netochka

Uživam u radu. Nije da sam zakleti radoholičar po vokaciji, ali stjecaj okolnosti ponudio mi je zanimljivu alternativu radi ili krepaj, pa sam se nakon kratkog razmišljanja nekako opredjelila za ovo prvo jer me ovo drugo ionako čeka.....
Inače, ovdje gdje ostavljam kosti u strogo određenim svakodnevnim vremenskim intervalima je toliko inspirativno, motivirajuće i lijepo da svaki radni dan kojeg preživim, rezimiram ošamućena od dragosti odlaskom na neko mirno mjesto, obično prostoriju s gumenim zidovima, a kako bi nesmetano mogla uživati u pomisli na sreću u danu koji mi sutra predstoji.Povremeno se toliko zanesem užitkom da narednih dana uopće nisam u stanju otići na inkriminirano mjesto moje radosti i po nekoliko dana, a što naknadno rješavam doznakama.
Već sam jutarnji ulazak u objekt mog neslućenog užitka ima svoju težinu i zasićen je atmosferom tibetanske Knjige mrtvih i ustajalim miomirisom luka internog restorana, a koji usput rečeno bez nekog osobitog razloga pluta u svakoj porciji u obilnim količinama iako recepti nalažu suprotno...
Odatle vode dva puta prema uspjehu u karijeri: 2654 stepenice ili lift.
Neupućeni će smatrati da broj stepenica i raspored katova odgovaraju stupnju uspješnosti kao što je za očekivati, što viši kat to veća uspješnost, ali njihovu zabludu uspješno demantira slabo plaćeno i izrabljivano osoblje zaduženo za higijenu, strateški raspoređeno po svim katovima... Puni značaj i opravdanje svog postojanja, 2654 stepenice koje vode put neba imaju samo u trenucima kad liftovi ponedjeljkom, srijedom i petkom ne rade, a ostalim danima barem po dva sata, čime se daje društveni obol održavanju kondicije zaposlenih i njihovoj spremnosti za slučaj izvanrednih okolnosti tipa poplava, požara, najezde skakavaca i sl.
Sve bi ovo bila obična prazna ljuštura, bez pravih poetskih vrijednosti da u tom zdanju ne obitava impozantna brojka kadrovski evidentiranih ( ne i osvještenih) neimara društva, a na kojoj bi pozavidio čak i telefonski imenik New Delhija. Prema tome priča o nezaposlenosti je notorna neistinita, to je samo floskula čiji se smisao iscrpljuje periodično, u predizbornim kampanjama..U ovoj bajci ima posla za svakoga, baš svakoga.....
Ljepota početka svakog radnog dana dobiva svoje opredmećenje već samim ulaskom u lift sa kolegom mješancem između vepra domesticus i gnua čije je puhanje, šištanje i roktanje patentirao državni hidrometeorolški zavod pod nepogode novijeg datuma.S obzirom da je to jedino sredstvo komunikacije kojom se služi o njemu se vrlo malo zna, osim onoga što se prenosi usmenom predajom. Znamo samo da ga je u Pamploni rogom načeo bik, a potom i rođena majka sjeckalicom za povrće...Zbog istog više nemam potrebu za češljem jer svaki njegov izdisaj u liftu prozroči na mojoj glavi iznimnu frizersku kreaciju. Za sada još nije otkrivena tajna njegovog respiratornog sustava.Negdje oko prve trećine puta u nebo atmosfera se sve više zagrijava i postaje sve veselija jer nam se pridružuju i ostali...Negdje oko trećeg kata ulazi kolegica staroegipatskog izgleda, a i starosti. Draga i nadasve komunikativna, unatoč izraženoj govornoj mani gdje svaka iole složenija rječca kao npr. " svrsishodnost" ili "sekvestracija" ima za posljedicu povećanje stupnja vlažnosti ravnoj brazilskoj prašumi za vrijeme monsuna. Količinu istisnute pljuvačke u strahu od dehidracije nadomiruje ispijanjem naizmjence piva i konjaka svaki sat.
