Jedan od najvećih darova koje je Bog dao čovjeku je sloboda....S tom maksimom, svake godine moje vještice iz djetinjstva i ja ( čitaj: zemaljsko roblje) u čast Gospe, otkupiteljice robova, upriličimo s revolucionarnom strašću potlačenih, njoj u čast,a sebi na zadovoljstvo, hedonističko-razuzdanu svetkovinu u nekom od gastro hramova metropole, prežderavajući se uz obilato zalijevanje prožvakanih delicija litrama maligana ( rakije, rakije amo....) jer opće je poznato, pače opjevano, utjehe nema u vodi.....
Elem, dakle i ovaj put bi tako..To bi bilo sasvim u redu da pripreme za svečanost podilaženja niskim strastima ne dovode do konzekvenci koje graniče s poremećajima ličnosti, ne izazivaju manično depresivna stanja kod pojedinih, anksioznost zbog nedostatka odgovarajuće garderobe i ne traju kao izgradnja Skadra na Bojani...Frustriranost zbog nemogućnosti multilateralnog, a samim time i bilateralnog dogovora oko izbora mjesta događanja i vrste hrane koja bi se trebala konzumirati, redovito pokrivaju širok dijapazon ponašanja, od histerije praćene čupanjem rusih kosa, do egzaltiranosti, odustajanja, suza, uvreda i kraćim prekidima prijateljstava....Znam sigurno mislite, sve što je lijepo ( čitaj: dogovor) kratko traje, ali moje vještice i ja odavno smo tu teoriju obilato ispljuvale, jer naprijed navedeni traje skoro kao pridruživanje Turske u punopravno članstvo EU... Ali tko kaže da se žene ne mogu dogovoriti...
Daljnji problem je taj izbor nacionalne kuhinje koji unatoč svim histeričnim pripremama, uvijek padne na susjedne nam Talijane i njihov neorealistični škrob, što iz zdravstvenih, što iz pomodnih razloga jer tjesto, navodno, ne deblja.......Prasice, znam ih ja , kod odabira hrane pozivaju se na Blaise Pascala, a više bi nego išta u sebe utrpale kobasičetinu s kiselim kupusom, mladu janjetinu s lukom i posrkale pivušu-podrugušu....
Ovaj put, za promjenu, izbor je, zamislite, pao na trattoriu indikativnog i veoma inspirativnog naziva "Otto per otto" u kojem se navodno, jedu najbolje paste. .
Za taj hvalevrijedan podatak iz prve ruke, zaslužan je muž prijateljice vjenčane kume brata moje vještice, koji živi negdje u Italiji i kreće se u krugovima bliskim Champiju ili Aldu Moru, a što je dovoljna garancija da u isti ne treba ni časka dvojiti...
Već mi je prvi pogled na unutrašnjost predmetne trattorie dao naslutiti da je njeno postojanje saznanje samo odabranih, te je ista virgo intacta u svjetlu širih narodnih masa. Čovjek je čudna biljka, u svemu pa i u praznim trattoriama pokušava naći nešto pozitivno. Mi smo tako odmah ocijenile da rečena odgovara našim paganskim potrebama i navikama, te da naše prisustvo i neartikulirano glasanje u istoj neće izazvati poremećaje u društvu širih razmjera, već eventualno suicid kuhara koji je do našeg ulaska neosporno kopao nos ( pokušali su me demantirati u vezi toga, ali ja sam nepokolebljivo ostala vjerna svojoj početnoj percepciji) ....
Komemorativna atmosfera koja je trebala biti, pretpostavljam, romantična, meni je više nalikovala na morbidne scene iz filma "Ružni, prljavi, zli" Ettore Scole. Posebno me zaintrigirala prigušena iluminacija na kockasto- flekavim stolnjacima, kojoj do kraja večeri nisam mogla utvrditi svrhu, s obzirom da su konobari u polumraku svako toliko zapinjali lakiranim cipelicama za namještaj i bezglavo bauljali rušeći sve oko sebe...Kako i dolikuje rustikalnoj scenografiji preslikanoj iz Spomen doma podmlatka Cose nostre, posluga je bila odgovarajuće nauljena i zalizana u prugastim odjelcima s karanfilom u zapučku...A jelovnik? Jelovnik je bio, ruku na srce, impozantan....Bumbole, Campanelle, Cavatelli, Croxetti, Farfalle, Cassareci,Fussili, Gemelli, Gnocchi, Pipe ( ne za vodu), Pipette ( slatki deminutiv za male Pipe) i one simplificirane općepoznate varijante koje smo s gnušanjem preskočile, tipa spagetti spagettoni i ostali inni i onne...
