Između zvijezda, između jave i sna...
...nitko
nikada neće postati kao ja
30.04.2006., nedjelja
Danas sam luda, ne znam što hoću...
|
VAŽNO – obavezno pročitati (i razumjeti!) prije nego nastavite svim čulima upijati ostatak mog giberisha: ponovno napominjem isto što sam napisala u jednom od prošlih postova, ponukana nekim reakcijama i komentarima - čitajte ovo s dozom humora. Poznavanje značenja riječi «ironija» i «sarkazam» su u ovom slučaju dosta zgodna stvar, a ni uključivanje mozga neće biti na odmet. Hvala! Ustao sam ujutro s glavom nateklom, i zakačio malim nožnim prstom o stol.... Ooops, kriva pjesma. Ali, zapravo, kad malo bolje razmislim, i ona se uklapa u koncepciju. Tako nekako sam se i ja probudila danas. I jučer, i prekjučer... Jedan dio muškog dijela populacije uporno iz nekog meni nepoznatog razloga odbija priznati da postoji nešto što bi se moglo opisati kao «predmenstrualni sindrom», ili skraćeno - PMF (kako to neki vole zvati). Oni to samo koriste kako bi argumentirali svoju, unatoč svemu neutemeljenu, teoriju radnog naziva «žene-nikad zadovoljne». To što su nama hormoni potpuno podivljali i oteli se svakoj kontroli (pih, kao da smo ju ikad i imale...) ne predstavlja apsolutno nikakvo opravdanje, jelda? Doduše, čula sam jednom tezu da su žene otprilike samo 2 dana u mjesecu normalne, no ne bih željela ulaziti u rasprave o istinitosti iste. Budimo iskreni, nama je puno gore kad dodje u pitanje period pms-a: mi ionako nikad ne znamo što želimo, a ludi hormoni samo potenciraju nevolju. Naši dečki/muževi samo trebaju s time izaći na kraj – odnosno donijeti čokoladu i nestati glavom bez obzira na pivu i nogomet s dečkima. Žene su te koje se moraju boriti s promjenama raspoloženja, iznendanim napadajima smijeha/suza/bijesa, neopisivom potrebom za hranom (eh, joše kad bismo znale kojom - pa gdje bi nam bio kraj...), glasovima u glavi, frendicama koje su odjednom od najrazumnijih osoba svih vremena postale vještice-tračerice i svim onim tjelesnim simptomima koje neću sad nabrajati jer biste ih vjerojatno smatrali suvišnim informacijama. Posebice muški dio publike (koja je, usput rečeno, tako brojna da mi se zavrtilo u glavi kad sam pročitala svu tu tursku silu komentara. Ali hej – ja sam kul :p). Recite vi šta hoćete, ali pms bi trebalo smatrati olakšavajućom okolnošću na sudu. Otprilike kao i dubrovačko jugo. A to da se žene nikako ne može zadovoljiti uopće nije istina – tko vam je kriv kad ste nesposobni. Pa mislim, zar još niste naučili čitati misli?! D-uh! ********************* now playing: Rammstein - Ohne dich  |
28.04.2006., petak
dvije-tri o frustracijama
|
Sad bi mi stvarno dobro došao netko da se mogu izvikati na njega pa da ispucam svu tu negativnu energiju iz sebe. Ali, budući da nitko takav nije u blizini, valjda će i ovo pomoći da se riješim svojih frustracija... :) Mrzim kad stvari ne idu onako kako bi trebale, ili barem onako kako bih ja to htjela. A pogotovo kad se radi o stvarima koje su mi, iz nekog razloga, jako važne. Uostalom, tko to voli? Oduvijek sam planirala gotovo sve i, bez lažne skromnosti, mislim da sam sposoban organizator. No, problem je ako mi uleti nešto neplanirano