netochka

Za sada, od cijele priče imam samo veznik pa i ideju da nakon svake rečenice stavim točku ili eventualno zarez ovisno o vlastitoj prosudbi gramatičke efikasnosti ako se misao iz neznanog razloga odjednom produbi....
Sve me to uvjerava da nema ni tračka sumnji da bi to mogla biti izuzetno dobra priča.
Naime, priča u kojoj postoji barem jedan veznik pa i barem jedan zarez naprosto, ne može biti loša, a o točki da se i ne govori...
Dakako, spremna sam prihvatiti i sve dobronamjerne sugestije vezano uz upitnike pod uvjetom da su u poetskoj funkciji ili običnog izražavanja čuđenja ( ali to je već lošiji izbor)...

Bez obzira na činjenicu da se scirtotrips aurantii, aleurocanus woglumi i Bactrocera zonata prenose sadnim materijalom, da se citcitrus tristezaclosterovirus i xsantomonas axonopodis citri prenose em sadnim materijalom em plodovima, da je u prošlosti postojao uvoz reprodukcijskog materijala za proizvodnju sadnica agruma za podizanje nasada, te da nikad nije provedeno sustavno istraživanje štetočina na citrus vrstama što nas dovodi do zaključka da je opravdano sumnjati na mogućnost prisutnosti neke od karantenskih štetočina na ovim kulturama, jednog vrućeg kolovoskog dana na plaži južnog Jadrana, počela me tresti groznica i temperatura mi se bezobrazno penjala iznad nedopustivih 38...
Isprva sam to pripisivala požudnim ( a kakvim drugim?)muškim pogledima u mom pravcu, ali sam od te terorije brzo odustala, jer su isti latentni i ne podliježu godišnjim dobima i promjeni klime i okolišu...Definitivno sam bila u predstadiju viroze vulgaris, koja je zahtjevala početne korake u njenoj prevenciji, a to je čaj s limunom.Čak me je pomalo i uzbuđivala pomisao da ću postati sljedbenik ceremonije budističkih redovnika iz VIII stoljeća, koja sadrži u sebi visoko razrađeni simbolizam i pažljivo osmišljeni ritual, u kojem je i najmanjoj pojedinostil poklonjena puna pozornost...S tom mišlju i odlukom da ću od tad s manijakalne potrošnje kofeina preći na sofisticirano ulijevanje teina, svečano sam, lagano se tresući, kože naježene i pricvrknute kao u pečene purice, svečano zauzela položaj na obližnjoj terasi restorana na plaži čekajući da ceremonija počne..Razmišljanja o dihotomiji između tradicionalnih japanskih vrijednosti i duhovne ispraznosti i sterilnosti suvremenog društva, razlozima Mishimina sepukua ( jel to od predoziranja čajem?) prekide socrealistička prikaza glasa baritona, košulje razdrljene do pupka, iz čijeg je otvora virila tapiserija Jagode Buić :
"Alo, šta ćeš?"
"Čaj s limunom" značajno i ponosno sam odgovorila
Pogledao me telećim pogledom, kao da sam naručila arhivsko bijelo iz Znojma ili Karlovih vary berba 1829.
"Nema čaja s limunom???????" zabezeknula sam se.
"Jok, cvate"...
Neočekivani odgovor me do tad, uvjetno rečeno normalnu, pretvori u sekundi u katatonika.
" A gdje si ti vidjela sada limun jado?" posprdno upita..
"Daj malu lozu i kiselu" kao iz topa izletiše iz mene zatirani balkanski geni .
Bio je to trenutak raskida s vjekovima izgrađivanom japanskom tradicijom i kulturom, čajem i agrumima, barem privremeno...Vratiću joj se kad limun ocvate...Do tada temperaturu liječim lozom 0,03 - 0,05...nije mi ništa bolje, ali mi je bar svejedno...za Mishimu.

Povremeno, kad priroda počne bujati ili umirati, nije loše s dragim ljudima i pridruženim nepozvanim satelitima, otići na poneki izlet po šumama i gorama, navratiti u njihove daće (vikendice po domaći) ako ih imaju, a uglavnom ih imaju ako ste sreće da imate prijatelje među onih dvjesto porodica u lijepoj našoj. Svrha takvih putešestvija je uglavnom zdravstvenog karaktera, udisanje ozona, razgibavanje ekstremiteta,buđenje iz atrofije trbušnih pločica, evociranje puteva revolucije, ubiranje plodina po receptu kak su jeli naši stari i negiranje svake alijenacije u skladu s teorijom Friedmana i Fromma.
