netochka

Kad sam saznala za odlazak svog nekadašnjeg profesora sociologije i filozofije, gospodina Čičokova sa životne scene izraz mog lica najblaže bi se mogao usporediti s onim na platnu Edvarda Muncha..Doduše, u zadnje vrijeme mi se čini da inače tako izgledam, ali ovaj put je uzrok bio druge naravi...Čičokov je po svim pokazateljima bio besmrtan...
Od tada je već prošlo neko vrijeme, a meni još uvijek ne ide u glavu da ga više naprosto nema.Čak ni njega, njegov odlazak ne bi toliko fascinirao jer je ionako životni ciklus smatrao samo pukim postojanjem u vremenu, a iz čega je izvodio tezu da mi uopće ne postojimo, te da je jedino izvjesno i postojeće minus na tekućem računu u Zagrebačkoj banci.
U skladu s njegovim željama, njegov pepeo je doniran Gradskom poglavarstvu koje ga je razasulo u temelje benzinske crpke na uglu Martićeve i Ratkayevog prolaza, a urnu je u dobrotvorne svrhe prodalo na dražbi zajedno sa gaćama Pamele Anderson i kopačkama Šekularca nekom tajkunu iz Piatigorska, istočno od Krima..
Čičokov je bio, po svemu, dosta težak čovjek, ali divne duše. Nekima se, doduše, činio čak i malkice odbojan zbog svoje mučaljivosti i šutljivosti, ali ta njegova osobina bila je isključivo u funkciji njegovog intelektualnog bića, sukladno kojem je prezirao svaku govornu komunikaciju, osim coktanja plemena centralne Afrike, smatrajući je na svaki način precijenjenom, te je istu, kad god bi se za to pružila prilika, zamjenjivao dimnim signalima.
Tih kakav je bio, tako je i otišao...Doduše uvijek se nadao da će taj trenutak biti po njega fizički lakše podnijeti, ali eto, usud mu tu želju nije ispunio. Naime, dok je lagano i zadovoljno šetao Savskom ulicom vraćajući se iz kemijske čistione u kojoj su mu skinuli mrlju od paprikaša sa omiljenih bermuda, na njega je pao komad betonskog bloka sa zgrade Tvornice dječje obuće.
Sociološki angažiran, kakav je oduvijek bio, izdahnuo je s intrigantnim pitanjem na usnama i blago šeretskim osmijehom: "Pošto kupus?".
To je pitanje, nakon prvog šoka u javnosti, otvorilo brojne rasprave, poglavito u Privrednoj komori, a koje i dalje traju, a pravi rezultat iznjedrit će se prema očekivanju nezavisnih ekonomskih stručnjaka negdje oko ulaska u EU, eventualno za vrijeme screeninga poglavlje poljoprivreda...
Njegov životni put bio je oilježen brojnim putovanjima,radovima i studijama o etici, peristaltici, semantici, numizmatici, a što je svagdje ostavljalo dubok intelektualni trag...
Posljednje, na žalost, nedovršeno djelo mu je bila dječja slikovnica "Struktura rečeničnog sklopa u južnoj Americi".
Teško je bilo ostati netaknut njegovim izlaganjima i aktivno ne sudjelovati u njima, pogotovo zbog načina na koji je gorljivo i zajapureno objašnjavao da je hiperbola genetski predisponirana, a deminutivi su kategorija koju iskustvom stječemo.. Onako samozatajan, svaki svoj stav pokušao je nametnuti taktilnim pristupom lupajući po leđima svakog onog koji je iole ostavljao utisak podozrivosti, uz samozadovoljne riječi"Jel tako? Naravno da jest!"..
Skroman kakav je bio, svoja je putovanja obavljao u tajnosti s manje ili više uspjeha prerušen u Djeda Mraza ili palmu, ovisno o godišnjem dobu. Naime, nikad ne bi bio otkriven, da ista nisu kao finalni oproizvod iznjedrila pokoju knjigu. Ovom prilikom ne mogu, a ne preporučiti barem dvije " Predjela i deserti Namibijske pustinje" i "Šiš ćevap na ćumuru ala Vezuv"...
Čičokov nije imao familije,a samim tim ni vlastitog genetskog podmlatka, a što je bilo u uskoj vezi s njegovom teorijom "sam sebi najbolji prijatelj". Inače ta činjenica nedostatka obitelji odigrala je pozitivnu ulogu pri kremiranju, te lišila sve prisutne, pa čak bih rekla i samog pokojnika mučne neugode posljednjeg oproštaja uz narikače...Nije se ženio, jer niti nakon očajničkog traženja, nikad nije uspio pronaći ženu koja bi udovoljavala njegovim kriterijima idealne žene, kombinacije Pate Patak i Betty Boop..Nedostatak djece kompenzirao je ljubavlju prema pohanim, gore spomenutim, lignjama i trpovima...Neki kažu da je predao i zahtjev za usvojenjem istih, ali mu ga je odbio Institut za oceanografiju jer po godinama nije udovoljavao traženom profilu oca...
Eto i sad ga nema...Kafkijansku omaglicu tjeskobe zbog njegovog preranog odlaska u ranim devedesetim nekako pokušavam odagnati uz onu Templetonovu " Mjera je mentalnog zdravlja sklonost pronalaženja dobrog u svemu" , a evo danas je ručak bio dobar, ciklona se približava, ali sporo, što je dobro...i još nešto, nije sezona lignji, to ne bih mogla provariti...