasta i u velikom postotku luda i ja sam metalka i pomalo emo.
Take it or leave it.
Nie važno šta će biti.JA sam TU.I živa sam.I iako sam sada bolesna i jedva gledam od te glupe bolesti, prvi puta sam zaista sretna šta sam živa.
Sada će neka pametna mala glavica reći:Ne možeš biti emo ak si sretna.
Čekaite malo.ja mogu biti sve kaj jebeno želim!Mogu biti i metalka i emo al vi nemate NIŠTA od toga.
Tko ste vi da govorite kaje to emo?tko?
Male usiane glavice koe ne znau NIŠTA o životu.sorry ljudi.al dok će se vama dogodit stvari koe su se meni dogodile i onima poput mene onda mi se javite.ne podcjenjuem ničiu bol ni patnju.svi imamo svjou muku.ali zaista se nadam da nitko neće iskusit ono šta sam ja.
Ja imam pravo biti sretna!
Tolike osobe su otišle iz mog života.zbog smrti ili zbog života samog.
Svaki put kad sam nekog zavoljela otišao/la je.
Ali ja ih i dalje volim.nie li to blesavo?
Nakon svih patnji i boli ja još ne znam mrziti.Čudno.
Trudim se.fkt.da izbrišem neke ljude iz svjoe memorie.al ne ide.
Sada znam da ne postoi nitko poput mene.i zbog toga me nitko neće u potpunosti shvatiti.možda netko jednom hoće na neki način ali ne u potpunosti.
Ali sad mie jedino važno da ja sebe razumiem.Gledala sam danas film Curious case of Benjamin Button.
Neki njegovi pogledi na svjet su me totalno ostavili zapanjenu.
Ugl nebi htiela prepričavati film.Pogledaite ga svakako.
Zadnja rečenica me dirnula najviše.Ne znam zašto...ali je...
Ugl.kaže da svatko ima „nešto svjoe“,nešto što mu ide.
Shvatila sam da meni isto nešto ide.Mogu ljude pretvoriti u nešto iznimno slikajući ih.
Mogu svoe misli pretvoriti u pjesmu.Mogu svoe emocie pretvoriti u glazbu.Svoi život u rječi.Mislim dae to nešto iznimno.No da li to mene čini iznimnom?
Ne znam.Možda da.A možda me to samo čini čoviekom.
Mi živimo naš život kao na pozornici, ali nema generalne probe. Život se odvija danas i svi naši usponi i padovi izloženi su javnosti, da nam podari pljesak, da nas obasjaju uspjehom, ili da umremo od srama, od poraza, od pogleda koji nas sude zbog naših pogrešaka – koje su ipak dio nas i sa kojima bismo se trebali nositi jer iste određuju naš život i uče nas kako živjeti..
Život je pustolovina.nekad padnemo i to nie sramota.sramota je ne ustati.
Ja ustajem.Hvala onima koj su mi pomogli u tome,a posebno jednoj osobi koja je uvje uz mene..tea volim te...
A oni koi nisu,oni koji me ismijavaju jer sam metalka,emo:Ko vas jebe!meni ne trebate!
Here I gone again..I was born to walk alone..
