ponekad se pitam čemu sve to. zbilja, čemu sva ta pitanja? zar zbilja zelimo znati koja je poanta zivota?
zasto ljudi umiru? sto ima nakon smrti? sto je zapravo smrt? cime mi to mislimo? sto su to atomi? kako «funkcioniraju» osjecaji? zasto se smijemo?
toliko smo si pitanja postavili i iz dana u dan trazimo odgovore na njih. zar nije ocito da smo preglupi da shvatimo odgovore? mislim, kako se uopce i mogu nadati da cu shvatiti bit zivota na zemlji a citam njemacki po vuku karadžiću i ne mogu shvatiti jebene dvostruko vezane liste? tko zna, mozda kad umremo dobijemo odgovore na sva pitanja koja su nas mucila. ali to onda ionako vise nije bitno. mi ljudi ionako imamo tendenciju stvari shvatiti kad je već prekasno i kad se igra već odigrala.
stovise, kladim se u narančastog mažuranića i gajbu pive da, čak i da dobijemo odgovor na to što je bit života, ne bi bili zadovoljni. zamisli, recimo, da otkrijemo da smo mi zapravo samo eksperiment miševa koji su ustvari hiperinteligentna pandimenzionalna bića? i opet bi se postavilo pitanje zasto je to bas tako.
(ne)znanje je moć.
najozbiljnije. ponekad bi stvarno zeljela da ne moram razmisljati o takvim stvarima. ali eto – to mi je sudbina. dosla sam na ovaj svijet kao ljudsko bice i zapisano mi je u zvijezdama da cu velik dio svog zivota potratiti na besmisleno razmisljanje o beskrajnim nedokučivim temama i to koristeći pojmove koje smo prozvali aksiomima samo zasto što ih naših 500 grama sive tvari ne moze objasniti ali svi mi mislimo da ih shvacamo.
to je tako zato sto sam ja tako rekla.
e ta mi se teorija vec vise svidja. zar je uostalom bitno sto drugi misle? zivot je ionako uglavnom konstrukcija vlastite (ne)svijesti. onaj drugi dio je rezultat konstrukcije tudje (be)svijesti.
i kako sad objasniti sto je to hitnica? rekli bismo to je skup tocaka ravnine jednako udaljenih od neke tocke i nekog pravca u toj ravnini. i sad svi mudro kimaju glavom misleci da smo time sve rekli. ali koja je defincija ravnine, točke i pravca? eh, to nema definciju – to su aksiomi. odnosno, nitko ne zna to objasniti, ali svi misle da znaju o cemu se radi.
a sto ako pravac u mojoj glavi uopce nije ravan? i sto ako je moja tocka zapravo crvena i elipticna a ne okrugla? reci cete da sam luda i zatvorit me u ustanovu koja pocinje na b ako ima jednu rijec, odnosno na j ako ima dvije rijeci. ali tko ste vi da mi to kazete? drustvo. tj samo hrpa konvergentnih budala kojima je pravac ravna crta i tocka okrugla ali misle bi mogli razumjeti bit zivota.
pa naravno da je tako kad smo vec davno dosli do zakljucka da su idealne proporcije one u omjeru 1:1.618 (jos poznato i pod imanom "zlatni rez"), ali ipak svi tvrde da je najbolje zivjeti «u zlatnoj sredini». a mi mozda uopce ne mozemo «biti negdje» nego titramo i skakućemo uokolo iz stanja u stanje apsorbirajuci i emitirajuci energiju i jedino sto mozemo procijeniti jest gustoca vjerojatnosti da, kad bismo se zbilja negdje pokusali pronaci, bismo se tamo i nasli. na primjer, ako sam ja u skoli moze li netko tisucu promila sigurno reci da sam ja stvarno tamo? mozda bas u tom trenutku razmisljam o putovanju u rovinj. i jesam li ja onda zbilja u trecoj klupi do zida, pored mikulca i dore? ne.
zapravo. moze li itko ista barem relativno sigurno reci?
ne.