Malo je sretnih ljudi,a to je nekolicina onih koji vole,voljeni su i koji mogu biti sa svojim voljenima.Jako je malo takvih ljudi i stvarno im zavidim.......
Kamo god pogledam svi ljudi imaju neke osjećaje.Zaljubljeni su.Sretni su.Tužni.Ljuti..ili nekaj peto.A svi moji osjećaj su svedeni na minimum,ne govorim da ih nemam.Ali oni su toliko tanki da gotovo i ne postoje.A ono što pokazujem ih zvana jest vrlo hladno,pa se ni ne cudim da me neki zovu cold bloodet beach.A zapravo,oni kojima otkrivam svoje osjećaje znaju koliko sam zapravo emotivna.I koliko su ti osjećaji prokleto jaki i bolni.Moj je problem kad volim,onda stvarno VOLIM.A svi znamo koliko velika ljubav boli.Najrađe bih da svima mogu udjeliti malo ljubavi,a nikom ne dati tu veliku.Bilo bi puno lakše.Al nažalost ne mogu.Bilo je osoba u mome zivotu koje sam jako zavoljela,a onda su odjednom,otisli,nestali.Istom brziom kojom su došli,tako su i otišli.Ljudi uvjek odlaze nije bitno čijom krivnjom ali uvjek odu!
I onda osobe koje su cjelo vrjeme na istom mjestu,poput mene,ostanu povrijeđene,uvrijeđene i uplakane.Imam osječaj kao da sma ukleta,jer svaki put kada nekog zavolim on jednostavno ode,bila to smrt il neki drugi životni put.To me doslovno uništava,polako ostajem sama,potpuno sama bez ikoga.Nemogu više,iako sam si obečala da ću se boriti.Bolest mi malo pomalo oduzima svu snagu,a protiv nje se jednostavno nemogu boriti.Nemam s čim.Neznam kak.A ko da to nije dost,tu su i moji starci koji me svakodnevno časte ljepim riječima poput...mah nemrem ni napisat,prebolno je tak neke ćut od takvih ljudi.Nemrem više to podnjet..ni rječi,ni batine..Dosta mi je svega.Mući me sve,od škole do njih..Al fala bogu imam ja svoju šumu.Pa sam tak jedne noći,točnije jutra(bilo je oko 3 il 4 iza ponoći)otišla u šumu,tam sjela na drvo i na mp3-u si pustila pjesmu iz nekog baleta.Osječala sam nevjerojatni spokoj,misli su mi bile potpuno prazne i sve što sam osječala je jedno VELIKO NIŠTA.I ne nisam se bojala mračne šume,nego baš suprotno.Volim mrak,osječam neku zaštitu,sigurnost.Kao kad sam se ko mala kad bi se bojala nečega znala sakriti ispod debele deke koja mi je pružila utjehu i sigurnost.Tako se sada osjećam u mraku.Sigurno,zaštićeno.I kad sam tako spokojno sjedila u šumi,čekajući zoru,kad se moram vratit kući da me tam još neko ne nađe pa me pošalje psihijatru(ne velim ja da ga ne bi trebala posjetit,al opet..)..napisala sam ovu pjesmu(valda je dobra)..
I evo dok sjedim tu
na mokrom
deblu,osječajući
blaženu ugodu,spokoj
uživam u noći,tako prekrasnoj
noći obasjanom mjesečinom
gledam u put,put koji više nije trnovit
nego je prosut zvijezdama,srećom,
put koji vodi u nepoznato,a opet
tako sigurno,zaštičeno
želim se dignut i poći tim putem
koji me može odvesti do tebe,
jedine moje ljubavi,želi ustati
ali osječaj euforije je toliko snažan
da mislim da letim,odjednom osjetim tup udarac
pjesma je završila,bude me kapljice jutarnje rose
i shvatim da moram poći,jer uskoro će praskozorje
polako nestaje plaš noći,plašt moje zaštite,sigurnosti
i moram krenuti,vratiti se u mjesto koje se zove dom
ali dom je tamo gdje je srce,a to je ova
prekrasna velika šuma,odlazim ali vratit ću se,ovdje
gdje je moj dom
P.S.Vrjeme mi je da posjetim psihijatra..kaj ne??hehe
Post je objavljen 15.04.2009. u 21:32 sati.