Dakako malo što se od toga realizira u potpunosti iz par jednostavnih razloga:
1. ozona je u principu vrlo malo u svakoj usputnoj birtiji, osim ako ti se pluća malo plaknu dok povraćaš kroz prozor, ( čišćenje organizma bez purgativa)
2. ekstremitete zbog nedostatka kondicije ubrzo uopće ne osjećaš jer se ,po pravilu ,najkraći put do odredišta pretvori u kondicione vježbe za planinare, a ti si nakrcan uglavnom nepotrebnim stvarima i garderobom za sve vremenske uvijete kao magarac ili družica mu mula
3. buđenje pločica je poprilično teško nazrijeti na otežalom pivskom trbuhu, jer svaku osvojenu čuku treba nazdraviti, a i one su već godinama u snu kao pod sedativima
4. čemu evocirati, kad je već izlet za metroseksualce, aseksualce , biseksualce i manijake revolucija po sebi
5. bukovo lišće će i samo opasti, pa čemu ga brati, kiselica je out, lješnjaci se već uzgajaju i ne čine više nepatvorenu prirodu
6. kome je opće nakon svega do druženja i bratimljenja
Uglavnom na takve pothvate u sudelovanju z naravo, svi nose tone hrane, tone tekućine, roštilj, pelene, lopte, boće, kačkete, čuturice i novce...
E pa ima s tim u vezi, jedan zakleti rekreativac koji se, kad malo zastanemo i zamislimo se, uvijek prošverca, lagan ko perce, džepova praznih, koraka poletnog, neopterećenog prezrenim materijalnim stvarima, ali spreman na druženje...
Jednom, nakon svih zajedničkih izletničkih radosti koje je s nama podijelio mukte, navedeni odluči konačno iskazati svoju nesebičnost i pozva nas u svoju vikendicu, naravno samo na čašicu i usput.
To je izazvalo takav šok prisutnih, ravan hodu po lunarnoj površini, da smo bez pogovora pristali.
U kuhinji, njegovog dobro čuvanog od očiju javnosti carstva, na zidu je bio obješen zidni sat s klatnom. Sad trenutno nije bitan, ali bit će...
Ušli smo, darežljivo nas je ponudio da na kratko sjednemo i pitao je li tko za vode, divne hladne, izvorske...Daj šta daš, svi navališmo ko krave na pojilo..Ne očekuješ od njega svaki dan takvu velikodušnu gestu...Dok smo neformalno ćakulali on priđe satu i poče nešto mrdati oko njega...Meni i mom oku sokolovu, rečena radnja nije promakla, ali u tom je trenutku nisam smatrala posebno bitnom da bih istu komentirala....
Tako napuhnuti od H2O, posjedili smo kojih dvadesetak minuta i zaključili da takvo hvalevrijedno gostoprimstvo ne treba zloporabiti, te ustadošmo na bolne, žuljevite nožice..
Domaćin se kako se i očekivalo, nije protivio našem pokretu, već je prišao ponovno do sata i opet počeo mrdati po klatnu...
"Oprosti, ne želim biti znatiželjna, ali koji k...., mrdaš po tome?"nisam izdržala.
"Zaustavljam klatno sata, čemu da radi i troši se kad u vikendici nikog nema."
Mislite da znate štaje škrtost, a?
O, Harpagone, ti nisi ni beba, ti si nasciturus!

Jedan od najvećih darova koje je Bog dao čovjeku je sloboda....S tom maksimom, svake godine moje vještice iz djetinjstva i ja ( čitaj: zemaljsko roblje) u čast Gospe, otkupiteljice robova, upriličimo s revolucionarnom strašću potlačenih, njoj u čast,a sebi na zadovoljstvo, hedonističko-razuzdanu svetkovinu u nekom od gastro hramova metropole, prežderavajući se uz obilato zalijevanje prožvakanih delicija litrama maligana ( rakije, rakije amo....) jer opće je poznato, pače opjevano, utjehe nema u vodi.....
Elem, dakle i ovaj put bi tako..To bi bilo sasvim u redu da pripreme za svečanost podilaženja niskim strastima ne dovode do konzekvenci koje graniče s poremećajima ličnosti, ne izazivaju manično depresivna stanja kod pojedinih, anksioznost zbog nedostatka odgovarajuće garderobe i ne traju kao izgradnja Skadra na Bojani...Frustriranost zbog nemogućnosti multilateralnog, a samim time i bilateralnog dogovora oko izbora mjesta događanja i vrste hrane koja bi se trebala konzumirati, redovito pokrivaju širok dijapazon ponašanja, od histerije praćene čupanjem rusih kosa, do egzaltiranosti, odustajanja, suza, uvreda i kraćim prekidima prijateljstava....Znam sigurno mislite, sve što je lijepo ( čitaj: dogovor) kratko traje, ali moje vještice i ja odavno smo tu teoriju obilato ispljuvale, jer naprijed navedeni traje skoro kao pridruživanje Turske u punopravno članstvo EU... Ali tko kaže da se žene ne mogu dogovoriti...