i pokvari mi cijelu koncepciju. Zapravo, mogu ja adaptirati planove ako znam o čemu se radi i ako mogu išta učiniti po tom pitanju. Najgore je kad se nešto (ne)desi, a ja ne znam zašto. I jedino što mogu učiniti je bespomoćno čekati i smišljati u glavi različite scenarije – od onih sa happy endom do najgorih mogućih... Tada poludim do kraja i postanem toliko živčana da ne mogu uopće normalno razgovarati s ljudima. Kao na primjer sada... Druga stvar koja mi još više digne tlak u ovakvoj situaciji i samo potencira moj bijes jest rečenica «Pa nemoj se živcirati!». Da, znam da ću dobiti čir na želucu jednog dana i pomirila sam se s tom činjenicom. Kako da se ne živciram ako nešto meni izuzetno bitno u nekom trenutku krene u potpuno krivom smjeru? Šta da pustim sve da ode dovraga i nastavim kao da se ništa nije dogodilo? Ne znam ja to - meni je normalno da se živciram oko stvari do kojih mi je stalo. Zato mi nikada nemojte reći «Smiri se!» jer će to izazvati upravo suprotan efekt. I nemojte se praviti pametnima. Znam ja da sve izgleda puno lakše i jednostavnije kad se ne događa tebi nego si ti samo objektivni promatrač, ali iz moje prespektive je to sve mnogo drukčije. Najviše mi, zapravo, može pomoći netko tko će samo biti tu da me sluša. Bez ikakvih komentara, osuda, savjeta, mišljenja itd. Kad istresem sve iz sebe puno mi je lakše, a i manje su šanse da dobijem čir na želucu. A pomoć, ako trebam, tražit ću. Bez brige, nisam jedna od onih wannabe jakih ja-sve-mogu-sama žena. :) |
24.04.2006., ponedjeljak
"da li je bedak minus novac prava formula da se postane lovac"
|
UPDATE - vrlo važno, obavezno pročitati prije nego što pohotno navalite na ostatak posta: oni koji me ne znaju možda će pomisliti da mene stvarno brine sve ovo što sam ja tu napisala, ali shvatite sve ovo kao zajebanciju, pa čak i ako ne kužite moj smisao za humor. Ja, naime, nisam iskompleksirana wannabe sponzoruša i ne patim na skupe modele koječega. Za nastavak čitanja bitno je shvaćanje dva pojma - ironija i sarkazam. Onima koji ne znaju što je to preporučam da pogledaju u riječnik hrvatskoga jezika ili neku sličnu knjižicu. Imam neku neobjašnjivu potrebu napisati novi post, ali inspiracije niotkuda... Ono što me najviše okupira u posljednje vrijeme je, logično, škola. I sve one gluposti vezane za nju i završetak mog srednjoškolskog obrazovanja – svi oni pojmovi koji u sebi sadržavaju neki oblik riječi «maturalno» (od večere do radnje). A o tome mi se, opet logično, ne da više razmišljati... Bit će kako bude, samo da što prije završi. Ta matura ionako nije više «ispit zrelosti» (šta god to značilo), nego vježbanje sposobnosti da se što lakše provučeš/izvučeš/svučeš (ne, čekaj malo...ovo zadnje se baš ne uklapa, jelda? Ili..?). A maturalna večera je samo mjerilo malograđanštine i našeg «wannabe hoch» balkanizma. Nitko nema para i svi (dobro, barem neki od nas) smo svjesni činjenice da naši roditelji najčešće krpaju kraj s krajem iz dana u dan, od plaće do plaće, iz kredita u kredit... A sve to kako bi tatin sinčić ili mamina kćerkica (ili oboje, u najgorem slučaju) imali najnoviji model mobitela/auta/Fendi torbice/Prada cipela/Gucci