netochka

Uživam u radu. Nije da sam zakleti radoholičar po vokaciji, ali stjecaj okolnosti ponudio mi je zanimljivu alternativu radi ili krepaj, pa sam se nakon kratkog razmišljanja nekako opredjelila za ovo prvo jer me ovo drugo ionako čeka.....
Inače, ovdje gdje ostavljam kosti u strogo određenim svakodnevnim vremenskim intervalima je toliko inspirativno, motivirajuće i lijepo da svaki radni dan kojeg preživim, rezimiram ošamućena od dragosti odlaskom na neko mirno mjesto, obično prostoriju s gumenim zidovima, a kako bi nesmetano mogla uživati u pomisli na sreću u danu koji mi sutra predstoji.Povremeno se toliko zanesem užitkom da narednih dana uopće nisam u stanju otići na inkriminirano mjesto moje radosti i po nekoliko dana, a što naknadno rješavam doznakama.
Već sam jutarnji ulazak u objekt mog neslućenog užitka ima svoju težinu i zasićen je atmosferom tibetanske Knjige mrtvih i ustajalim miomirisom luka internog restorana, a koji usput rečeno bez nekog osobitog razloga pluta u svakoj porciji u obilnim količinama iako recepti nalažu suprotno...
Odatle vode dva puta prema uspjehu u karijeri: 2654 stepenice ili lift.
Neupućeni će smatrati da broj stepenica i raspored katova odgovaraju stupnju uspješnosti kao što je za očekivati, što viši kat to veća uspješnost, ali njihovu zabludu uspješno demantira slabo plaćeno i izrabljivano osoblje zaduženo za higijenu, strateški raspoređeno po svim katovima... Puni značaj i opravdanje svog postojanja, 2654 stepenice koje vode put neba imaju samo u trenucima kad liftovi ponedjeljkom, srijedom i petkom ne rade, a ostalim danima barem po dva sata, čime se daje društveni obol održavanju kondicije zaposlenih i njihovoj spremnosti za slučaj izvanrednih okolnosti tipa poplava, požara, najezde skakavaca i sl.
Sve bi ovo bila obična prazna ljuštura, bez pravih poetskih vrijednosti da u tom zdanju ne obitava impozantna brojka kadrovski evidentiranih ( ne i osvještenih) neimara društva, a na kojoj bi pozavidio čak i telefonski imenik New Delhija. Prema tome priča o nezaposlenosti je notorna neistinita, to je samo floskula čiji se smisao iscrpljuje periodično, u predizbornim kampanjama..U ovoj bajci ima posla za svakoga, baš svakoga.....
Ljepota početka svakog radnog dana dobiva svoje opredmećenje već samim ulaskom u lift sa kolegom mješancem između vepra domesticus i gnua čije je puhanje, šištanje i roktanje patentirao državni hidrometeorolški zavod pod nepogode novijeg datuma.S obzirom da je to jedino sredstvo komunikacije kojom se služi o njemu se vrlo malo zna, osim onoga što se prenosi usmenom predajom. Znamo samo da ga je u Pamploni rogom načeo bik, a potom i rođena majka sjeckalicom za povrće...Zbog istog više nemam potrebu za češljem jer svaki njegov izdisaj u liftu prozroči na mojoj glavi iznimnu frizersku kreaciju. Za sada još nije otkrivena tajna njegovog respiratornog sustava.Negdje oko prve trećine puta u nebo atmosfera se sve više zagrijava i postaje sve veselija jer nam se pridružuju i ostali...Negdje oko trećeg kata ulazi kolegica staroegipatskog izgleda, a i starosti. Draga i nadasve komunikativna, unatoč izraženoj govornoj mani gdje svaka iole složenija rječca kao npr. " svrsishodnost" ili "sekvestracija" ima za posljedicu povećanje stupnja vlažnosti ravnoj brazilskoj prašumi za vrijeme monsuna. Količinu istisnute pljuvačke u strahu od dehidracije nadomiruje ispijanjem naizmjence piva i konjaka svaki sat.
Na slijedećem katu pridružuje nam se ispodprosječno inteligentan i nadprosječno ambiciozan Zvonko čija psihička stabilnost graniči sa stabilnošću Kaligule, a koji uvijek uza se nosi fotoaparat u nadi da ćemu uspjeti ovjekovječiti sebe i nekog od rukovodioca na zajedničkoj fotografiji, a sve u cilju alibija za napredovanje u karijeri. U nedostatku susreta sa subjektima svoje žudnje blica po liftu i slika nas ostale. Nikad se ne zna tko mu od nas može pomoći u karijeri...
Četvrti kat rezerviran je za karizmatičnu ženu s bradom poput Svengalija koja se kolektivu pridružila tek prije dvije godine i to nakon 25 godina neuspješne karijere u putujućem cirkusu u kojem je dobila otkaz jer nikako svih tih godina nije uspjela postići apsolutnu sličnost s dresiranim oposumom. Nju u stopu prati neodoljiva vječna vježbenica operetnog izgleda gejše s umjetnim trepavicama, koja se po putu nesretno posrnula i pala na rumenilo...