Na slijedećem katu pridružuje nam se ispodprosječno inteligentan i nadprosječno ambiciozan Zvonko čija psihička stabilnost graniči sa stabilnošću Kaligule, a koji uvijek uza se nosi fotoaparat u nadi da ćemu uspjeti ovjekovječiti sebe i nekog od rukovodioca na zajedničkoj fotografiji, a sve u cilju alibija za napredovanje u karijeri. U nedostatku susreta sa subjektima svoje žudnje blica po liftu i slika nas ostale. Nikad se ne zna tko mu od nas može pomoći u karijeri...
Četvrti kat rezerviran je za karizmatičnu ženu s bradom poput Svengalija koja se kolektivu pridružila tek prije dvije godine i to nakon 25 godina neuspješne karijere u putujućem cirkusu u kojem je dobila otkaz jer nikako svih tih godina nije uspjela postići apsolutnu sličnost s dresiranim oposumom. Nju u stopu prati neodoljiva vječna vježbenica operetnog izgleda gejše s umjetnim trepavicama, koja se po putu nesretno posrnula i pala na rumenilo...
Zvuk zvonca na petom katu označava svečani ulazak maharishi hari krishna Mirjane, uredno umotane u plahtu i bosih nogu, inače administratorice zaljubljene u Sai Babu koja pokušava godinama usavršiti materijaliziranje glupih dopisa u zlato..Nemoguća misija...
Nakon veselog druženja u liftu, u istom tonu nastavak slijedi u kancelariji gdje me već na vratima dočekuje spolno teško odrediv primjerak referenta za unutrašnju dostavu koju od milja zovu Vesna zoološki vrt. Nepravedno sam godinama živjela u zabludi da je to zbog njenog sofisticiranog izgleda i mošusnog mirisa, ali se ispostavilo da je to rezultat njene ljubavi prema boravku u Zoološkom vrtu svakog vikenda i to kraj kaveza s majmunima gdje proučava na sebi Darwinovu teoriju polaganog razvoja koji je kod nje evidentno tekao sporije nego je to povijesni slučaj. Iako naizgled rečena nema nekih većih problema osim onih vidljivih, ipak postoji onaj dodatni radi potpunosti dojma. Alkohol. Bila je to strogo čuvana kolegijalna tajna nas 2345 zaposlenih, dok je nisu raskrinkali japanci. Naime na jednom sastanku službene delegacije preživjelih iz Hirošime i dvojice iz Nagasakija, a kojeg su popratili i mediji, dotična je, shvaćajući istinske prioritete i s dubokim osjećajem za tajming, supijano uletila šireći alkoholne pare u sred konferencije, mlateći faxom koji je netom stigao zabunom iz poljoprivredne zadruge gurajući ga pod nos izbezumljenom japanskom članu delegacijekoji je pokušavao fotoaparatom uhvatiti najbitnije segmente tepiha i nus prostorija. Nalet joj je bio do te mjere silovit da je zbog tektonskog gibanja njene potrbušine nahrupio sav sadržaj unesenih proteina utopljenih u 100% etanolu i to po tjemenu i okularu dotičnog. To je dan kojeg pamtimo kao dan uvođenja prohibicije ravne onoj koju je zastupala Carry Amelia Nation.. Alkohol samo po sebi je strogo zabranjem, osim ako se ne konzumira uz hranu..Inteligentna, kakva već jest, Veki Zoo je tome spretno doskočila već slijedeće jutro naručivši porciju pomfrita i 12 piva da joj se nađe za tih par sati dok je na poslu... Inače u nekim boljim vremenima trošila je po 20 piva za osam sati, ali uvidjevši da je malko pretjerala učinila je taj napor za zajednicu i smanjila maligane. Ta iskazana dobra volja s njene strane nedugo nakon toga je i primjereno nagrađena, te joj je dodijeljena uloga raznosača strogo povjerljive pošte koju doslovce vrijedno raznese i to doslovno... Eto baš smo neki dan našli nešto strogo povjerljivo od prije tri godine ispod šanka u restoranu. Svi smo bili sretni i razdragani jer po istom više nitko nije trebao postupati. To se zove efikasan način apsolutne zastare kojeg bi kao obrazac trebalo i zakonski regulirati...