Odabir predloženog je uvijek najveseliji dio okupljanja jer se oko toga razvija žučna diskusija. Izbor se svaki čas mijenja, ovisno o društvenim i stranačkim kretanjima na političkoj sceni, potom ponovno vraća na uvod i to sve pred sveprisutnim, ošamućenim konobarom, nakon čega jadnika, shrvanog i konfuznog, uglavnom, izravno transportiraju u neke od obližnjih toplica na oporavak. (Znajući za to, a pošto sam mekog srca, uvijek u torbi za njih ponesem barem jedan par čarapa za vene koje im jeftino u pola cijene prodam, onako... sconto)...
Kako me rezanci uvijek iz nekog razloga vesele, bilo oni za glasovanje bilo u tanjiru, odlučila sam se ovaj put za njih i to za verziju bianco...Moje vještice, a koje za sebe smatraju nespornim individualcima i samosvojnim osobama, pogađate,jedva dočekavši da netko probije led i skrati njihove muke izbora, višeglasno su prihvatile moj izbor svojatajući ga, te odabrale, kao i obično, isto...Trenutke iščekivanja razbijale smo evociranjem dragih nam uspomena iz dana kad smo cvele kak rojžice, prisjećajući se kako smo jednu od nas, u periodu života kad nas je zanimala poljoprivreda, agrokulture i hortikultura, odvezle kolima hitne na vađenje graška iz nosa....Dotičnoj se prisjećanje na taj veseli događaj nije baš naročito dopao, a što zaključujem iz mrkog pogleda upućenog u mom pravcu i rečenice:"Šta se smiješ budalo, mogao je proklijati"....
Dodatnu napetost izazvalo je ono što je stiglo na tanjuru. Rezanci su bili umjesto bianco, verde i kupali su se u bezličnoj ničim potpomognutoj crvenoj masi ..Kasnije smo utvrdili da to u stvari nije bila zabuna, već korijeni promjene boje tijesta leže u korijenima kuhara čija je majka talijanka iz Genove bila oteta od jednog mudžahedina prije iranske revolucije, a što je nesporno ostavilo traga i na njegovu psihu. Kasnije se isti preobratio na marksizam o čemu je nedvojbeno posvjedočio grimizni preljev od pelata..
Nakon ritmičnog srkanja, bez prekidanja konverzacije jer to u našem slučaju i nije moguće postići, stigli smo do deserta...Rijetko što može izazvati salvu uzbuđenja kao mousse od čokolade kod žena, osim orgazma, ali i to je dvojbeno po posljednjim naučnim istraživanjima....Ushit je bio toliki da je jadna od mojih dragih prijateljica, nekontrolirajući se iznjedrila iz sebe kapitalnu izjavu "Za to živim!"...Interesantno je kako jedna pjenasta krema može čovjeku prosvijetliti um i otkriti smisao života.....Ostale i dalje smisao života traže između palačinki i profiterola...Začudno je kako škrob traži tekućinu...Krenule smo pomno birajući od Erzetićevog Damskog rosea, Chiantia, Grgića, Tomićevog Opola pa sve do Ždrepčeve krvi, i naravno, a kako dolikuje svim tužnim završetcima, okončale epopeju s makedonskim Tga za jug ...Žeđ ne pita, a u nama čuči kozmopolitski duh ...Kad sam već kod toga, slijedeći put zarekla sam se, ići ćemo u neki restoran gdje mi ne treba uz tanjur i službeni prevoditelj i do sita se najesti poznatih nam jela, borshcha, holubitsi, nalysnyky, pampushky, varenyky i pyrogy...
Ponoć se približavala i sve je ukazivalo da će nam se kočije uskoro pretvoriti u bundeve, a i razgovor je počeo teći u interesantnom pravcu. Naime počela su sportsko filozofska pitanja kao ono, koja je razlika između Marije Nemčić i Rose Motte....Zaključak koji je uslijedio na to pitanje bio je definitivan znak da i previše slobode može imati negativne konotacije. Odgovor je bio; "Rosa Motta je zadihana" ...
Konačno, plaćanje računa toliko je ganulo kuhara, konobare, čistačice i pomoćno osoblje trattorie ( i danas mi se čini da ih je bilo duplo manje kad smo ušle) da su se s nama opraštali gurajući nas kroz vrata u suzama radosnicama, izljubili nas, izmijenili adrese i dogovorili međusobno kumstva.....
Mislim da jedva čekaju da ponovno dođemo, a tko i ne bi?...
Post je objavljen 20.04.2006. u 10:01 sati.