Daljnji problem je taj izbor nacionalne kuhinje koji unatoč svim histeričnim pripremama, uvijek padne na susjedne nam Talijane i njihov neorealistični škrob, što iz zdravstvenih, što iz pomodnih razloga jer tjesto, navodno, ne deblja.......Prasice, znam ih ja , kod odabira hrane pozivaju se na Blaise Pascala, a više bi nego išta u sebe utrpale kobasičetinu s kiselim kupusom, mladu janjetinu s lukom i posrkale pivušu-podrugušu....
Ovaj put, za promjenu, izbor je, zamislite, pao na trattoriu indikativnog i veoma inspirativnog naziva "Otto per otto" u kojem se navodno, jedu najbolje paste. .
Za taj hvalevrijedan podatak iz prve ruke, zaslužan je muž prijateljice vjenčane kume brata moje vještice, koji živi negdje u Italiji i kreće se u krugovima bliskim Champiju ili Aldu Moru, a što je dovoljna garancija da u isti ne treba ni časka dvojiti...
Već mi je prvi pogled na unutrašnjost predmetne trattorie dao naslutiti da je njeno postojanje saznanje samo odabranih, te je ista virgo intacta u svjetlu širih narodnih masa. Čovjek je čudna biljka, u svemu pa i u praznim trattoriama pokušava naći nešto pozitivno. Mi smo tako odmah ocijenile da rečena odgovara našim paganskim potrebama i navikama, te da naše prisustvo i neartikulirano glasanje u istoj neće izazvati poremećaje u društvu širih razmjera, već eventualno suicid kuhara koji je do našeg ulaska neosporno kopao nos ( pokušali su me demantirati u vezi toga, ali ja sam nepokolebljivo ostala vjerna svojoj početnoj percepciji) ....
Komemorativna atmosfera koja je trebala biti, pretpostavljam, romantična, meni je više nalikovala na morbidne scene iz filma "Ružni, prljavi, zli" Ettore Scole. Posebno me zaintrigirala prigušena iluminacija na kockasto- flekavim stolnjacima, kojoj do kraja večeri nisam mogla utvrditi svrhu, s obzirom da su konobari u polumraku svako toliko zapinjali lakiranim cipelicama za namještaj i bezglavo bauljali rušeći sve oko sebe...Kako i dolikuje rustikalnoj scenografiji preslikanoj iz Spomen doma podmlatka Cose nostre, posluga je bila odgovarajuće nauljena i zalizana u prugastim odjelcima s karanfilom u zapučku...A jelovnik? Jelovnik je bio, ruku na srce, impozantan....Bumbole, Campanelle, Cavatelli, Croxetti, Farfalle, Cassareci,Fussili, Gemelli, Gnocchi, Pipe ( ne za vodu), Pipette ( slatki deminutiv za male Pipe) i one simplificirane općepoznate varijante koje smo s gnušanjem preskočile, tipa spagetti spagettoni i ostali inni i onne...
Odabir predloženog je uvijek najveseliji dio okupljanja jer se oko toga razvija žučna diskusija. Izbor se svaki čas mijenja, ovisno o društvenim i stranačkim kretanjima na političkoj sceni, potom ponovno vraća na uvod i to sve pred sveprisutnim, ošamućenim konobarom, nakon čega jadnika, shrvanog i konfuznog, uglavnom, izravno transportiraju u neke od obližnjih toplica na oporavak. (Znajući za to, a pošto sam mekog srca, uvijek u torbi za njih ponesem barem jedan par čarapa za vene koje im jeftino u pola cijene prodam, onako... sconto)...