Inače zaposlenici uopćeno gledajući kolektivno izgledaju puno mlađe od svojih stvarnih godina. Razlog tome je nedostatak prozora i ulaska zraka u zgradu. Naime, na zgradi postoji samo jedan prozor i on se nalazi kod glavnog Gazde. Mi ostali se konzerviramo i tako izgledajući mlado i čarobno, mumificiramo za vječnost, za pokoljenja.Zbog estetskih razloga rijetko ko odlazi živ u mirovinu prije navršenih 90, a i tada samo ako se utvrdi da je u pidžami počeo dolaziti na posao u vremenu između ponoći i tri ujutro što registriramo kao blagi pokazatelj dementnih promjena...Taj nam nedostatak zraka, osim mladenačkog izgleda, pruža mogućnost i da budemo na svoj način bezbrižni u pogledu opravdanja svih nebuloznih izvještaja, dopisa i tekstova koji službeno izlaze iz naše zgrade. Nedostatak kisika u mozgu čuda čini.
Nezadovoljnih nema, suicida nema bar ne u velikom broju...Uostalom imamo samo jedan prozor kroz koji bi se u nastupu lucidnosti mogli baciti, a to zahtjeva rješavanje birokratskih zavrzlama, urudžbiranje zahteva, internu dostavu, prijem kod Gazde s prozorom i njegovo dopuštenje da se njime poslužimo i strmeknemo....U jednom momentu je bilo zainteresiranih, ali se napravio takav red prema prozoru, da su počeli dijeliti brojeve....Kako nitko nema previše živaca za čekanje u redu, a i meni je počeo trokirati onaj jedan od preostala dva živca, za sada sam odustala od Ikarovog eksperimenta i odlučila do daljnjeg biti sretna i raditi, raditi i samo raditi...
Pitam se samo i to me nagriza, je li spas u radu ili prozoru?

Trenutna (nadam se) katarzična faza mog života, žiznji,u kojoj se svaki dan odigrava drama u više činova,naprosto vapi za psihofizičkim klistirom najniže komercijalne medijske vrste, a za čije praćenje siva kora mozga ne samo da nije nužna, već naprosto predstavlja svojevrsnu nepremostivu smetnju..Dakle, otkrila sam svu radost psihoterapeutskog učinka napaćenog mi tijela i duše u sapunicama, koje su, a to tek sada vidim, bile neopravdano zapostavljene i prezrene u mojoj kući...One ne samo da relaksiraju, već njihovo praćenje pokazuje odlične rezultate u prevenciji psorijaze, gljivičnih oboljenja, čireva i bolesti organa za varenje, posebice opstipacije, kod najšireg sloja populacije, te porast seretonina (hormona sreće) posebno onog dijela gledatelja koji boluju od Alzheimera, gdje je isti čak i poželjan, a kako bi s radošću svaku novu epizodu mogli uživati kao da nam je prva...
Dakle, iz svih tih razloga ne trebam ni navoditi koje bi nesagledive posljedice po moje psihofizičko stanje moglo prouzročiti propuštanje epizode u kojoj umirovljena službenica osiguravajućeg društva " UDM-Umri dok možeš" saznaje da joj je kućna ljubimica, gica Kety, postala glavnim jelom talijanskog magnata Umberta na proslavi dodijele ručnih satova za samoprijegorni desetogodišnji rad krijumčarima Worchester umaka...Znam, sad se grizete jer ne znate o čemu se zapravo radi, ali moj urođeni altruizam ( nije grof cicija) nalaže mi da vas u kratkim crtama upoznam sa bitnim odrednicama radnje i ponekim analitičkim opisom likova koji se, poput golden line, spotiču i glavinjaju u kadrovima....
Drama je smještena u malom, pitoresknom, ničim pomućenom ( btw.zadnja pomutnja bila je zbog otkrića vatre) rodezijskom mjestašcu, udaljenom tek 564 km južno od Lusake, čiju okosnicu radnje čini mješovita crkvena zajednica i tri ogranka sekte Bušmana i Hotentota osvjedočenih ljubitelja ljubavnih romana, koji se mole Svevišnjem da im pošalje kišu ili bar majonezu light...