traperica. Jer nisi cool ako nemaš mobitel koji nema ekran u 5 milijardi boja, filmsku kameru i fotić sa 600 milimetarskim objektivom u isto vrijeme. Radar i protuzračna obrana su već standard i bez toga se, naravno, ne može. A sve to u samo 100 grama nerazgradivih polimera i jeftinog metala. I dobro pazi da ti se ne bi se slučajno desilo da mobilni telefon(!) actually upotrijebiš za telefoniranje... To jednostvano nije IN. I sad se ja u vrijeme kad je auto modni detalj koji se mijenja zajedno s trendovima pitam zašto netko želi pljunuti 4000 kuna (što je otprilike mjesečna hrvatska plaća osobe sa višom stručnom spremom i nešto manje sreće) za jednu večer posh zabave u Westinu. Ne znam, ali to je muss jer inače nisi cool. Ha ništa, izgleda da ću si morati pribaviti sponzora (mojima, naime, ne pada na pamet financirati sve te glupe prohtjeve): pozadina mi je koliko-toliko na mjestu, silikoni će popunit četvorku/peticu, a fancy odjeća koja se kupuje samo prema principu «cijena odjevnog predmeta je obrnuto proporcionalna količini materijala i/ili vremena koji se utroši za njegovu izradu» se čini kao sasvim dobra investicija. Još samo trebam snimiti filmski uradak u kućnoj produkciji i cijeli svijet je moj. Ili barem onaj balkanski dio. A kad se bogato udam, fakultet mi više ne treba, jer ionako nikog nije briga što imam u glavi. Pa taman da je to i samo jedna žica koja drži uši na mjestu... |
21.04.2006., petak
ice age 2 - iznimka ili pravilo?
|
oduvijek sam smatrala (kao uostalom i većina drugih ljudi koje poznajem) da nastavak nekog genijalnog crtića/filma ne može biti tako dobar kao prvi dio. original je ipak original. međutim, kao što se u narodu često govori, iznimka potvrđuje pravilo. a osobno mislim da je «ice age: the meltdown» ipak iznimka. ne sjećam se kad sam se zadnji put ovako lomila od smijeha gledajući neki crtić. možda kad sam gledala hoodwinked, ali i onda je tih urnebesnih trenutaka bilo mnogo mnogo manje. a zarazan smijeh ekipe oko mene zasigurno je pridonio lomljavi. :) ne znam bi li mogla uopće usporediti prvi i drugi dio ledenog doba - nekako su mi previse drukciji. prvi dio mi se čini više kao jedna zaokružena cjelina kroz koju nas vodi priča o trojici novonastalih prijatelja. drugi sam dio pak doživjela kao zbornik presmješnih scena, fora i sarkazama. da, i drugi dio ima svoju glavnu radnju ali ona je «sporednija» stvar u cijelom crtiću – kao da je pogurnuta u drugi plan. što ne mora nužno biti loše. animacija je standardno dobra, kao i glasovi – skoro svi, osim što mi ray romano nikako ne paše kao manny. to mi je recimo dosta smetalo, ali to je samo moje skromno mišljenje. svidjeli su mi se i novi likovi ellie i njena dva brata pasanca crash i eddie, dok mi je onaj blesavi tony znao stvarno ići na živce. i super mi je što je vjeverica koja hvata svoj žir kroz cijeli film konačno dobila i neku drugu svrhu osim da bude urnebesno smješna. sve u svemu, meni je crtić bio presmješan i svakako preporučujem da ga pogledate ako budete u prilici. a do tada – «Parents: Please do not leave your children unattended. All unattended children will be eaten.» |
19.04.2006., srijeda
ponesto o ponecemu...
