..Da barem sve stane na tren..
Namjerno usporavam hod, dopuštajući sunčevim zrakama da mi griju lice. Na trenutak kao da napuštam ovaj svijet uz osjećaj prijatne topline
Nježno zatvaram oči u želji da potpuno uživam u ovom slučajnom trenutku, za koji bih htijela da traje vječno. Ovaj prelijep, naizgled beznačajan trenutak dopušta mi barem privremeno i nestvarno udaljavanje od stvari koje tresu moju podsvijest. Od besmislenih prohtjeva koje ne želim ispunjavati, ali moram. Od tuđih želja koje ne želim ispunjavati, ali moram.
Moje kratko sanjarenje prekida hladan vjetar koji mi puše u lice i trga moja maštanja, vraćajući me u surovu realnost mog beznačajnog života.
Zastajem i začuđeno gledam u ispucali asfalt kao da sam očekivala da osjećaj traje duže.
x...za njega...x
Vec godinu dana ja na tebe cekam
Vec godinu dana sretna nisam bila..
I sanjam o sreci…
Sanjam o onom danu kad
Ponovno cu te sresti
Da dotaknem tvoje lice malo i umorno
Zelim da snovi postanu java
A da java postane san..
Zelim te ponovno sresti
Da sreca prekrije tugu u ocima mojim
I da osmjeh ponovno padne na moje lice
Zelim da me poneses na krilima ljubavi
Da plovim nebom na bijelim oblacima
Zelim…zelim te pored sebe…
Barem na tren..neka traje zauvijek
x...I wont to be a little girl with lolipop in my hands...x
Sjedim u autu.Slušam glazbu.Tužna sam,iako bez razloga..mislim da sam i ljuta.Pogled mi poleti do prozora i primjetim da pada kiša.Odjednom u meni se probudi maleno zrno sreće.Neznam zašto,neznam kako.U meni se izmješaju osječaji tuge,ljutnje i sreće.Mislim da ću poludjeti.Želim iskočiti iz kože,želim izaći iz auta i zaplesati na kiši.Ponovno biti dijete.Kada stvari nisu bile takve ili ja barem nisam znala kakve su.Jer sam bila malena i nisam shvačala.Želim ponovno biti dijete.Želim biti ona mala slatka curica sa dugom plavom kosom i velikim smeđim očima.Ona mala bezbrižna djevojčica,sa šarenim šeširićem,žutom haljinom i velikom šarenom lizalicom u rukama.
Želim biti sretna,bezbrižna.Želim da me ponovno mogu usrećiti male stvari,jako male.I želim ponovno sresti osobu koju sam jako voljela i izgubila sa šest godina.Želim se vratiti u svoje ne baš ljepo djetinjstvo.Ali barem sam bila sretna.Jer je ta osoba bila uz mene.Od kad je otišla sve se promjenilo.Sve.Sve osobe oko mene.Ili se nisu promjenile,ma nisu.One su oduvjek bile takve.Ali ta osoba mi nije dopustila da to vidim,nije htjela da patim.Uvjeravala me da je sve savršeno.Voljela me.Bila sam sretna uz nju.Ma,nemogu se više prisječati.Boli me i steže oko srca.Užas.Želim odgovore na pitanja.Na pitanja na koja samo ja mogu odgovoriti,ali neznam odgovor.Želim znati,tko sam ja uopče?U što sam se pretvorila?Gdje je nestala ona djevojka koja bi svakog uplakanog mogla nasmiješiti,svaku tuđu bol pretvoriti u sreću?Gdje je nestala ona koja je gledala u oblake?Smiješila se sreći,uživala u svakom dahu?Mozda i znam odgovore.Ta..ja..sretna,vesela,nasmješena..nestala je sa osobom koja je otišla.Nestala je jer su je slomili ljudi do kojih joj je stalo.Nestala je jer je nitko ne voli.jer je upoznala zle ljude hladnog srca..jer su je odbacili svi...i onda se još zapitam.Zašto sam im nevažna?Zašto me ne primječuju?No na to nemam odgovor.Mah,čemu zivjeti kad se ničemu nemam nadati.Kad je sreća za mene prošlost.Nema smisla,ja nemam smisla.Ne vrijedim ništa.Zar sam zaista tako loša?O da jesam.Iz svijetla sam otišla u tamu.Postala bahata,zla,hladnokrvna.Porculanska lutka.Više ne volim sve ljude.Ne volim ljude uopče.Jednio koga ja volim ali baš VOLIM...su on i moja najbolja frendica.Jedini ljudi do kojih mi je zaista iskreno stalo su upravo oni.Neznam nešto,netko je ubio u meni svu onu ljubav prema ljudima i svu onu sreću.Ubilo me njihovo hladno srce,njihova nemarnost.Kako ih samo mrzim.Kako ih mrzim.Uopče im nije stalo do mene.Jedva čekaju da me se riješe.Ni ne žele pričati sa mnom.Jednom sam ju pitala koliko joj trebam platiti da bi samnom provela najviše pola sata.Ona se samo okrenula i hladnokrvo otišla.To govno od moje majke.Ni otac nije ništa bolji.Ma mrzim ih.MRZIM IH!!!Uništili su me potpuno.Iz temelja.
Iz svijetla sam otišla u tamu,
no nitko ne može vidjet moju tamnu stranu,
skrivam je ko zmija noge,jer svakakvih ljudi ima,
ma ne razumiju oni mene.
Možda je i bolje,neka me se klone..jer da,najgora sam ja
postala sam zla ko neka divlja životinja.
Nek klone me se oni koji nežele osjetit moju bol,
na svojoj koži.
Ma nek klone me se svi,kako živi bi ostali..
jer ja..nemogu se kontrolirati...
Koliko puta sam se zapitala kakav bi mi život bio da sam se rodila u drugoj obitelji?Kako bi bilo da..ma kako je to biti sretan?Kako je to kada te netko voli?Neznam odgovor na to...neznam...Jednostavno nemogu vjerovati kada vidim da su im drugi važniji od mene.Kada sa drugima provedu tri sata pričajući,a za mene nema vremena ni bjednih pet minuta.Nek mi veli,ma daj makni se..vidiš da sam umorna,nemam vremena....i onda ode gledat seriju...pa to nije fer...nije...čime sam to zaslužila..kaj sam napravila?...MAH,više se neću ni truditi ne isplati se..Okrečem novu stranicu u životu i pocinje ispocetka..napokon..bez njih,bez prošlosti bez svega..jedino cu zadrzati sjecanje na one sretne dane.sa osobom koja me voljela..taj dio nikada necu zaboraviti..a njih cu potpuno izbrisat iz svoje memoarije,gotovo je...napokon..sama sam ko prava dama no oko mene je tama...zelim izaći na kišu..no auto juri cestom..napokon staje..nemogu pronaci vrata...tamno je..napokon ih pronalazim..izlazim na kišu..i odlazim sa smjeskom plesući..