E pa ovako.... Nakon krajnje bizarne epizode gušenja kanapeima i jedva uspjelog Heimlichovog zahvata , pater Fred budi se u bolnici priključen na respirator i saznaje na začuđujući način da mu je bolnička čistačica Ngami maćeha, te da je on u stvari kinez. Amanda, seoska učiteljica bugi vugija gradi utočište na drvetu sekvoje čekajući da komunalnim doprinosom bude izgrađen mjesni samostan, a kako bi se konačno mogla zarediti nakon nesretne ljubavi prema vođi Crvenih kmera koji joj je u odsutnom trenutku okrenuo leđa oženivši se pokćerkom Idi Amin Dade i njegovim novcem otvorio vegetarijanski restoran. Mildred velikih sisa i plavih očiju prolazi kroz sekvence svake epizode izbezumljeno se pitajući koja je njena uloga u seriji, Feniks po zanimanju nadripisar na uvjetnoj, bezuspješno, već 11 epizoda pokušava privoliti svog zeta piromana na ponovnu izgradnju kućice od blata na zgarištu svinjogojske farme susjeda Nerasta, Elefterakia zvana tetka Sloboda, nazvana po samoborskoj tvornici, nakon doseljenja iz Samobora gdje je pravila muštardu, plete čarape crkvenom zboru, a ostatak vremena provodi u zagrljaju lokalnog mjesnog grbavca čija je majka javno pogubljena guranjem glave u mikrovalnu, a sve netom nakon njegovog rođenja i to iz razloga što je kao crkvena računovodkinja uživala u orgijama s plaćenim ubojicama, John očajan zbog preljuba svoje žene hiperaktivne balerine Marusje Petrovne uhodeći je nenadano otkriva novi kafić kojeg od tada namjerava redovito posjećivati, Paula u suzama otkriva svom Benu da je nepovratno i bezumno ovisna o kokosovim orasima, Bob nakon otkrića mračne obiteljske tajne odlučuje da će otvoriti wellnes centar za kongregaciju, a sve u očajničkom pokušaju da ga kolektivno zavole, a ako ne uspije i porez mu pojede prihod, prodat će svoju jetru ne bi li se ipak bar jetroprimcu dopao...
Sad kad ste ušli u bit, sigurna sam da ćete i sami nastaviti pratiti...Do slijedeće epizode,
ja sam za promjenu, a ne bi li podigla razinu adrenalina jer mi je tlak u nirvani pao, odgledala jedan triller "Zločin iz strasti", integralna verzija 229 minuta..Južno američka polja na kojima 56 oznojenih i krvavih radnika i predradnika 220 minuta sade i zalijevaju grah, daljnjih 20 minuta isti raste i sazrijeva praćen oduševljenjem mučenika koji su dali svoj obol rečenom uspjehu...Zaplet i napetost dolazi u posljednjim minutama kad u grahom plodno polje ulijeće krdo veprova i "ni orali ni kopali " požderaše i posljednje zrnce predodređeno za konzerviranje...Film završava kadrom u kojem sa romantičnim zalaskom sunca, snimane iz ptičijeg rakursa odlaze prežderane svinje...E to je bilo već stvarno previše za moju hipersenzibilnu dušu, rastužena i shrvana od bola zbog uzaludnog truda Armanda, Jorgea i tri mala brata koji ostadoše bez uroda, rasplakah se...Triller nije postigao željeni medicinski učinak.... Prema tome, s medicinsko terapeutske točke gledišta, protiv depresije i stresa ili sapunice ili eventualno lobotomija o čemu ću odluku donijeti nakon pauze za ručak...Trećeg mi nema...

Kad sam saznala za odlazak svog nekadašnjeg profesora sociologije i filozofije, gospodina Čičokova sa životne scene izraz mog lica najblaže bi se mogao usporediti s onim na platnu Edvarda Muncha..Doduše, u zadnje vrijeme mi se čini da inače tako izgledam, ali ovaj put je uzrok bio druge naravi...Čičokov je po svim pokazateljima bio besmrtan...
