Ako se u dogledno vrijeme ne pojavi novi post znajte da sam (p)ostala obezglavljena uslijed žestokog lupanja glavom u zid. No nažalost, unatoč svim očajničkim pokušajima, glupost, pa tako i ova moja, je neuništiva. Ili, kako bi to svima nam dragi Albert rekao - ljudska glupost je beskonačna.
No, događa se svima, a posebno u ovakvom stanju akutne kaotičnosti zvanom Kraj Školske Godine. U cijelom tom stampedu ljubomorne kraljeve braće svatko pokušava pronaći svog Mufasu koji će ga spasiti. Na štetu drugih, naravno. Čini mi se da ću, ako netko ne ubrza vrijeme pa idućih pet dana ne prođe kao dva, totalno ispalit na živce. Zlo mi je već od profesora koji su čvrsto uvjereni da je baš njihov predmet važniji od ostalih 13 ili onih koji smatraju da je baš zgodno i prikladno malo zajebavati maturante na samom kraju. Jer očito im 4 godine nije bilo dovoljno. Ne želim imati norijadu, niti maturalnu večeru, niti svečanu podjelu maturalnih svejdodžbi. Želim samo da mi netko da komad papira na kojem piše da je ta i ta (čitaj: ja) završila tu i tu gimnaziju s tim i tim uspjehom. S potpisom ravnatelja i pečatom od škole, ako je moguće.
To je sve što mi treba da mogu neometano zabiti nos u Matka Fizića i mahnito rješavati zadatke do iznemoglosti. Odnosno sve dok mi se stolica ne izliže od sjedenja, ruka ne ukoči čvrsto držeći olovku, kalkulator ne rikne zbog preopterećenja i dok ne potrošim svjetske zalihe papira ili grafita. Ili oboje.
A onda ću se fino upisati na FER i postati profesionalni Geek. Sve ovo do sada je bio samo amaterizam. Od iduće akademske godine počinjem raditi na usavršavanju – počet ću nosit naočale (dioptrijske, naravno!), ne samo pisat nego i govorit u skraćenicama, i biti maksimalno asocijalna. Kad se počnem seksat ne putem računala nego sa računalom, tamo negdje za 7-8 godina, znat ću da je moj životni cilj ispunjen. Onda mogu mirno umrijeti. Ili konačno diplomirati.
Osim, naravno, ako mi se plan putem ne izjalovi pa umjesto uspješne ferovke postanem uspješna ksetovka. Tada mogu zaboraviti na karijeru sistemca u nekoj polupropaloj firmici u dalmatinskoj zagori (što je ujedno i jedino takvo radno mjesto u krugu od 400 km – dakle, vrlo važan i odgovoran posao!) i objaviti u novinama oglas: «Mijenjam žarulje po kućama, s vlastitim alatom».
|