|
eto, ljudi, pozdrav svima! iz zagreba nazalost. vratili smo se prije par dana (u ponedjeljak tocnije) i mogu rec da mi je to stvarno sjelo savrseno. u tih nekoliko dana sveukupno sam tri puta pomislila na zagreb i to iskljucivo kad su me zvali moji da provjere je li sve u redu sa njihovom kcerkicom. taman da mi i nije bilo tako lijepo kako je, samo odmor od svakodnevne zagrebacke rutine bi dosao kao narucen. ipak, sve sto je lijepo kratko traje i povratak u zagreb me protiv moje volje vratio u stvarnost kao ljetno sunce kad te probudi u rano jutro ako si blesav kao ja pa, iako imas prozor na istocnoj strani, zaboravis navecer navuc zastore. glupa maturalna. zapravo nije glupa. povijest umjetnosti me zanima i gust mi je citat o impresionizmu, ali imam osjecaj da je to sto radim potpuno beskorisno. mislim, koliko ce ljudi prepisat maturalnu od brata/sestre/frenda/ujaka/rodjaka/*fill in the gap* i za pola sata kopipejstanja imat gotovu maturalnu radnju i jednaku ocjenu kao ja. a ja se kao budala mucim i skupljam literaturu koju je, unatoc ocekivanjima, prokleto tesko nabavit. i sad jos treba iz gomile clanaka i kratkih tekstova iz općih enciklopedija, jansona itd. izvuc nesto pametno i to slozit u minimalno 12 stranica suvislog teksta. sva sreca pa sam uspjela nabavit jednu knjigu o impresionistima. ali ta je naravno iz '52. pa je treba prvo prevest na hrvatski. :) ako nista drugo imam barem normalnu mentoricu. a ne kao dancefloor murderer koji je kao preporuku za svoju maturalnu radnju dobio «stavi mi puno slikica i mastovite naslove». a tema je teorija kaosa. :)) i onda kazu da smo mi iz pete intelektualci i «vrh srednjoskolske ljestvice». ha ha, j***s ti takve intelektualce koji bi cinkovu plocicu «obasjavali svjetloscu po klasicnoj fizici» da izazovu fotoelektricni efekt. ako smo mi zaista najbolji od najboljih kao sto nasi profesori uporno tvrde onda me stvarno zanima kakav je onda ostatak ekipe po drugim skolama. zapravo, mislim da ne zelim znati. jos uvijek se nadam da je «svijet ostaje na mladima» actually pozitivna stvar... |
12.04.2006., srijeda
predpraznična depresija ili mi se samo čini? :)
|
jedva sam dočekala ovo. zadnji dan škole i onda 10 dana praznika :) doduše, nije baš da ću se pod praznicima previše odmarat jer treba napisat maturalnu radnju i naučit za ona tri testa sto su najavljena za prvi tjedan nakon ferija ali odlucila sam si priuštiti barem nekoliko dana poštenog odmora – sutra idem na more. u rovinj točnije. :) ovo će mi biti prvi uskrs u životu da ga neću provesti s obitelji. nisam nikada bila veliki vjernik tako da uskrs za mene nema neki religiozni značaj. uskrs (kao i božić i slične blagdane) uvijek sam voljela baš zbog atmosfere. jer to ipak jesu posebni dani u godini. što sam starija sve su mi draža takva obiteljska okupljanja. počinjem shvaćati da vrijeme brzo prolazi. prije nekoliko godina bila sam mala klinka koja je trčkarala uokolo gnjaveći sve po redu i ne razmišljajući o tome što to znači vrijeme. bila sam sretna i bezbrižna uz sve članove obitelji koji su me voljeli i podržavali. sjećam se toga kao da je bilo jučer... a sada mi se stalno kroz misli provlači činjenica da ljudi stare i da bi mi ovo mogao biti posljednji uskrs s obitelji. barem u ovakvom sastavu. a ja neću biti s njima. ne znam, čudno mi je to sve. znam da život ide dalje bez obzira na sve i što prije postanem stvarno svjesna te činjenice i odlučim uzeti stvar u svoje ruke bit će mi lakše prihvatiti sve gubitke ali i dobitke u životu. besides, ipak mislim da ću više uživati 5 dana u rovinju s dečkom nego nekoliko sati se prežderavajući (doslovno) s familijom koju ionako redovito vidim već zadnjih 18 godina (dobro, nije da dečka ne gledam svaki dan već pola godine, ali ipak... :)). zato...Rovinj – here I come! a vi ostali, patite :p |
05.04.2006., srijeda
čemu sve to?