Od tada je već prošlo neko vrijeme, a meni još uvijek ne ide u glavu da ga više naprosto nema.Čak ni njega, njegov odlazak ne bi toliko fascinirao jer je ionako životni ciklus smatrao samo pukim postojanjem u vremenu, a iz čega je izvodio tezu da mi uopće ne postojimo, te da je jedino izvjesno i postojeće minus na tekućem računu u Zagrebačkoj banci.
U skladu s njegovim željama, njegov pepeo je doniran Gradskom poglavarstvu koje ga je razasulo u temelje benzinske crpke na uglu Martićeve i Ratkayevog prolaza, a urnu je u dobrotvorne svrhe prodalo na dražbi zajedno sa gaćama Pamele Anderson i kopačkama Šekularca nekom tajkunu iz Piatigorska, istočno od Krima..
Čičokov je bio, po svemu, dosta težak čovjek, ali divne duše. Nekima se, doduše, činio čak i malkice odbojan zbog svoje mučaljivosti i šutljivosti, ali ta njegova osobina bila je isključivo u funkciji njegovog intelektualnog bića, sukladno kojem je prezirao svaku govornu komunikaciju, osim coktanja plemena centralne Afrike, smatrajući je na svaki način precijenjenom, te je istu, kad god bi se za to pružila prilika, zamjenjivao dimnim signalima.
Tih kakav je bio, tako je i otišao...Doduše uvijek se nadao da će taj trenutak biti po njega fizički lakše podnijeti, ali eto, usud mu tu želju nije ispunio. Naime, dok je lagano i zadovoljno šetao Savskom ulicom vraćajući se iz kemijske čistione u kojoj su mu skinuli mrlju od paprikaša sa omiljenih bermuda, na njega je pao komad betonskog bloka sa zgrade Tvornice dječje obuće.
Sociološki angažiran, kakav je oduvijek bio, izdahnuo je s intrigantnim pitanjem na usnama i blago šeretskim osmijehom: "Pošto kupus?".
To je pitanje, nakon prvog šoka u javnosti, otvorilo brojne rasprave, poglavito u Privrednoj komori, a koje i dalje traju, a pravi rezultat iznjedrit će se prema očekivanju nezavisnih ekonomskih stručnjaka negdje oko ulaska u EU, eventualno za vrijeme screeninga poglavlje poljoprivreda...
Njegov životni put bio je oilježen brojnim putovanjima,radovima i studijama o etici, peristaltici, semantici, numizmatici, a što je svagdje ostavljalo dubok intelektualni trag...
Posljednje, na žalost, nedovršeno djelo mu je bila dječja slikovnica "Struktura rečeničnog sklopa u južnoj Americi".
Teško je bilo ostati netaknut njegovim izlaganjima i aktivno ne sudjelovati u njima, pogotovo zbog načina na koji je gorljivo i zajapureno objašnjavao da je hiperbola genetski predisponirana, a deminutivi su kategorija koju iskustvom stječemo.. Onako samozatajan, svaki svoj stav pokušao je nametnuti taktilnim pristupom lupajući po leđima svakog onog koji je iole ostavljao utisak podozrivosti, uz samozadovoljne riječi"Jel tako? Naravno da jest!"..
Skroman kakav je bio, svoja je putovanja obavljao u tajnosti s manje ili više uspjeha prerušen u Djeda Mraza ili palmu, ovisno o godišnjem dobu. Naime, nikad ne bi bio otkriven, da ista nisu kao finalni oproizvod iznjedrila pokoju knjigu. Ovom prilikom ne mogu, a ne preporučiti barem dvije " Predjela i deserti Namibijske pustinje" i "Šiš ćevap na ćumuru ala Vezuv"...