Kako me rezanci uvijek iz nekog razloga vesele, bilo oni za glasovanje bilo u tanjiru, odlučila sam se ovaj put za njih i to za verziju bianco...Moje vještice, a koje za sebe smatraju nespornim individualcima i samosvojnim osobama, pogađate,jedva dočekavši da netko probije led i skrati njihove muke izbora, višeglasno su prihvatile moj izbor svojatajući ga, te odabrale, kao i obično, isto...Trenutke iščekivanja razbijale smo evociranjem dragih nam uspomena iz dana kad smo cvele kak rojžice, prisjećajući se kako smo jednu od nas, u periodu života kad nas je zanimala poljoprivreda, agrokulture i hortikultura, odvezle kolima hitne na vađenje graška iz nosa....Dotičnoj se prisjećanje na taj veseli događaj nije baš naročito dopao, a što zaključujem iz mrkog pogleda upućenog u mom pravcu i rečenice:"Šta se smiješ budalo, mogao je proklijati"....
Dodatnu napetost izazvalo je ono što je stiglo na tanjuru. Rezanci su bili umjesto bianco, verde i kupali su se u bezličnoj ničim potpomognutoj crvenoj masi ..Kasnije smo utvrdili da to u stvari nije bila zabuna, već korijeni promjene boje tijesta leže u korijenima kuhara čija je majka talijanka iz Genove bila oteta od jednog mudžahedina prije iranske revolucije, a što je nesporno ostavilo traga i na njegovu psihu. Kasnije se isti preobratio na marksizam o čemu je nedvojbeno posvjedočio grimizni preljev od pelata..
Nakon ritmičnog srkanja, bez prekidanja konverzacije jer to u našem slučaju i nije moguće postići, stigli smo do deserta...Rijetko što može izazvati salvu uzbuđenja kao mousse od čokolade kod žena, osim orgazma, ali i to je dvojbeno po posljednjim naučnim istraživanjima....Ushit je bio toliki da je jadna od mojih dragih prijateljica, nekontrolirajući se iznjedrila iz sebe kapitalnu izjavu "Za to živim!"...Interesantno je kako jedna pjenasta krema može čovjeku prosvijetliti um i otkriti smisao života.....Ostale i dalje smisao života traže između palačinki i profiterola...Začudno je kako škrob traži tekućinu...Krenule smo pomno birajući od Erzetićevog Damskog rosea, Chiantia, Grgića, Tomićevog Opola pa sve do Ždrepčeve krvi, i naravno, a kako dolikuje svim tužnim završetcima, okončale epopeju s makedonskim Tga za jug ...Žeđ ne pita, a u nama čuči kozmopolitski duh ...Kad sam već kod toga, slijedeći put zarekla sam se, ići ćemo u neki restoran gdje mi ne treba uz tanjur i službeni prevoditelj i do sita se najesti poznatih nam jela, borshcha, holubitsi, nalysnyky, pampushky, varenyky i pyrogy...
Ponoć se približavala i sve je ukazivalo da će nam se kočije uskoro pretvoriti u bundeve, a i razgovor je počeo teći u interesantnom pravcu. Naime počela su sportsko filozofska pitanja kao ono, koja je razlika između Marije Nemčić i Rose Motte....Zaključak koji je uslijedio na to pitanje bio je definitivan znak da i previše slobode može imati negativne konotacije. Odgovor je bio; "Rosa Motta je zadihana" ...
Konačno, plaćanje računa toliko je ganulo kuhara, konobare, čistačice i pomoćno osoblje trattorie ( i danas mi se čini da ih je bilo duplo manje kad smo ušle) da su se s nama opraštali gurajući nas kroz vrata u suzama radosnicama, izljubili nas, izmijenili adrese i dogovorili međusobno kumstva.....
Mislim da jedva čekaju da ponovno dođemo, a tko i ne bi?...

Sve je bilo relativno dobro dok ga nisam srela na parkiralištu ispred zgrade..Cijenjeni doktor, specijalist internist, jedan od onih koji u vama bude porive da im ničim izazvani saspete sve podatke o svom zdravstvenom biltenu i olakšate hipohondričnu depresiju godinama nakupljanu u zmijskom tijelu... I tako riječ po riječ, ćaskajući o virusima, hemeroidima, bolovima svih nijansi stigosmo do abdomena i to baš mog...Samo sam natuknula da me tu i tamo ponešto štrecne nakon povremenog prežderavanja ( nekim se stvarima uz sav karakter ne mogu othrvati, a i čemu neka bar sita riknem) na što je dotični ne trepnuvši postavio dijagnozu koja nije trpila pogovor..."Žuč milena, žuč...guraj dok ide, ali kad tad ćeš morati na operaciju..T o ti je danas lako, dan dva u krevetu i ko riba si ( kao da ne znam da sam ko riba). Bilo bi dobro da to obaviš dok sam ja još u bolnici tamo, pa da to sredimo..."..
