...Uvjek će biti dio moje prošlosti od koje nemogu pobijeći...

Sjedim u sobi.Mrak je.Uskoro će jutro.Zrake sunca pokušavaju se probiti do mene.Ali ne uspjevaju.Još uvjek je mrak.Mrak,moja zaštita,moj štit.I ono kad dođe onaj trenutak i pomisliš kako je sve u redu,kako je cesta čista i kako možeš proći,neprimjetno,bez ijednog nepotrebnog i suvišnog razgovora,bez izjednog znatiželjnog pogleda.Pomislila sam da je sve nestalo,da nema ničega,da se to nije dogodilo,da ne postoji.I bila sam sretna na trenutak.Na trenutak koji je trajao tako malo,tek nekoliko minuta,ali bitnih minuta,onih bezbolnih minuta.Kada si sretan,bez nekog povoda,razloga.Ali si sretan.To je taj trenutak kada ne osječas ništa,ne misliš na ništa.I nije bitna prošlost,sadašnjost ni budučnost.Ništa nije bitno,ne mariš za ama baš ništa i na neki čudan način si ispunjen mirom i srećom.Sretan si,neobjašnjivo,bez nekog razloga.Kada bi barem bilo više takvih trenutaka.Sve bi bilo dobro.Ali nažalost nije tako.Ponovno me pogađa tup udarac.Kako ga samo mrzim,uvjek dođe u krivom trenutku.Taman pomisliš kako je sve nestalo,kako napokon možeš biti sretan nakon svih patnji i onda te to udari.I to pošteno.Sa oblaka padneš duboko u rupu.U rupu iz koje nemožeš izaći.Moraš se boriti svim sila,snagama.A ja snage više nemam.Previše toga me uništilo.Više se ne ni prepoznajem.Stojim ispred ogledala i vrištim.Sve sto vidim je neko nepoznato lice sa tugom,sa oćima punim praznine.Dosta mi je svega,to nisam ja.Mrzim se,gadim se sama sebi.Mrzim neke svoje postupke,jednostavno.To nisam ja.I boli me,jako.Nisam spremna suočiti se sa sobom,surovom istinom i sa sadašnjošću.Ubija me.Svakim danom sve više.Pogledi ljudi.Njezine rjeći,za koje znam da će uskoro nestati zauvjek.Ne želim prihvatiti da je to istina.Ne mogu.Otvorila sam kutije prošlosti.I spalila što se spaliti dalo.Rješila sam se prošlosti,te bolne prošlosti koju sam tek sada shvatila u potpunosti(some kind of trauma u djetinstvu).To me još više uništilo,ali uspjela sam je se rješiti.Sada se trebam suočiti sa stvarnošcu,koja je još gora.Kako mi je rekla:“sve ti se vrača dvostruko“.A što sam ja to učinila??Što???Pa zaboga ja sam bila dijete!!I još uvjek sam,djete koje ju treba.Djete koje treba majku,ali nema je.Ona me ne želi.Neznam zašto,mislim da ni ne želim znati jer,vjerujem bilo bi još teže.A sve što trebam je da me sasluša,utješi.Ali ne,njoj je to problem samo mi još batine fali,no za to se pobrino moj otac.Mah mrzim ih,uništili su mi život u potpunosti.Sada samo pokušavam sakupiti komadiće i ponovno se podići.Teško je kada tražiš da te netko shvati i nigdje to ne možeš naći.Dosta mi je svega.Znam nesmijem dopustiti da emocije i sjećanja kontroliraju menom,ja moram kontrolirati njih.Ali neki osječaji su prokleto jaki,toliko da jednostavno ne mogu protiv njih.Mah znam da je to faza.Ma koga ja to jebeno lažem???Samo sebe!!NE to nije faza,to nije prolazno.To je bol koja je urezana duboko u mene i koje se neću rješiti za ništa,nemogu ej se rješiti.To je bol koju su nanjeli oni.Oni najbitniji ljudi u tvome životu.I mrzim ih zbog toga.Osječam se bespomoćno,izgubljeno.U očima drugih ja sma nitko.Sve što radim,kažem,način na koji se ponašam,sve je krivo.Izgubila sam smisao.Jednostavno postala sam nevidljiva,ne važna.Na šta ličim.Neki dan sam se rasplakala jer ne želim biti loša osoba,jer ne znam gdje sam nestala.Gdje je nestala ona osoba koja je gledala u oblake,mislila da postoji sreća.Nestala je među oblake.Više ju nije briga.Nemam snage ni volje pokušati, iz te borbe uvjek izađem kao gubitnik.Jebeš život kad je sjeban.I čemu onda sve to.Čemu nada kad ona ne postoji,za mene više ne.Nemam se čemu nadati.Ići dalje kad na kraju puta ne stoji ništa osim rupe,jedne velike rupe.I jednostavno,gubim osjećaje.Više ne znam disati.Zaboravim i disati i jesti.I bojim se.Kroz prozor dopire svjetlost,sunce obasjava moje lice,ma nemogu više.I svjetlo mi smeta.Dižem se,spuštam rolete.Gubim se u tami i bojim se.Bojim se sebe,ljudi i svijeta koji me okružuje.Ma nisam ja ni upola loša ko što kruže glasine imam samo jednu nesreću,uništim sve što dotaknem.Želim pobjeći od stvarnosti,od njih,od svega.Neznam ništa ali znam da želim pobjeći,ionako ću biti zaboravljena.Svi mi pozelimo nestati.Od ljudi.Od kuće.Da nitko nezna di smo.Di smo našli sreću.Ili dali je još uvijek tražimo.Nestati kao prašina.To je moj san.

18.04.2009. u 16:40 | Reci nekaj pametnog (25) | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

	travanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

...Uvjek će biti dio moje prošlosti od koje nemogu pobijeći...

x...Neke moje pjesme...x