Čičokov nije imao familije,a samim tim ni vlastitog genetskog podmlatka, a što je bilo u uskoj vezi s njegovom teorijom "sam sebi najbolji prijatelj". Inače ta činjenica nedostatka obitelji odigrala je pozitivnu ulogu pri kremiranju, te lišila sve prisutne, pa čak bih rekla i samog pokojnika mučne neugode posljednjeg oproštaja uz narikače...Nije se ženio, jer niti nakon očajničkog traženja, nikad nije uspio pronaći ženu koja bi udovoljavala njegovim kriterijima idealne žene, kombinacije Pate Patak i Betty Boop..Nedostatak djece kompenzirao je ljubavlju prema pohanim, gore spomenutim, lignjama i trpovima...Neki kažu da je predao i zahtjev za usvojenjem istih, ali mu ga je odbio Institut za oceanografiju jer po godinama nije udovoljavao traženom profilu oca...
Eto i sad ga nema...Kafkijansku omaglicu tjeskobe zbog njegovog preranog odlaska u ranim devedesetim nekako pokušavam odagnati uz onu Templetonovu " Mjera je mentalnog zdravlja sklonost pronalaženja dobrog u svemu" , a evo danas je ručak bio dobar, ciklona se približava, ali sporo, što je dobro...i još nešto, nije sezona lignji, to ne bih mogla provariti...

Sve se naše želje u dušu povuku
kada vide hladnu neumitnu zbilju
povrate se nazad, ne stigavši cilju
i žive u..... muku...
Da, da, svi mislimo da će upravo sada početi naše najbolje godine ( ma da ga vidim, tko ne misli, nek digne dva prsta ili nešto) ...Ali gle čuda neviđenog, ne dolaze i tek kad počnemo živjeti, nazovimo to, smislenim i konstruktivnim životom, svakodnevna repeticija negacije oživotvorenja tih nadanja, čini nas nepodnošljivim prema sebi i drugima koji su to istovremeno željeli...Ta spoznaja te pogodi posred čela, kad tad, a blago budalama, neke i nikad.
Mene je, eto, zatekla na godišnjicu mature, dok sam sjedila stiješnjena između mješanog mesa sa žara i ostataka uvele zelene salate, u birtiji prigodnoj za takva posijela, dok mi se iznad glave kočoperila preparirana lubanja vepra s raščepljenim zubalom( donja trojka desno-karijes), a preko puta stola, u mene zavodnički buljio blago prosjed, sredovječni muškarac, nekadašnji ostatak macho uzdanice razreda pokušavajući me sad, u mojim najboljim godinama, a njegovim godinama labuđeg pjeva, šarmirati....Bila su to nekad divna vremena, kad smo solidarno, kolektivno i čvrsto vjerovali da je Hamlet na svom stolu držao Ofelijinu lubanju, da je Junak našeg doba od Ljermontova nakon dvoboja otišao u penziju, da Matoševa pjesma "Iseljenik" spada u iseljeničku vrstu poezije, da je plamenac u simbiozi s banjalučkim ćevapom, da je naslov Weberove "Sociološke hrestomatije" štamparska greška i da se u istoj radi o memoarima seksualnog manijaka.....
Sve to probudilo je u meni nostalgiju koja me, i pored tike-tike-tačke muzičke podloge sintesajzer one-man banda pritiskala poput kišom natopljene cerade vascelu milu noć...
Nekada perspektivna mlada generacija, a sad uspješni ljud sa svim svojim postignućima sabijeni u 65 m2 otužnog prostora ruralnog tipa( gazda je naime naprasno smanjio postojeće gabarite iz razloga što smo za stolom imali jednog građevinskog inspektora, a on se malo razbaškario prema susjednim parcelama bez dozvole, ali to je nebitno)...
Srećko je već tada obećavao. Sebe je zamišljao kao vozača kola hitne pomoći, najviše zbog svoje već tada iskazivane nesebične solidrnosti i humanosti s tuđom, a boga mi, i svojom patnjom.Kad god bi netko dobio prehladu i Srećko bi slomio ruku iz solidarnosti...Eto i maturalno putovanje je naprasno prekinuo, manje iz razloga što je dobio mums, već zato što se razrednici razboljela mačka...Danas ipak ne vozi hitnu, ali je uspješan perač auta u praonici i katkad mu se posreći da opere i kola hitne...