Zvuk zvonca na petom katu označava svečani ulazak maharishi hari krishna Mirjane, uredno umotane u plahtu i bosih nogu, inače administratorice zaljubljene u Sai Babu koja pokušava godinama usavršiti materijaliziranje glupih dopisa u zlato..Nemoguća misija...
Nakon veselog druženja u liftu, u istom tonu nastavak slijedi u kancelariji gdje me već na vratima dočekuje spolno teško odrediv primjerak referenta za unutrašnju dostavu koju od milja zovu Vesna zoološki vrt. Nepravedno sam godinama živjela u zabludi da je to zbog njenog sofisticiranog izgleda i mošusnog mirisa, ali se ispostavilo da je to rezultat njene ljubavi prema boravku u Zoološkom vrtu svakog vikenda i to kraj kaveza s majmunima gdje proučava na sebi Darwinovu teoriju polaganog razvoja koji je kod nje evidentno tekao sporije nego je to povijesni slučaj. Iako naizgled rečena nema nekih većih problema osim onih vidljivih, ipak postoji onaj dodatni radi potpunosti dojma. Alkohol. Bila je to strogo čuvana kolegijalna tajna nas 2345 zaposlenih, dok je nisu raskrinkali japanci. Naime na jednom sastanku službene delegacije preživjelih iz Hirošime i dvojice iz Nagasakija, a kojeg su popratili i mediji, dotična je, shvaćajući istinske prioritete i s dubokim osjećajem za tajming, supijano uletila šireći alkoholne pare u sred konferencije, mlateći faxom koji je netom stigao zabunom iz poljoprivredne zadruge gurajući ga pod nos izbezumljenom japanskom članu delegacijekoji je pokušavao fotoaparatom uhvatiti najbitnije segmente tepiha i nus prostorija. Nalet joj je bio do te mjere silovit da je zbog tektonskog gibanja njene potrbušine nahrupio sav sadržaj unesenih proteina utopljenih u 100% etanolu i to po tjemenu i okularu dotičnog. To je dan kojeg pamtimo kao dan uvođenja prohibicije ravne onoj koju je zastupala Carry Amelia Nation.. Alkohol samo po sebi je strogo zabranjem, osim ako se ne konzumira uz hranu..Inteligentna, kakva već jest, Veki Zoo je tome spretno doskočila već slijedeće jutro naručivši porciju pomfrita i 12 piva da joj se nađe za tih par sati dok je na poslu... Inače u nekim boljim vremenima trošila je po 20 piva za osam sati, ali uvidjevši da je malko pretjerala učinila je taj napor za zajednicu i smanjila maligane. Ta iskazana dobra volja s njene strane nedugo nakon toga je i primjereno nagrađena, te joj je dodijeljena uloga raznosača strogo povjerljive pošte koju doslovce vrijedno raznese i to doslovno... Eto baš smo neki dan našli nešto strogo povjerljivo od prije tri godine ispod šanka u restoranu. Svi smo bili sretni i razdragani jer po istom više nitko nije trebao postupati. To se zove efikasan način apsolutne zastare kojeg bi kao obrazac trebalo i zakonski regulirati...
Inače zaposlenici uopćeno gledajući kolektivno izgledaju puno mlađe od svojih stvarnih godina. Razlog tome je nedostatak prozora i ulaska zraka u zgradu. Naime, na zgradi postoji samo jedan prozor i on se nalazi kod glavnog Gazde. Mi ostali se konzerviramo i tako izgledajući mlado i čarobno, mumificiramo za vječnost, za pokoljenja.Zbog estetskih razloga rijetko ko odlazi živ u mirovinu prije navršenih 90, a i tada samo ako se utvrdi da je u pidžami počeo dolaziti na posao u vremenu između ponoći i tri ujutro što registriramo kao blagi pokazatelj dementnih promjena...Taj nam nedostatak zraka, osim mladenačkog izgleda, pruža mogućnost i da budemo na svoj način bezbrižni u pogledu opravdanja svih nebuloznih izvještaja, dopisa i tekstova koji službeno izlaze iz naše zgrade. Nedostatak kisika u mozgu čuda čini.
Nezadovoljnih nema, suicida nema bar ne u velikom broju...Uostalom imamo samo jedan prozor kroz koji bi se u nastupu lucidnosti mogli baciti, a to zahtjeva rješavanje birokratskih zavrzlama, urudžbiranje zahteva, internu dostavu, prijem kod Gazde s prozorom i njegovo dopuštenje da se njime poslužimo i strmeknemo....U jednom momentu je bilo zainteresiranih, ali se napravio takav red prema prozoru, da su počeli dijeliti brojeve....Kako nitko nema previše živaca za čekanje u redu, a i meni je počeo trokirati onaj jedan od preostala dva živca, za sada sam odustala od Ikarovog eksperimenta i odlučila do daljnjeg biti sretna i raditi, raditi i samo raditi...
Pitam se samo i to me nagriza, je li spas u radu ili prozoru?