Nikada nisam razmisljala o tome kako je biti bez roditelja.ali sada sam to potpuno shvatila.znam kak je to kada nemas nikoga tko bi te razumio i volio.kako je to kad si sam na svjetu.kada nemas nikog svog.da,ja imam roditelje,ali oni su previse zaokupljeni sami sobom.znaju samo za sebe i nikog vise.ni neznaju da imaju dijete koje ih treba i vise nego sto oni to misle.mah,bas me briga.kad malo bolje razmislim niti ne trebam ih.meni je ovako kako je cisto dobro.istina da mi fali ljubav ali mogu ja i bez nje.kad sam rodena da budem sama na svjetu,mozda je tako moralo biti.prije sam puno razmisljala o tome kako bi bilo da me nema.da se ubijem.al sad znam da sam bila glupa sto sam tako razmisljala.ipak zivot je zivot,samo je jedan.to je dar koji sam dobila od boga,iako prosut trnjem,krvi i mnogo nepodnosljive boli koja me polako ali sigurno ubija,to je moj zivot.i borit cu se za njega koliko god mogu,iako nemam vise snage za nista i nemogu dalje ma koliko se trudila necu dopustiti da me bolest obuzda,da ona pobjedi.necu to dopustiti ni svojoj bolesti,a bome ni svojoj „obitelji“.moj zivot je postao ples kojem neznam korake,hvatam krivi ritam,al ne odustajem,borim se,skupljam snagu da ustanem,ali ne osjecam nista osim nepodnosljive boli.mah,briga me za njih,moja „obitelj“ je samo nekolicina ljudi koje bas briga za mene i koji cekaju da cim prije odem,da oni napokon mogu odahnut.mah,kog briga mogu ja i bez njih,kad im vec nije stalo.nije ni meni stalo do njih.sad me vec bas briga.ma ko ih je**.makar me najvise zivcira kaj pred drugim izgleda ko da uopce nije tak i kaj drugima oni pricaju o meni kajaznam kaj sve ne i to me najvise zivcira,najrade bi ih sve poubijala.mah briga meee,kome oni uopce trebaju??kome trebaju ljudi,pardom zivotinje,koje boli briga za jednog clana njihove obitelji koji polako ali sigurno umire od bolesti i boli koju su oni nanjeli.to je jedna bezosjecajna gamad.ma nemrem ih usporedivat ni sa zivotinjama,zivotinje imaju osjecaje.a oni to nemaju,oni su jedni obicni prokletnici.al briga me za njih.potpuno sam ih izbrisala iz svog zivota,i iako moram zivjet s njima do svoje 18god( kada cu se preselit kud god samo da nisam s njima(ako mi bolest dopusti da dozivim 18god)),potpuno iz zanemarivam i briga me za njih.da jesu,oni su obiljezili moj zivot,i mrzim sto su to bili bas oni,ljudi koji bi uvjek trebali biti uz mene,ali nazalost tako je. Ali zivot je zivot,kakav god bio.ima onih kojima je puno gore,o da ima,ima.ali život je dar koji sam dobila,i pokusat cu prihvatiti ga i otpakirati taj poklon u svom stilu,ma sto god drugi rekli.jer to tek znači biti čovjek.nikada si necu dopustiti da budem kao moja „obitelj“ bezosjecajni covjek koji ne mari za nikog drugog nego samo za sebe.iako ja nepokazujem svoje osjecaje i znam da ljudi koji me prvi put vide nazivaju cold bloodet beach,to nije tako.oni koji me poznaju zanju koliko sam zapravo emotivna.i pokusat cu zivjeti,napokon poceti „disat“.do sada nisam,ali pocet cu.okrecem novu stranicu u zivotu i pocinje ispocetka.bez proslosti,necu joj dopustiti da mi ona zagorcava buducnost koja moze biti bolja ako se potrudim,a ocu potrudit cu se,bez obzira na bolest,bez obzira ne sve obzire.idem dalje iako je jako tesko i bolno idem,jer zivot je samo jedan i necu dobiti drugu priliku.
i tako je nastala ova pjesma..u cast mojoj "obitelji"
IZGUBLJENI DOM
Na licu osjecam kapi kise,studeno je
Osjecam kako drhtim od hladnoce,budim se
I ugledam kisovito nebo kako sjaji od grmljavine
Do mene dopire miris pokosene trave i trulog lišća
Lezim na klupici u parku,drhtim,smrzavam se
Ali pokusavam ostati pribrana,sve sto zelim je ici kuci,odjednom osjecam tup udarac
A onda shvatim,da nemam doma,moj jedini dom je ova klupica,park
Kisno nebo i studena hladnoca,ne,nemam doma
Ono sto je nekada bio moj dom..sada je smo kuca ljudi koji
Prema meni osjecaju samo mrznju,nezahvalnost
Tek sam sada shvatila da sam sama na svijetu
Da nemam nikog svog,nikog kome bi stalo do mene
Ne,nemam nikoga..sama sam…i ta bol je jaca,gora,bolnija
Od ove nepodnosljive studene hladnoce i ostre kise
Koja pada na moje lice brisuci mi suze..moja jedina utjeha
Je kisa..koja kao da suosjeca sa mnom..odjednom postaje sve
Vise studeno..toliko da vise ne mogu disati…odlazim
Zauvjek se gubim u mraku…