Nakon tog prijateljskog ćeretanja o mojim organima, više se nismo vidjeli, a boga mi ni čuli dvije godine, do nedavno....
Telefon mi je zazvonio u uredu, oko pola deset, dakle u cik zore dok sam još zadovoljno srkala zasluženu jutarnju kavicu i ničim opterećena prelistavala crnu kroniku dnevnog tiska...
"Halo?" rekoh dobro raspoložena cvrkutavim glasom.
"Onda hoćemo li operirati? Je si li se odlučila?" napao me njegov glas s druge strane.
" Hoćemo, što da ne" lakonski sam odgovorila misleći da je to ćakulanje samo nastavak priče s parkirališta...
"Dobro, dođi danas da to sredimo" reče specijalitički glas.
"Danassssss? Kako danas? Kad danas?" trabunjala sam nesuvislo dok mi se želudac grčio, a slova iz novina plesala bez smisla pred očima..
"Pa oko pola dvanest dođi, imaš još sat vremena za pidžamu i ostalo, dok te pripremimo...Čekam te"
Sjedila sam tupo zureći u spuštenu slušalicu...minute kao gdine...
Omađijano sam razmišljala šta sve trebam obaviti, umrijet ću mlada, testament nisam napisala, s nikim se izljubila, noge obrijala....
"Halo" nazvala sam svoje."Zvao me doktor i rekao da trebam na operaciju žuči"
"A, dobro...Kada? Slijedeći mjesec? Dogodine?"
"Sada, u pola dvanaest"....
Muk....Šok.....
Polako zaklopim novine, srknem zadnji gutljaj kave, obučem kaput i obratim se kolegi jednoličnim tonom..
"Odoh ja.."
"Kuda? Na sastanak?"
"Na operaciju žuči " odgovorih kao da je to najnormalnija svakodnevna stvar koju čovjek poduzima nakon jutarnje kave...Pratio me zabezeknuti pogled dok sam nogama zdrvenjenim od užasa kao na štulama napuštala svoj ured u ritmu posmrtnog marša....To su jedinstveni trenuci, rijetki ali ih ima ,kad čovjek poželi zauvijek ostati na poslu štujući Lenjinovu maksimu i raditi, raditi i samo raditi....
Nisam ni svjesna kako sam se našla na pokretnim kolicima ogrnuta u bijelu plahtu, smrzavajući se i cvokoćući na bolničkom podrumskom hodniku gola ko od majke ( u drugoj prilici bio bi to doživljaj kakav se samo poželjeti može)...Ono što me u tim trenucima tješilo bila je činjenica da je do mene na drugim kolicima ležao polumrtvo neki tip kojeg su tu dogurali prije mene....Ta me je misao malo umirila, ja sam druga po redu, nećemo se gurati...Iza nekih vrata provirio je moj doktor i prije nego je nestao iza drugih vrata promrmljao je "O.k. tu si... evo sad ćemo..."
Koje olakšanje...moja veza je tu....
Nije prošlo tri sekunde odjednom iskočiše tri merzera, Conana od po tristo kila bez kostiju i počeše bjesomučno gurati moja kolica u operacijsku dvoranu uz povike "Brže, bržeeeeee..."...Ništa nije pomoglo što sam panično vikala da nisam na redu, gospodin je prije mene, budimo civilizirani, mrzim preko reda, nije uljudno i pristojno, da sam u banci ne bi to moglo, moram nalakirati nokte, mamu nazvati, svratiti na plac...
Baciše me na stol..Zadnjim snagama sam sjela na ležaj, izbečila se kao da imam Basedow i dreknula sumanuto "Znate li vi ko sam ja" misleći u stvari znaju li šta mi je ...Mislim, odem zbog žuči, izvade mi oko, a i koja minuta odgode bi mi dobro došla...
Debeli gnom na to odvrati nervozno "Šta nas boli k...... ko si ti..."
Ponovni doticaj sa surovom realnošću, svjetskom boli i inim bolima doživjela sam omamljena od narkoze u bolničkoj sobi, nesposobna za neku posebnu komunikaciju, ogovaranje ili pretresanje dnevno političkih događaja....Glasovi oko mene polušapatom su govorili "Ova je gotova, otvorili je i zatvorili..." Dakle, sluh je ostao neoštećen, uši su i dalje tu, noge osjećam.....
Kad je već tako dobro završilo, ozbiljno se bavim mišlju da mi iščupaju slijepo crijevo, čemu čekati da se upali, a bit će to ponovno inspirativno iskustvo, pod uvjetom da preživim, sigurna sam....Pitate se jel me strah? Gluposti, imam vezu........