|
ponekad se pitam čemu sve to. zbilja, čemu sva ta pitanja? zar zbilja zelimo znati koja je poanta zivota? zasto ljudi umiru? sto ima nakon smrti? sto je zapravo smrt? cime mi to mislimo? sto su to atomi? kako «funkcioniraju» osjecaji? zasto se smijemo? toliko smo si pitanja postavili i iz dana u dan trazimo odgovore na njih. zar nije ocito da smo preglupi da shvatimo odgovore? mislim, kako se uopce i mogu nadati da cu shvatiti bit zivota na zemlji a citam njemacki po vuku karadžiću i ne mogu shvatiti jebene dvostruko vezane liste? tko zna, mozda kad umremo dobijemo odgovore na sva pitanja koja su nas mucila. ali to onda ionako vise nije bitno. mi ljudi ionako imamo tendenciju stvari shvatiti kad je već prekasno i kad se igra već odigrala. stovise, kladim se u narančastog mažuranića i gajbu pive da, čak i da dobijemo odgovor na to što je bit života, ne bi bili zadovoljni. zamisli, recimo, da otkrijemo da smo mi zapravo samo eksperiment miševa koji su ustvari hiperinteligentna pandimenzionalna bića? i opet bi se postavilo pitanje zasto je to bas tako. (ne)znanje je moć. najozbiljnije. ponekad bi stvarno zeljela da ne moram razmisljati o takvim stvarima. ali eto – to mi je sudbina. dosla sam na ovaj svijet kao ljudsko bice i zapisano mi je u zvijezdama da cu velik dio svog zivota potratiti na besmisleno razmisljanje o beskrajnim nedokučivim temama i to koristeći pojmove koje smo prozvali aksiomima samo zasto što ih naših 500 grama sive tvari ne moze objasniti ali svi mi mislimo da ih shvacamo. to je tako zato sto sam ja tako rekla. e ta mi se teorija vec vise svidja. zar je uostalom bitno sto drugi misle? zivot je ionako uglavnom konstrukcija vlastite (ne)svijesti. onaj drugi dio je rezultat konstrukcije tudje (be)svijesti. i kako sad objasniti sto je to hitnica? rekli bismo to je skup tocaka ravnine jednako udaljenih od neke tocke i nekog pravca u toj ravnini. i sad svi mudro kimaju glavom misleci da smo time sve rekli. ali koja je defincija ravnine, točke i pravca? eh, to nema definciju – to su aksiomi. odnosno, nitko ne zna to objasniti, ali svi misle da znaju o cemu se radi. a sto ako pravac u mojoj glavi uopce nije ravan? i sto ako je moja tocka zapravo crvena i elipticna a ne okrugla? reci cete da sam luda i zatvorit me u ustanovu koja pocinje na b ako ima jednu rijec, odnosno na j ako ima dvije rijeci. ali tko ste vi da mi to kazete? drustvo. tj samo hrpa konvergentnih budala kojima je pravac ravna crta i tocka okrugla ali misle bi mogli razumjeti bit zivota. pa naravno da je tako kad smo vec davno dosli do zakljucka da su idealne proporcije one u omjeru 1:1.618 (jos poznato i pod imanom "zlatni rez"), ali ipak svi tvrde da je najbolje zivjeti «u zlatnoj sredini». a mi mozda uopce ne mozemo «biti negdje» nego titramo i skakućemo uokolo iz stanja u stanje apsorbirajuci i emitirajuci energiju i jedino sto mozemo procijeniti jest gustoca vjerojatnosti da, kad bismo se zbilja negdje pokusali pronaci, bismo se tamo i nasli. na primjer, ako sam ja u skoli moze li netko tisucu promila sigurno reci da sam ja stvarno tamo? mozda bas u tom trenutku razmisljam o putovanju u rovinj. i jesam li ja onda zbilja u trecoj klupi do zida, pored mikulca i dore? ne. zapravo. moze li itko ista barem relativno sigurno reci? ne. e pa onda, cemu sve to? |
