"da li je bedak minus novac prava formula da se postane lovac"
UPDATE - vrlo važno, obavezno pročitati prije nego što pohotno navalite na ostatak posta: oni koji me ne znaju možda će pomisliti da mene stvarno brine sve ovo što sam ja tu napisala, ali shvatite sve ovo kao zajebanciju, pa čak i ako ne kužite moj smisao za humor. Ja, naime, nisam iskompleksirana wannabe sponzoruša i ne patim na skupe modele koječega. Za nastavak čitanja bitno je shvaćanje dva pojma - ironija i sarkazam. Onima koji ne znaju što je to preporučam da pogledaju u riječnik hrvatskoga jezika ili neku sličnu knjižicu.
Imam neku neobjašnjivu potrebu napisati novi post, ali inspiracije niotkuda... Ono što me najviše okupira u posljednje vrijeme je, logično, škola. I sve one gluposti vezane za nju i završetak mog srednjoškolskog obrazovanja – svi oni pojmovi koji u sebi sadržavaju neki oblik riječi «maturalno» (od večere do radnje). A o tome mi se, opet logično, ne da više razmišljati... Bit će kako bude, samo da što prije završi.
Ta matura ionako nije više «ispit zrelosti» (šta god to značilo), nego vježbanje sposobnosti da se što lakše provučeš/izvučeš/svučeš (ne, čekaj malo...ovo zadnje se baš ne uklapa, jelda? Ili..?). A maturalna večera je samo mjerilo malograđanštine i našeg «wannabe hoch» balkanizma. Nitko nema para i svi (dobro, barem neki od nas) smo svjesni činjenice da naši roditelji najčešće krpaju kraj s krajem iz dana u dan, od plaće do plaće, iz kredita u kredit... A sve to kako bi tatin sinčić ili mamina kćerkica (ili oboje, u najgorem slučaju) imali najnoviji model mobitela/auta/Fendi torbice/Prada cipela/Gucci traperica. Jer nisi cool ako nemaš mobitel koji nema ekran u 5 milijardi boja, filmsku kameru i fotić sa 600 milimetarskim objektivom u isto vrijeme. Radar i protuzračna obrana su već standard i bez toga se, naravno, ne može. A sve to u samo 100 grama nerazgradivih polimera i jeftinog metala. I dobro pazi da ti se ne bi se slučajno desilo da mobilni telefon(!) actually upotrijebiš za telefoniranje... To jednostvano nije IN.
I sad se ja u vrijeme kad je auto modni detalj koji se mijenja zajedno s trendovima pitam zašto netko želi pljunuti 4000 kuna (što je otprilike mjesečna hrvatska plaća osobe sa višom stručnom spremom i nešto manje sreće) za jednu večer posh zabave u Westinu. Ne znam, ali to je muss jer inače nisi cool.
Ha ništa, izgleda da ću si morati pribaviti sponzora (mojima, naime, ne pada na pamet financirati sve te glupe prohtjeve): pozadina mi je koliko-toliko na mjestu, silikoni će popunit četvorku/peticu, a fancy odjeća koja se kupuje samo prema principu «cijena odjevnog predmeta je obrnuto proporcionalna količini materijala i/ili vremena koji se utroši za njegovu izradu» se čini kao sasvim dobra investicija. Još samo trebam snimiti filmski uradak u kućnoj produkciji i cijeli svijet je moj. Ili barem onaj balkanski dio. A kad se bogato udam, fakultet mi više ne treba, jer ionako nikog nije briga što imam u glavi. Pa taman da je to i samo jedna žica koja drži uši na mjestu...