Povremeno, kad priroda počne bujati ili umirati, nije loše s dragim ljudima i pridruženim nepozvanim satelitima, otići na poneki izlet po šumama i gorama, navratiti u njihove daće (vikendice po domaći) ako ih imaju, a uglavnom ih imaju ako ste sreće da imate prijatelje među onih dvjesto porodica u lijepoj našoj. Svrha takvih putešestvija je uglavnom zdravstvenog karaktera, udisanje ozona, razgibavanje ekstremiteta,buđenje iz atrofije trbušnih pločica, evociranje puteva revolucije, ubiranje plodina po receptu kak su jeli naši stari i negiranje svake alijenacije u skladu s teorijom Friedmana i Fromma.
Dakako malo što se od toga realizira u potpunosti iz par jednostavnih razloga:
1. ozona je u principu vrlo malo u svakoj usputnoj birtiji, osim ako ti se pluća malo plaknu dok povraćaš kroz prozor, ( čišćenje organizma bez purgativa)
2. ekstremitete zbog nedostatka kondicije ubrzo uopće ne osjećaš jer se ,po pravilu ,najkraći put do odredišta pretvori u kondicione vježbe za planinare, a ti si nakrcan uglavnom nepotrebnim stvarima i garderobom za sve vremenske uvijete kao magarac ili družica mu mula
3. buđenje pločica je poprilično teško nazrijeti na otežalom pivskom trbuhu, jer svaku osvojenu čuku treba nazdraviti, a i one su već godinama u snu kao pod sedativima
4. čemu evocirati, kad je već izlet za metroseksualce, aseksualce , biseksualce i manijake revolucija po sebi
5. bukovo lišće će i samo opasti, pa čemu ga brati, kiselica je out, lješnjaci se već uzgajaju i ne čine više nepatvorenu prirodu
6. kome je opće nakon svega do druženja i bratimljenja
Uglavnom na takve pothvate u sudelovanju z naravo, svi nose tone hrane, tone tekućine, roštilj, pelene, lopte, boće, kačkete, čuturice i novce...
E pa ima s tim u vezi, jedan zakleti rekreativac koji se, kad malo zastanemo i zamislimo se, uvijek prošverca, lagan ko perce, džepova praznih, koraka poletnog, neopterećenog prezrenim materijalnim stvarima, ali spreman na druženje...
Jednom, nakon svih zajedničkih izletničkih radosti koje je s nama podijelio mukte, navedeni odluči konačno iskazati svoju nesebičnost i pozva nas u svoju vikendicu, naravno samo na čašicu i usput.
To je izazvalo takav šok prisutnih, ravan hodu po lunarnoj površini, da smo bez pogovora pristali.
U kuhinji, njegovog dobro čuvanog od očiju javnosti carstva, na zidu je bio obješen zidni sat s klatnom. Sad trenutno nije bitan, ali bit će...
Ušli smo, darežljivo nas je ponudio da na kratko sjednemo i pitao je li tko za vode, divne hladne, izvorske...Daj šta daš, svi navališmo ko krave na pojilo..Ne očekuješ od njega svaki dan takvu velikodušnu gestu...Dok smo neformalno ćakulali on priđe satu i poče nešto mrdati oko njega...Meni i mom oku sokolovu, rečena radnja nije promakla, ali u tom je trenutku nisam smatrala posebno bitnom da bih istu komentirala....
Tako napuhnuti od H2O, posjedili smo kojih dvadesetak minuta i zaključili da takvo hvalevrijedno gostoprimstvo ne treba zloporabiti, te ustadošmo na bolne, žuljevite nožice..
Domaćin se kako se i očekivalo, nije protivio našem pokretu, već je prišao ponovno do sata i opet počeo mrdati po klatnu...
"Oprosti, ne želim biti znatiželjna, ali koji k...., mrdaš po tome?"nisam izdržala.
"Zaustavljam klatno sata, čemu da radi i troši se kad u vikendici nikog nema."
Mislite da znate štaje škrtost, a?
O, Harpagone, ti nisi ni beba, ti si nasciturus!
Post je objavljen 21.04.2006. u 13:55 sati.