Mirjana je bila divna cura, draga, doduše pomalo tustas dioptrijom oko čije visine i sada raspravljaju na svjetskim kongresima oftamologa..Žarko je željela biti olimpijska rekorderka u maratonskom plivanju, ali snovi su joj se definitivno ugasili nakon bezuspješnih pokušaja da nauči u 25-oj plivati bez šlaufa..Radi u medicinskoj ekipi plivačkog kluba, vadi krv u laboratoriju profesionalnim plivačima..Na izvjestan način može se smatrati da je uspjela...Goran je već u tim danima bio pomalo čudan, off...Naknadne terapije elektrošokovima, kako smo saznali iz prve ruke samo su djelomično pomogle, ne potpuno jer su zbrkali neke žice s laboratorijem za ispitivanje mogućnosti govora pavijana...Sada na tečnom svahiliju citira Čehova, a ako je dobro raspoložen otpleše Lambadu...
Vesna bi zasigurno bila oštra konkurencija ne Eurosongu da je izabrala pravog logopeda..U svaku riječ, bez nekog vidljivog razloga trpa slovo Đ, što doduše konverzaciju čini slojevitom i intrigantnom, čak se usudim reći i trillerovski napetom..U svoje je vrijeme bila čak i zgodna, ali ne poslije tercijara...Danas je sufler u kazalištu lutaka, a nadamo se da će je do penzije angažirati i na nekom ozbiljnijem repertoaru od"Tri prašćića"...
Tada je s njom klupu dijelio omanji, proćelavi i priglupi dječarac, koji se nevjerojatno, ali istinito, prometnuo u omanjeg, proćelavog i besprizornog glupaka srednjih godina. To je promjena koja svakako nije mogla ostati nezamjećena....Doduše sada je nešto nervozniji, ali histeriju navodno liječi pecanjem. Ulov se još čeka, do sada su pokušaji bili neuspjeli, ali to je jedino zato što udicu zabacuje u šaht vodoopskrbe isred svojeg nebodera..
Atili se miču samo oči..Ostalo je ukočeno, a što je posljedica saobraćajke negdje kod Pojatnog kad se sudario s punim kombijem Turaka..On je najviše, povijesno gledano postigao, Zaustavio je Turke kod Pojatnog.
Žac je bio matematički genij u koga su bile uprte oči znanstvenih krugova...Nesretni usud mu je promjenio život iz korijena, onog dana kad ni nakon šest godina rješavanja jednadžbe s dvije nepoznanice rezultat nije odgovarao..Ne priča puno, od tada mu je alkohol smanjio vokabular i brzinu govora na jednu riječ sedmično i to uvijek istu "en na ikstu", što nam i nije bio neki jači povod za upiuštanje u dublje analitičke rasprave, pa ga nismo ni dizali ispod stola....
Irena je oduvijek bila aktivistica i pred sobom je vidjela blistavu političku karijeru, ali je od toga odustala kad niti nakon četiri godine srednje nijednom nije uspjela osvojiti većinu glasova razreda za imenovanje na prestižnu funkciju načelnika razreda..Od tada je profilirani individualac, potpuno neovisna, glasa isključivo za Eskime, udata je za pantomimičara i ima ozbiljne namjere da otvori Aboriđinski restroan u srcu Valpova..
Ivana neću spominjeti, nije bio prisutan jer je prevezen u bolnicu zbog predoziranja tik-tak bombonima..Inače radi kao psihoterapeut i u svojoj karijeri ima zavidan broj neizliječenih pacijenata i tek 6 % suicida, što je statistički gledano zanemariva brojka...
Tu je i Sanja, žena koje nema..Bezlično stvorenje...Poslije su mi rekli da je i ona bila prisutna, mada nitko sa sigurnošću to ne može potvrditi...
Da bila je to generacija...Ja sam naravno uspjela, u to niste vjerujem ni posumnjali...Doduše diplomiravši nešto egzaktno i dozlaboga dosadno, iznevjerila sam vlastita očekivanja da ću postati trbuhozborac...Ali ipak nije kasno za nove pokušaje i želje....Kad promotrim svoj dosadašnji život onako, sa strane, znam točno što bi me usrećilo...postati alkoholičar...