Namjerno usporavam hod, dopuštajući sunčevim zrakama da mi griju lice. Na trenutak kao da napuštam ovaj svijet uz osjećaj prijatne topline
Nježno zatvaram oči u želji da potpuno uživam u ovom slučajnom trenutku, za koji bih htijela da traje vječno. Ovaj prelijep, naizgled beznačajan trenutak dopušta mi barem privremeno i nestvarno udaljavanje od stvari koje tresu moju podsvijest. Od besmislenih prohtjeva koje ne želim ispunjavati, ali moram. Od tuđih želja koje ne želim ispunjavati, ali moram.
Moje kratko sanjarenje prekida hladan vjetar koji mi puše u lice i trga moja maštanja, vraćajući me u surovu realnost mog beznačajnog života.
Zastajem i začuđeno gledam u ispucali asfalt kao da sam očekivala da osjećaj traje duže.
Post je objavljen 13.05.2009. u 23:01 sati.